petak, 30. siječnja 2015.

Kriminal je neizostavan dio povijesti samostalne hrvatske države |

Kriminal je neizostavan dio povijesti samostalne hrvatske države |



Mladen Bajić, Cvitan, DORH

Kriminal je neizostavan dio povijesti samostalne hrvatske države

Kriminal je neizostavan dio povijesti samostalne hrvatske države. Umorstva i krađe u ratnom okruženju opravdani „viškom zanosa“, poratne ucjene, iznude i otmice, lopovska pretvorba i privatizacija, prljava borba za političku prevlast uz zloupotrebe tajnih službi, vojske i policije… . Kriminalci su umreženi, zahvaljujući modernim tehnologijama i novcu dobro povezani, i sve uspješniji!
Sve je tu: ubojstva, droga, ucjene, podmetanja, međusobna kriminalna suparništva, tanka a često i nepostojeća linija razgraničenja između “dobrih” i “loših” momaka, zatim vojska, ratni zločini, ismijana policija, nemoćno pravosuđe, zloupotrijebljene tajne službe… Visoka politika samo je naoko u cijeloj priči  nevidljiva, ali već i djeca znaju da nema organiziranog kriminala bez korumpiranih državnih službenika i kriminalnih mozgova u samom državnom vrhu.   
Čak je i Josip Manolić, jedan od bivših predsjednika hrvatske Vlade i šef svih tajnih službi javno optuživao pokojnog ministra obrane Gojka Šuška da je znao za kriminal, pa čak i tko je počinio neka ubojstva, ali nije želio ništa učiniti: “Pusti, oni će nam još trebati”, navodno je rekao Šušak. Tako bar tvrdi Manolić. Šušak je mrtav pa se ne može braniti. Zanimljivo je, međutim, da ni živi svjedoci kriminala u vrhu hrvatske politike nisu reagirali na Manolićevu optužbu ni jednom rječju.  Nitko ne želi reagirati ni dan danas, povijest kao da se neprekidno ponavlja.  Svi znaju da najbolje šute mrtva usta, a nitko ne želi biti sljedeći mrtvac. Stoga se netko nastoji prilagoditi situaciji prebacivanjem u suprotni kriminalni tabor, netko uspješnim dodvoravanjem novim vlastima, netko skrivanjem optužujućih dokumenata na sigurno.
Potpuna i konačna istina o organiziranom kriminalu u samostalnoj hrvatskoj državi možda nikad neće biti poznata. Policija će uspjeti dokazati samo dio, pravosuđe će nakon toga procesuirati još i manje. Prestrašeni građani, koji su odavna prestali vjerovati u iluziju da se sve to događa nekom drugom i negdje drugdje, uglavnom će o svemu i dalje doznavati iz novina. I šutjeti!  A novinari će uglavnom napadati. Oni koji budu i “pogađali” i dalje će, kao i oni nepokolebljivi u policiji i oni nepotkupljivi u pravosuđu, s vremena na vrijeme dobivati manje ili više diskretne, ali nedvosmislene poruke: “pazi što radiš”. Poruke onima koji su za kriminalni vrh mnogo opasniji – jer ne nagađaju, nego znaju, ali su i mnogo ranjiviji – i dalje će biti neusporedivo jasnije i brže. Ime im je – metak.
Sve je počelo na prijelazu desetljeća. Obrazlažući to potrebom u obrani domovine, državne su vlasti zažmirile na povratak u zemlju mnogih međunarodnih kriminalaca koji su lukavo ugrabili svoju šansu, domaći su kriminalci puštani iz zatvora, a regrutirani su i još golobrad mladići. Rat je kao i obično, načinio kriminalce i od nekih koji nikad ranije nisu ni sanjali da bi to mogli postati. Nakon rata na površinu su uspjeli isplivati samo neki od mnoštva tih “ratnih” kriminalaca, koji su nerijetko i sami sebe pokušavali uvjeriti da zapravo samo koriste svojoj domovini. Svi drugi bili su i ostali topovsko meso – izvršitelji prljavih poslova. Kad bi koji od njih otkazao poslušnost, osilio se, pokušao sam upravljati svojim životom ili samo rekao koju riječ previše – bio bi likvidiran.   
Započelo je sa krijumčarenjem oružja i droge. Nastavljeno je s ubojstvima koja su opravdavana tobožnjim borbenim operacijama, borbom protiv neprijateljskih špijuna ili “prerevnim” nacionalizmom. Bila su to zapravo, brutalna grabežna umorstva iz najprimitivnijih pobuda. Kad se prešlo na otimanje poduzeća lopovskom privatizacijom i na druge “suptilnije”, kriminalne djelatnosti za tvrde momke s ulice u tome nije bilo mjesta. Najviše što su mogli očekivati jest da sjednu za stol popiti piće sa svojim kriminalnim idolima i šefovima. Možda još samo da povremeno čuvaju leđa svojim nalogodavcima dok oni kockaju sa sebi ravnima ili uživaju u važnoj nogometnoj utakmici u loži za koju im je ulaznice nabavio poznat igrač ili nogometni dužnosnik. I naravno – da prežive.   
U vrijeme kad je preživjelih naglo počelo bivati sve manje, još se u javnosti pokušavala održati iluzija o gotovo idiličnoj situaciji. Policijski pamfleti prepuni statističkih podataka o “visokom stupnju javne sigurnosti u odnosu na ostale zemlje u tranziciji” bile su često jedina reakcija na svaku novu uličnu likvidaciju. Pravosudne i političke institucije nisu učinile čak ni taj minimalni napor.  Svi dosadašnji  ministri  unutarnjih poslova i  njihovi pomoćnici  u medijskim istupima teško su se uspijevali složiti o tome ima li uopće u Hrvatskoj organiziranog kriminala.
Postoje oni koji silno žele da se organiziranom kriminalu ne stane na rep, a budite sigurni da imaju načina da to i provedu”, tvrdi jedan od bivših  obavještajaca. “Pravo je čudo da je itko uopće uhićen, s obzirom na to kako se radilo.  Odgovorno tvrdim, jer to pouzdano znam, da su tajne službe, uz politički motivirana prisluškivanja novinara, članova nevladinih udruga i drugih ‘opasnih’ intelektualaca, pratile i prisluškivale čak i ljude iz kriminalističke policije. Podacima do kojih se dolazilo prisluškivanjem manipulirali su najmoćniji političari i pravi vladari tajnih službi, te su ih na kapaljku dijelili svojim ljudima, često i samim kriminalcima. Podatke o kriminalcima pribavljene metodama tajnih službi policijski operativci pak često uopće nisu dobivali”, ispričao nam je čovjek koji više ne radi u obavještajnoj zajednici, ali, kao i ostali sagovornici o ovoj temi, želi ostati anoniman.
Kriminal na žalost, nadalje cvjeta. Umjesto nekadašnjih grubih borbi za prevlast u gradskim kvartovima, danas se najveći kriminal odvija  putem interneta,  upadom u tuđe kompjuterske sisteme,  zahvaljujući čak i  društvenim mrežema na kojima su dostupni podaci ali i neistine, upadom u kompjutorske  programe,  hakiranjem bankovnih računa, putem kreditnih ureda i sistemske pljačke građana, i brojnih drugih oblika kojima možemo zahvaliti izuzetno dobroj umreženosti, dostupnosti podataka i modernoj tehnologiji.  Imaju li DORH i MUP dovoljno stručan i poduzetan kadar da izađu sa svim oblicima kriminala na kraj, a i dovoljno volje, pokazati će budućnost, koja je trenutno svima nama upitna s obzirom na ukorijenjenost kriminala u svim porama društva.
hazud.hr

Nema komentara:

Objavi komentar