KREDITNI POSREDNICI; Ispovijest Riječana: Svjesni smo da su kreditni posrednici lažnjaci, ali moraš probati |

Ispovijest Riječana: Svjesni smo da su kreditni posrednici lažnjaci, ali moraš probati |

Ispovijest Riječana: Svjesni smo da su kreditni posrednici lažnjaci, ali moraš probati

SPASONOSNI NOVAC TRAŽILI NA SUMNJIVIM MJESTIMA

Kreditni posrednici kažu: kol’ko vam treba para, milijun eura, dva? Nema problema, reći će vam. I onda kažu: al’ treba nam za posredovanje, odmah, par tisuća eura. Uglavnom, odmah se traži pet do deset tisuća. Tu uračunavaju troškove, nagradu, svašta utrpaju u taj iznos, a kredit uglavnom ne vidiš

Ovo je ispovjest dvoje nekad poslovno uspješnih i prilično imućnih Riječana koji su u poslovnom smislu dotaknuli dno. Kako jedan loš događaj samo prethodi drugom, tako su i oni uslijed najveće osobne financijske krize, kad su im se firme i oni sami našli na rubu bankrota, doživjeli po još jedan poraz: naša je sugovornica obolila, no bolest ipak s(p)retno drži pod kontrolom, a naš je sugovornik ovog ljeta ostao bez supruge koja ga je, očito nespremna dijeliti sve teža razdoblja koja su pred njim, napustila s djetetom .

Razlozi njihove propasti su različiti, od zasigurno krivih poslovnih poteza, nemogućnosti naplate potraživanja, i to od države, pa do spleta nesretnih okolnosti vezanih za recesiju i krizu koje su potopile poslovni svijet. Očajni, prestrašeni za svoju i budućnost svojih obitelji, bez mogućnosti daljnjeg kreditnog zaduživanja u bankama u Hrvatskoj, kako bi vratili nagomilane dugove uglavnom poslovnim bankama, rješenja, pokazat će se lažna, za svoju tešku financijsku situaciju potražili su i u inozemstvu. Nekretnine koje posjeduju su pod hipotekama, a i da se mogu prodati dobiveni novac bio bi nedovoljan za podmirenje dugova. Doslovno svaki dan, a to je valjda tako kad čovjek po svaku cijenu u svojoj bezizlaznosti traži bilo kakav model model preživljavanja – nakratko im se otvori pa zatvori »ta neka nova šansa za dobivanje kredita« kojom bi spriječili pljenidbu vrijedne imovine.

Obmane

– Ma svjesni smo mi toga da su sve te ponude oko raznih kredita lažnjaci. Ali moraš probati, nema ti druge. Eto, jučer nam je tu došla žena iz Slavonije, kao, posrednica za dobivanje kredita. Svi takvi kažu: kol’ko vam treba para, milijun eura, dva? Nema problema, reći će vam. I onda kažu: al’ treba nam za posredovanje, odmah, par tisuća eura. Uglavnom, odmah se traži pet do deset tisuća. Tu uračunavaju troškove, nagradu, svašta utrpaju u taj iznos, a kredit uglavnom ne vidiš.Ova posrednica, Slavonka, tražila je 2000 kuna da dođe od nas u Rijeku. Platili smo joj, iako smo svjesni da od toga neće biti ništa, kaže naša sugovornica koja je, tvrdi, u probleme upala kad prije nekoliko godina nije uspjela naplatiti posao konzaltinga i nadzora, što je inače njen corre business, od čak 600 tisuća eura! »I to znate tko mi je ostao dužan? Jedno ministarstvo, država dakle! Za njih sam radila dugo vremena. Nisu mi platili. Sad se sudimo«, kaže bivša direktorica obiteljske firme koja je bila uključena u rad na raznim na kapitalnim projektima. Naš je pak sugovornik u svom poslu, a bavio se uslužnim djelatnostima u građevini, doživio svašta. Čak i to da ga je prevario jedan od najboljih prijatelja.

Propalo 7000 eura za Slovenca i Riječkog čovjeka-ormara

Naši sugovornici imaju i svoje nadimke: ona je »gospođa vjera« jer uvijek, i iznova, i nakon toliko prevara, vjeruje, i želi vjerovati ljudima; on je »gospodin magnet« na kojeg se, kao po nekom nepisanom, ali ustaljenom pravilu ljepe razne nevolje. 

Čovjek-ormar, posrednik s Pećina kojeg su tako zvali zbog toga što se u njegovu neosvijetljenu, mračnu kancelariju ulazilo kroz ormar u jednoj sobi, našim je sugovornicima, na klasičan prevarantski način, uzeo 7000 eura. Ustvari, taj novac platili su 23. listopada 2010. u ljubljanskom hotelu Monz. Svrha plaćanja, kako im je posrednik s Pećina objasnio, a čovjek ima ime i prezime identično jednom ministru, bila je revizija postojećih procjena njihovih nekretnina koje su trebali dati pod hipoteku kod dobivanja kredita. 

  – Dali smo 7000 eura tom nekom Slovencu, kojem smo očito tim novcem platili skijanje, a čovjek-ormar s Pećina prestao nam se javljati, kažu naši sugovornici. 

– Od posrednice s Kozale, koja nam je preko Dubaija i Švicarske trebala riješiti hipotekarni kredit, zajedno smo tražili 4 milijuna eura. Unaprijed smo joj platili 40 tisuća eura. Malo od tog novca odnosilo se na učešće, malo na njenu uslugu i troškove, dio za nečiju proviziju… Više ne znam tko je sve bio u tih 40 tisuća eura, ali znam da smo i bez tog novca ostali, kažu naši sugovornici koji su u posao s posrednicom s Kozale ušli u siječnju 2010. Izgubili su ne samo novac, nego i godinu dana pregovora oko kredita koji nisu vidjeli. Osoba koja se u hijerarhiji tog lanca nalazi iznad posrednice s Kozale, kažu, završila je u zatvoru zbog raznih prevara, a služi se s nekoliko identiteta, lažnih imena i prezimena. 

»Kad ti se to dogodi, dođe ti da uzmeš pušku i ubiješ se. Više ne vidiš izlaz. Dok sam radio, sve je bilo u redu. Imao sam prijatelje. Sada mnogi okreću glavu«.

Na crnoj listi

Kod imena naše sugovornice, priznaje, u svakoj banci blinka crveno svijetlo. »Na crnoj sam im listi. Sve banke znaju da sam kreditno dužna. Sve okreću leđa. Nitko poduzetniku u ovakvoj situaciji neće pomoći. Ipak, jedna banka ima razumijevanja za moju situaciju. No unatoč tome, kao i moj prijatelj, morala sam posegnuti za alternativnim izvorima financiranja, kaže naša sugovornica. I tu počinje prava priča. Doslovno po cijelom svijetu tražili su i dalje traže novac kojim bi spriječili ili barem umanjili štetu zbog nemogućnosti vraćanja kredita. Zadnje inozemno iskustvo, kad su prije par tjedana u Italiji tražili kredit, bilo je užasno. Tek naknadno su shvatili koliko je to bilo rizično i u šta su se skoro upustili. Preko jedne njene veze iz Beograda – naglašava naša sugovornica: ne iz podzemlja – došli su do čovjeka koji se u Švicarskoj  bavi financijama i konzaltingom.

Na osmom katu

Ugodan čovjek, kažu naši sugovornici, uputio ih je, međutim, u Milano. U skupom dijelu grada, u poslovnoj zoni, našli su se s tri gospodina. Prethodno su autom pokupljeni ispred jednog renomiranog hotela.

– Sve je u početku izgledalo korektno i obećavajuće. Ušli smo u poslovni neboder s tri lifta. Dolazimo na osmi kat. Debeli tepih, štikla ti propada u njega. Odlično, pomislili smo. Ovo bi moglo biti ono pravo. Tu ćemo riješiti svoje financijske probleme. Oni se predstavljaju. Kažu da rade projekte financiranja. Novac nije problem, riješava se u roku od sedam do deset dana. Jedino im za kredit od dva milijuna eura, o čemu smo pričali, moramo donijeti 90 tisuća eura njihove provizije. Kad, za koji dan, opet dođemo kod njih u Milano, moramo im, dakle, donijeti, u njihove kancelarije, 90 tisuća eura. Bit ćemo zajedno u prostoriji, i kad naša banka potvrdi da nam je na račun sjelo dva milijuna eura, predajemo im torbu s provizijom.

Opasne priče

Izašli smo sa sastanka i počeli analizirati situaciju. Preplašili smo se. Shvatili smo u kakav se rizik upuštamo. Znali smo za situaciju koja se nedavno dogodila. Prema onome što smo čuli, dva brata iz Istre s pola milijuna eura otišli su u Italiju po višemilijunski kredit. Nestali su, i oni i novac. Znali smo i za slučaj jednog ovdašnjeg čovjeka u Italiji, u Genovi. Njemu su kriminalci u stan pustili plin koji ga je omamio. Ušli su unutra i pokrali sve dragocjenosti. Srećom, nikog nisu likvidirali. Pomislili smo – tko nama garantira da nas neće plinom uspavati ili naprosto napasti kad uđemo u njihove kancelarije s 90 tisuća eura. Umjesto da dobijemo kredit, ostali bi i bez tog novca. Odustali smo od te priče, kažu naši sugovornici. Par mjeseci prije toga s njom je u kontakt stupio jedan Talijan. Nazvao ju je. Odakle mu njen broj, odakle je on znao da njoj i njenom prijatelju treba novac, ona ni danas ne zna. Lik iz bajke, kako ga naša sugovornica opisuje, ponudio joj je sljedeće: njemu, odmah, na ruke, 10 tisuća eura, a on njima, za jedan sat, milijun eura, u kešu! Sastanak je, naravno, trebao biti na talijanskoj autocesti, u lokalu na benzinskoj pumpi. »Odustali smo«, kaže ona.

Daleki Istok

Naši sugovornici, koje je ista nesreća, a to je prije svega kreditna prezaduženost, nagnala na suradnju u potrazi za novim izvorima zaduživanja, nisu skrštenih ruku čekali dobitak na lotu. Dapače, dok su tražili novac da spase firme i imovinu, razrađivali su neke projekte čijom bi se realizacijom možda izvukli iz živog blata koje ih nezaustavljivo vuče ispod površine golog preživljavanja. Tako su ušli u projekt vezan za obnovljive izvore energije. Sve su posložili u toj priči, a posebno poziciju države u projektu i lokalnu upravu, kao ključne partnere, ali i potencijalne prepreke u visokobirokratiziranoj državi kao što je Hrvatska. Trebalo je još – samo! – novac. OK, idemo na Daleki Istok, odlučili su. Dobili su neke preporuke, na 10 tisuća kilometara od Hrvatske otvorili firmu, potrošili godinu i pol dana, platili 40 tisuća eura pologa i posredničkoh naknada za kredit koji opet – nisu dobili!

Problem je, kažu naši sugovornici, ne samo u tome što su imali velike troškove kod raznih pregovaranja, a da im se ništa nije vratilo, već i gubitak vremena. »Svakim danom mi smo sve bliži gubitku imovine, a istodobno te razni prevaranti uvlače u pregovore za koje, nažalost prekasno, shvatiš da su besmisleni. Zvuči nevjerojatno, ali naši sugovornici, u potrazi za novcem na crnim tržištima Hrvatske, Europe i Azije, potrošili su oko 250 tisuća eura! Dio se odnosi na realne troškove putovanja, a ostalo na provizije, izmišljene naknade posrednicima… Sve što smo prošli je užas, jer i taj novac smo teškom mukom pronašli vjerujući u rješenje. Kao i naš život koji vodimo na infuziji. Žalosno je reći, ali svaka biljka živi kvalitetnije od mene koja doslovno preživljavam, kaže naša sugovornica. Ni sami ne znaju odakle su, u stanju beznađa i apatije, pronašli taj novac i energiju. No nisu se predali i neće se predati. Slijedi im, kažu, borba života – do kraja.

Autor: Robert Frank

izvor;  www.novilist.hr