Potresi na zagrebačkom području, Upute o postupanju prilikom potresa

Potresi na zagrebačkom području |

Potresi na zagrebačkom području

U posljednje vrijeme svjedoci smo pojačane tektonske aktivnosti na području grada Zagreba. Pojačana tektonska aktivnost očitava se u nizu manjih potresa, u tim serijama može, a ne mora, biti i po koji jači potres. U svijetu raste prepoznavanje važnosti tog problema, a izazvano je brigom uslijed brojnih potresa, te sviješću da su mnogi veliki gradovi izloženi vrlo visokom stupnju rizika od geotehničkih hazarda u slučaju budućih potresa.

Grad Zagreb nalazi se na kontaktu velikih tektonskih jedinica: na sjeverozapadu su Alpe na istoku Panonski bazen i na jugu Dinaridi.Uzročnici nastanka potresa su tektonski pokreti koji se događaju u regionalnom prostoru (slika 1). Uslijed naguravanja i/ili podvlačenja pojedinih tektonskih jedinica jednu pod drugu litosfera puca, a pukotine (rasjedi) postaju seizmički izvori potresa. U širem prostoru grada Zagreba poznato je 7 seizmičkih izvora i to su: Medvednički seizmički izvor, Zagrebački seizmički izvor, Pokupljanski seizmički izvor, Bilogorski, Kalnički, te seizmički izvor Ivanščica i Metlika (Prelogović 1988).

U pogledu seizmičke aktivnosti dominantno epicentralno područje udaljeno je od središta grada svega 16 km i referira se kao plošni izvor (Kašina). Samo gradsko područje je pod utjecajem rasjedne zone žumberačko-medvedničko-kalničkog rasjeda koja se može smatrati linijskim izvorom. Prema spoznajama grad Zagreb je unutar seizmički najaktivnije zone unutrašnjeg dijela Hrvatske. To je poznato zagrebačko epicentralno područje u kojem su potresi posljedica sučeljavanja struktura panonskog bazena i onih “medvedničko-kalničkog pružanja”.Ta zona zahvaća sjeverne obronke Bilogore, Kalnik, Ivanščicu, Medvednicu, Vukomeričke gorice i Žumberačku goru.

Slika 1. Isječak tektonske i kinematičke geodinamičke karte Mediterana. Eu – Euroazijska ploča, Ad -Jadranska ploča, Ae –Aegean blok, An –Anatolijska ploča , Nu –Nubija (Barrier i dr. 2001)

Za grad Zagreb najznačajniji su potresi s epicentrom u Medvedničkom epicentralnom području. To su i do sada bili najjači potresi u tom području.Žarišta tih potresa vezana su uz južne obronke Medvednice, a neki od njih imali su žarište od Podsuseda do Zeline (slika 2). U seizmički najaktivnijem dijelu Medvednice, oko mjesta Kašina i Planina, bilo je žarište najjačeg potresa 9. studenog 1880. Maksimalni intenzitet u epicentru i najbližoj okolici procijenjen je na IX stupnjeva MCS, a u ostalom dijelu grada Zagreba na VIII stupnjeva MCS. Procijenjeno je da bi magnituda tog potresa mogla biti oko M = 6,0 – 6,5. Uz isti lokalitet vezana su još dva jaka potresa: 17. prosinca 1905. ( I0= VII-VIII stupnjeva MCS, M = 5,6) i 2. siječnja 1906. (I0 = VIII stupnjeva MCS, M = 6,1). Dubina žarišta tih najjačih potresa procijenjena je na oko 5 do 10 km. Također, posebno je značajno, da je žarište jakog potresa od 17. prosinca 1901. bilo ispod samog grada ( I0 = VII stupnjeva MCS, M = 4,6 ) u predjelu oko Šestina (Jurak i dr. 1998).

Slika 2. Epicentri potresa sa magnitudama potresa u vremenu od 1880-2004 god. (Kuk i dr. 2007).

Uz jake potrese redovito se javlja i mnoštvo naknadnih slabijih potresa, pa njihov kumulativni učinak može biti vrlo značajan. Kako se ovo naše područje nalazi u zoni rasjeda, moguća je pojava pukotina u tlu koje su uzrokovane pomacima duž rasjeda. Isto tako u području Savice i u dijelovima novog Zagreba zabilježena je pojava likvefakcije. Kada se govori o godišnjem dobu kada su se jaki potresi događali uvijek je to bilo u kasnu jesen, zimi ili u proljeće. U to vrijeme je i površina tla raskvašena od padalina pa su i efekti potresa zbog toga jači (klizišta).

Smještaj grada Zagreba u blizini jakih seizmičkih izvora daje realnu opasnost od jakih potresa stoga je HGI u suradnji s PMF-om (Geofizički odsjek) načinio sinteznu inženjerskogeološku kartu iz postojećih dostupnih rezultata istraživanja inženjerskogeoloških i geotehničkih svojstava tla na području grada Zagreba. Posebnu pažnju posvetili smo prostornoj razdiobi (lateralno i po dubini) tipovima tla koji su definirani prema Eurokodu 8 (Miklin i Podolszki, 2013). U obzir su uzimane brzine rasprostiranja P-valova i S-valova, broja udaraca SPT, posmične čvrstoće nedreniranog tla, dubini osnovne stijene i sl.

Suočeni s realnom opasnošću od potresa postoje dva gledišta za ublažavanje posljedica od potresa. Prvo, na koje ljudi sami mogu utjecati je sigurnost konstrukcije prema potencijalnim destruktivnim dinamičkim silama. Kako bi smanjili rizik od posljedica potresa i osigurali sigurnost konstrukcija s obzirom na potresno opterećenje, dinamička djelovanja su uzeta u obzir u projektnim zakonima.

Drugo, sigurnost samog terena vezana uz geotehničke fenomene kao što su amplifikacija, pojava klizišta, blatnog toka, likvefakcije i rasjednih pokreta. Upravo naša inženjerskogeološka karta diferencira konkretne geotehničkie fenomene na sigurnosti terena prema potresnom hazardu (slika 3). U izradu ove inženjerskogeološke karte koja je rađena prema Eurokodu 8 uvrštena su i nova istraživanja koja su načinjena nakon 2006 godine, te istraživanja koja su vršena ciljano za potrebe ovog projekta.

Slika 3. Karta inženjerskogeološkog mikrozoniranja prema standardima Eurokoda 8

Upute o ponašanju u slučaju potresa pročitajte ovdje; http://www.zagreb.hr/UserDocsImages/uzh%20LETAK%20potres.pdf

Hrvatski geološki institut

SOCIJALNA KRIZA; Bacaju pred narod kosti svakodnevno, ne bi li od sveopće gladi i jada zaboravili na bitne stvari |

Bacaju pred narod kosti svakodnevno, ne bi li od sveopće gladi i jada zaboravili na bitne stvari |

Bacaju pred narod kosti svakodnevno, ne bi li od sveopće gladi i jada zaboravili na bitne stvari

Od  najstarijih vremena drevni političari i vlatodršci imali su metode kako „zamazati oči“ oči narodu. „Kruha i igara“ godinama je bila učinkovita metoda kojom se narod držao na lancu.   Uz primjenu ove prve povijesne metode, uočena je i ona novijeg doba „Zavadi pa vladaj“.

Tako se Hrvati zabavljaju igrama i kostima, međusobno se svađaju, dok oni na vlasti nesmetano vladaju i ne sprječavaju pljačku ni naroda ni države.

Svako malo pred narod se baci „kost“ i to pozamašna, kojom se narad zabavlja pa zaboravi na glad i očaj u kojem se nalazi. Kad bace veću kost i „glodanje“ iste duže traje, pa su Vlada a i aktualni predsjednik RH duže mirni. Prakticiraju ovu metodu već 23 godine svi koji su imali priliku doći u politiku. HDZ, SDP, IDS, HSLS, HNS – koja je razlika? Svi su oni spremni koalirati i sa crnim vragom kad dođe vrijeme prebrojavanja  glasova i potreba sakupljanja dovoljnog  broja zastupnika kojim se u Saboru tvori saborska vladajuća većina – Parlament tj.  Vlada.

Mediji su također  u vlasništvu  vladajućih. Osim nekoliko neovisnih portala, mediji uglavnom pripadaju vlasti ili tajkunima koji su  u sprezi s vlasti. Stoga ovaj portal ne prenosi većinu vijesti koje prenose drugi portali. Jer se time, prema našem mišljenju samo dodatno širi gore opisana metoda.    Ono što pouzdano znamo, to je  da vrlo malo medija želi prenijeti ono što narod doista tišti.

Koliko je medija i portala prenijelo o krađi višemilijunski vrijednog Ininog zemljišta u Ilici, krivotvorenim dokumentima? Koliko je portala objavilo teme  o krivotvorenim dokumentima na brojnim sudovima u RH kojima se otimaju tvornice i zgrade?  Koliko portala je raširilo vijest o postojanju pravomoćnih presuda u slučajevima kreditnih ureda i raiffaisen zadruga i štedionica? Koliko portala se usudilo, osim njih nekoliko, pisati o lopovluku u HBOR-u i u Fondovima preko kojih je godinama pljačkana Hrvatska, a novac završavao u džepovima tajkuna? Koji od čitanijih portala je prenio vijest kako se mogu spriječiti deložacije prije nego li do njih dođe?

Vrlo malo, ili točnije, vijesti s tim temama nisu dobro došle na vodećim portalima.Trebalo je dvije pune godine da u javnost dođu priče o neviđenoj pljački Hrvata putem organiziranog paralelnog financijskog sustava koji vlada u našoj Državi. O progonu branitelja malo se tko usudi govoriti,  kao i o nezakonitoj prodaji braniteljskih udjela,  baš kao što se nekad, u vrijeme komunizma,  nije usudilo pisati o Hrvatstvu i Hrvatima. Svatko tko se tada  deklarirao da je Hrvat bio je kažnjen ili izoliran od ostalih kako bi ga se lakše ušutkalo.

U Hrvatskoj je opet proljeće, ono Hrvatsko, kada Hrvat nije smio glasno izustiti da je Hrvat!

Prije tri godine rekla sam ono što mnogi vide ali ne žele priznati. Hrvatska se posrbljuje mirnim putem, trojanskim konjima koji su nam ubačeni na svim strateškim točkama u RH. Lagano se zatomljuje naš hrvatski duh, ukidaju nam se prava, nama i našim braniteljima, stigmatizira nas se, provodi se genocid nad hrvatskim narodom neisplatama plaće, poticanjem aktualnim stanjem na samobojstva građana, najviše među njima hrvatskih branitelja,   a svakog tko digne glas i pokušava skrenuti pažnju na ono što se događa  – progoni ga se, zatvori,  ili ušutka.

Bavimo se međusobnim sukobima između Milanovića i Karamarka, između Karamarka, Milanovića i njihove zajedničke borbe protiv Željke Markić, sukobima između Milanovića i Linića. Mediji su već šest mjeseci prije predsjedničkih izbora, zaboravljajući na pravo hrvatskog naroda da donese sam svoj vlastiti sud i odluku – već odabrali budućeg predsjednika RH, a još uvijek zakonski nisu niti prijavljeni kandidati za izbore.

Bacaju  pred narod kosti svakodnevno, ne bi li od  sveopće gladi i jada zaboravili  na bitne stvari

Nezaposlenost  je dostigla skoro  brojku od 400.000 ljudi, zaduženost je  47 milijardi eura, blokiranih je 315 000 građana.  U siječnju 2014. broj zaposlenih u pravnim osobama Republike Hrvatske iznosio je 1 094 931, a od toga 518 195 čine žene. Gotovo niti jedna tvornica ne radi, poljoprivreda je u kolapsu, uvoz je veći od izvoza, obrtnici su na koljenima pritisnuti brojnim nametima.  U posljednjih tri godine na području gospodarskog oporavka nije se učinilo baš ništa.  Ministar Grčić neprekidno koristi onu poznatu poštapalicu, naslov humoristične serije titogradskog  redatelja Živka  Nikolića  „………još nije…… a kad će ne znamo“ misleći pri tom na investicije koje stižu……..

Narodu su  lošim zakonima omogućili da rasprodaje obiteljsko zlato i srebro, potom su otkupljivačima omogućili da to otkupljeno zlato izvezu iz Hrvatske,  dok oni vladajući prodaju nacionalno zlato.

O kriminalu se uglavnom šuti, jer je opasno dirati u kriminal većeg opsega.  Osumnjičene i optužene – također biraju – ONI. Optuženi se dijele u tri grupe; na meti im su uglavnom oni koji im na putu do trona smetaju, oni koji njih žele srušiti s trona, ili oni koji „nisu dijelili oteto meso prema dogovoru“.

Narod koji je gladan nema vremena ni volje brinuti se o njijhovim metodama, niti zapažati sve ono što oni godinama svjesno čine.

Mladima ne omogućavaju dostojan život u RH, pa mladi silom prilika moraju opet ići trbuhom za kruhom. U Dijasporu, koja je već i tako zaboravljena. Vladajući se, i aktualni politički kandidati, sjete  hrvatskog naroda u Dijaspori samo kada im ponestaje novca u kasi, tada vape za njenom pomoći. Pružaju ruku na milodar, ali ne pružaju ruku da bi se hrvatska Dijaspora vratila svojoj Domovini, matici zemlji u kojoj može puno pomoći ne samo novcem, nego i iskustvom, znanjem, kulturom stečenom u stranim zemljama.

Mladim obiteljima ne omogućuju dostojan obiteljski život, (većina ih živi s roditeljima) pa natalitet pada, jer nema uvjeta za rađanje i odgoj djece.   Vjerski duh u ljudima ubijaju jer to je jedina svijećica koja još u narodu tinja i koja narod ovog trenutka  drži – vjera.

Hrvatska plovi ne kao Titanik, već poput dušice  na ulju

Lagano dogorijeva  njezin plamen, koji može tinjati još mjesecima, prije nego li se potpuno ugasi. Zločin je gledati nekog kako umire, a ne pomoći mu. Zločin je hrvatskom narodu gledati kako mu zemlja čija neovisnost je nastala  na tijelima poginulih hrvatskih branitelja i na ranama i krvi ranjenih branitelja  – umire.

Zločin je ne iskoristiti resurse koje Hrvatska ima i ne proizvoditi, stvarati, raditi – a ima se gdje i s čim. Hrvatska nije ekonomski propala zato jer nema proizvodnih kapaciteta i prirodnih bogatstava već zato jer s tim bogatstvima nitko ne zna upravljati. Ili ne da sa njima upravljati zato da bi ih mogla rasprodati tuđincima.

Nije potrebno da narod u Hrvatskoj kopa po smeću. Nije potrebno niti da bude gladan. To se događa zato jer zakone primjenjuju  kako tko hoće i kad mu se hoće. Pojedine gospodarstvenike osuđuju  zbog sitnih propusta, i to mahom one koji rade i stvaraju, dok one koji prelijevaju iz šupljeg u prazno, a sve na štetu zaposlenika kojima godinama ne plaćaju doprinose, a mjesecima ne primaju plaću, njih štede.

Još ih i subvencioniraju  pri tom neplatiše  i isplaćuju im brojne poticaje.  Živi dokaz ovim navodima je posljednji cirkus  s predstečajnim aferama, u kojem  su oprostili milijarde kuna nemarnim poduzetnicima, uglavnom neplatišama, koji istovremeno voze najnovije modele mercedesa, a jahte su im usidrene u poznatim hrvatskim lukama. Imaju stanove širom Europe i tvrtke izvan granica Hrvatske, preko kojih ponovno  unose „spasonosni kapital“ a u stvari novac koji je prethodno otet, od vas narode hrvatski.

Kako čovjek sa troje, četvero, ili više djece, ili tek sa jednim djetetom može prehraniti svoju obitelj ako ne dobiva mjesecima plaću?

Kako može netko podmirivati svoje obveze i uzete kredite ako  su mu oteli sve što ima, uključujući i kruh svagdanji, jer mu nemarni poduzetnik mjesecima ne isplaćuje ono što je svojim radom zaradio?

Donešen je zakon kojim se vlasnici i direktori poduzeća koji ne isplaćuju plaće svojim djelatnicima kažnjavaju kaznenim mjerama ukoliko ga prekrše.   Radnici i dalje štrajkaju, što znači da se plaće ipak ne isplaćuju.

Tako je i sa drugim zakonima. Unatoč donošenju Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela počinjenih ratnih profiterstvom i u pretvorbi i privatizaciji –  jedini osuđenik poznat javnosti je Ivo Sanadar, koji je ne samo iz tih razloga osuđen, već i iz onih drugih razloga. Nije ravnomjerno dijelio meso sa ostalim „grabežljivcima“. U podrumu Nadana Vidoševića, bivšeg predsjednika HGK,  pronađene su umjetnine vrijednosti nekoliko milijuna eura, a on ipak šeće slobodan, i zarađuje pri tom, ulaganjem kapitala koji posjeduje??!! U međuvremenu, policijac koji je javnosti odao što se nalazi u Vidoševićevom podrumu, nepravomoćno je osuđen pred Županijskim sudom u Zagrebu??!!

Koliko je medija pisalo o Fondu za privatizaciju, o Fondu za razvoj i zapošljavanje, o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak – državnim institucijama koje su isplatile milijarde eur-a novca koji nikad nije vraćen. Čemu služe revizije koje je načinila Državna revizija, iz kojih se jasno vidi da dionice koje su kupljene u pretvorbi nisu gotovo nikad isplaćene, pa je većina tajkuna vlasnik nečega što nikad nisu platili, ali ništa?

Znati li zašto ništa? Zbog čega se ne dira „u cijevi“ kako je rekao Milanović? Zato jer je cijeli pljačkaški sustav ujedinjen i organiziran i svi su u njemu više ili manje involvirani. Poput domina, svatko od sudionika pljačke naše Domovine i hrvatskog naroda, ima svoj zadatak. I ako se samo jednog od njih takne, cijeli sistem se ruši.

A to nikom, ni oporbi, ni  vladajućima, ni onima koji tek  žele  „žezlo uzeti u ruke“ ne odgovara.

BLOKIRANI GRAĐANI; PRELIJEVAMO IZ ŠUPLJEG U PRAZNO |

BLOKIRANI GRAĐANI; PRELIJEVAMO IZ ŠUPLJEG U PRAZNO

Da je kriza veća nego ikad može se uočiti po ovogodišnjoj turističkoj sezoni. Gužve na autocestama i nisu pretjerane a poznate turističke destinacije još uvijek imaju slobodnih  mjesta. Osim tih vidljivih pokazatelja, drugo ne tako slavno mjerilo je Finina ljestvica gradova sa najviše blokiranih građana.

Neslavno prvo mjesto po broju blokiranih sa udjelom od 11,8 %  zauzimaju Križevci. Obrti su u tom gradu većinom ugašeni, poduzetnici propali ili na rubu propasti, građani bez posla.  Preko noći je zatvoreno čak devet velikih poduzeća, između ostalih i Čelik, Zelinka, Mesna industrija, Mlinar…..  Ostavši odjednom bez ikakvih primanja, građani su se upleli u čarobno klupko dužničkog ropstva iz kojeg se vrlo teško izlazi. Jednom kada se upletu u kolotečinu dužništva gotovo da je nemoguće iz istog pronaći izlaz, osim kada bi nekim čudom ponovno dobili stalno radno mjesto a  banke i ostale državne institucije pristale na reprograme postojećih potraživanja.  Na žalost, takve opcije ostaju tek snovi brojnih građana ne samo Križevaca već i mnogih drugih gradova u RH.

Građani zaposleni za stalno, planiraju stvaranje  obitelji, dom, djecu. Stvaranjem obitelji rastu i želje za osamostaljenjem koje nameću i gradnju ili kupnju vlastitog stambenog prostora. Bez ikakvog straha za budućnost, svi koji su imali stalno radno mjesto i plaće koje su mogle podnijeti kreditnu ratu, odlučivali su se za kredit. Dugoročan. Međutim, ostavši bez radnog mjesta, ne samo da se ostaje bez financijskih sredstava, već jednokratnim dospijećem na naplatu cjelokupnog kredita zbog nemogućnosti otplate, a što banke najčešće poduzimaju, građani ostaju i bez zdravlja. Gube živce i ne vide izlaza.

Nakon što ne mogu plaćati ratu, vrlo brzo se dužnicima blokira račun a potom i cjelokupna imovina. Začarani krug tu se zatvara. Problemi rastu, ovrhe pristižu, većina građana se sama teško snalazi u moru pravnih termina i postupaka a odvjetnik košta više nego rate kredita.  Kamate na dospjele dugove rastu pa se iznos koji dužnik duguje ubrzo udvostručava.

Drugo neslavno mjesto po broju blokiranih zauzima Čakovec, grad sa 11,6 % blokiranih.

Nema tu neke velike mudrosti, kaže jedan od blokiranih građana. Priča je gotovo uvijek jednaka. Uzmeš kredit jer smatraš da si financijski sposoban otplaćivati ga, ostaneš bez posla, kredit dospije odjednom na naplatu, blokiraju ti račun, zatim ne možeš više plaćati niti režije, niti podstanarski stan, a planirati neku svijetlu budućnost više sliči nekom scenariju iz filmova znanstvene fantastike.

Ako se posreći da jedan od partnera ipak ima posao i primanja, ili da roditelji imaju riješeno stambeno pitanje i mirovinu, još se nekako može, svi jedni drugima pomažu, no oni koji nemaju nikoga, prepušteni su potpuno sami sebi ili socijalnim službama. Svi nezaposleni slažu se da je način na koji su dospjeli u probleme uvijek identičan,  i  uzrok  problema i blokada gotovo  svugdje jednak. Otkaz i ostanak bez ikakvih primanja.

Žale se i da se prije ipak puno više ulagalo u gospodarstvo, a problemi su sada kulminirali na stotinu strana. Fiskalna politika pada na leđa građana, u  gospodarstvu se gotovo ništa ne događa i nema napredaka već je suprotno  od toga, u stalnom padu, a kako onda očekivati da bi gladni, nezaposleni i očajni građani mogli biti dovoljno entuzijastični da promijene okolnosti u koje su dospjeli.  Suprotno tome, sve veći broj građana zapada u depresiju koja uzima svoj danak. Zbog situacije za koju misle da je bezizlazna mnogi izgube snagu i čak dignu na sebe ruku. No problemi s takvim postupkom ne prestaju, pa bi svakom tko zapadne u tako tešku depresiju trebalo pravovremeno pomoći i osujetiti njegove namjere da si naškodi.

Treće mjesto na listi gradova sa najvećim brojem blokiranih u Hrvatskoj zauzima Sisak.  Ovaj grad je zbog mnoštva tvrtki koje više ne posluju proizveo i veliki broj dužnika a što nužno za sobom povlači i blokade žiro računa.  Najviše problema vjerovatno imaju radnici sisačke Željezare jer dok su imali stalna radna mjesta i perspektivu s optimističnim pogledom u budućnost, rješavali su sebi stambena pitanja, brinuli se o potreba svoje djece, gradili….

Kada je američki CMC prestao sa radom a na burzu poslao više od tisuću Sisčana, oni su ostali bez ikakvih primanja i počeli jedva spajati kraj s krajem. Problem je kako smo to već istaknuli ako su građani potpuno sami ili još k tome samohrani roditelji, tada je gotovo nemoguće poplaćati sve režije, kredite i druge obaveze. Iako su radnici Željezare dobili otpremninu, nju je uglavnom cijelu pojeo dug a uz postojeće obveze nagomilali su se novi troškovi.

Nitko od blokiranih ne bježi od svojeg duga, svi se slažu da dugove treba vraćati, međutim, problem nastaje kada se ne zna – od kuda ih vraćati.  I kada banke ili netko drugih od vjerovnika pristane ili ponudi reprogram, postavlja se pitanje od kud dužnicima bilo koji iznos kako bi poštovali dogovoreno u reprogramima, kad su bez ikakvih primanja i nemaju niti za kruh.

Sve vlade RH svojim odlukama od 1992 godine do danas, a vjerovatno i buduće, uništavaju ovu zemlju i našu budućnost |

Sve vlade RH svojim odlukama od 1992 godine do danas, a vjerovatno i buduće, uništavaju ovu zemlju i našu budućnost

Čovjek je sam sebi najveći neprijatelj!

Ako proanaliziramo daleku  povijest, i pogledamo živote naših predaka, kako seljaka i kmetova, tako i vlastelina, kraljeva, bogatih feudalaca, a sada političara i svih vlasti, možemo utvrditi da se uglavnom sve svodi na princip sluga i naredbodavaca, privređivanja s jedne strane  i otimanja s druge strane. Da su ti naredbodavci, bogati vlastelini i vlastodršci mudri, i znaju li sve što je dobro i pametno za sveukupni narod, to još kroz povijest nije dokazano, a posljedice pojedinih njihovih odluka iz daleke povijesti sežu sve do danas.

Još od prodaje roblja na sajmovima, ljudi koje su zarobljavali pa potom na njima zarađivali novce i dugi niz godina upravljali sa njima kao da se radi o njihovoj vlastitoj svojini s kojom mogu raditi što žele, pa sve do danas, u genima pojedinih ljudi nije se ništa promijenilo. Ona iskonska potreba da  na brz i jednostavan način zagrabe što više, pa makar to što grabe bilo i tuđe nije se iskorijenila, već naprotiv, možda je više nego ikada vidljiva i u današnjem društvu.

Stvoritelj svega oko nas bio je velikodušan. Dao nam je sve uvjete za život! Niti jedan čovjek nije imao potrebe zadirati u tuđe, pa čak niti biti gladan, samo ako je upotrijebio svoju glavu,  zdrave ruke i noge. Priroda je u  izobilju nudila sve što je potrebno za život. Od zdravog ali i ljekovitog bilja koje se koristilo za hranu i za liječenje, do  bogatstva iz unutrašnjosti zemlje,  soli, ugljena, dijamanata, zlata, nafte, plina,  pa sve do životinja koje su u velikom broju živjele u šumama u blizini nastamba koje su ljudi izgradili, svi su mogli lijepo živjeti. No naravno,  kao i u današnje vrijeme,  veliko bogatstvo i moć bili su rezervirani za jake i moćne, da ne kažemo otresite, dok je rad i trud namijenjen slabima i manje odlučnima.  Tako su u brojnim rudnicima diljem svijeta radnici danima i noćima iskopavali zemljino bogatstvo koje su pak bogati naredbodavci, uzimali većim dijelom za sebe. Stoljećima su crpili sve što se nalazilo u zemljinoj utrobi dok ju nisu gotovo pa isušili. El Dorado više ne postoji, a radi nalazišta nafte i plina i danas se vode ratovi. Zato jer im je cijena vrlo visoka, a nalazišta sve manje.

Mnogi su zaglavili zbog  svoje gramzivosti

Neki su direktno ubijali, otimali, dok su drugi pak poskrivečke uzimali mito radi davanja prednosti pri sklapanju ugovora ili dobivanju koncesija. Ono što je zajedničko svima – je da su zbog novca bili spremni uništiti svaku vrijednost, pa i sami sebe. Očiti dokaz je sve veći broj zatvorenih u zagrebačkom poznatom okupljalištu nekadašnje elite – Remetincu, u kojoj se svakodnevno skuplja sve veći broj pripadnika  „zlatnih“ hrvatskih obitelji ili političara.

Što je to u ljudima što ih tjera da gramze? Zašto im nikad nije dovoljno ono što imaju, i što to u njima budi pohlepu, jal, zlobu, pa i želju za uništavanjem kako materijalnih dobara tako i ljudskih života? 

I danas nam Zemlja nudi obilje na sve strane. No kao u bližoj i daljoj povijesti, nesposobna vlast i manje sposobni gramzivi pretvorbeno-privatizacijski gospodarstvenici uništili su sve što se uništiti dalo. Hrvatsku, dijamant u rudniku Svijeta pretvorili su u Pepeljugu koja još samo pobire mrvice po tlu.  Jako otužno, a i ova će tužna istina biti zabilježena u povijesti na sveopću sramotu svih Hrvata po kojima će nas pamtiti buduća pokoljenja. 

Jadransko more, biser po kojem Hrvatska prednjači u svijetu, obiluje solanama koje ne rade. Uništila ih je privatizacija i tajkuni. Ravni kotari, srce Hrvatske, u kojem su se po tri puta kroz godinu mijenjale kulture koje su tamo uspijevale, sada su većim dijelim zarašteni u makiju, a umjesto po izuzetno kvalitetnoj rajčici, bijelom luku, lubenici, dinjama, grožđu, smokvama, mandarinama, narančama,  i posebno kvalitetnoj bijeloj i plavoj ribi, te škampima,  turisti nas sve više pamte po razrovanim cestama koje se popravljaju u jeku sezone, po čevapčićima, pizzi,  neljubaznom i frustriranom ugostiteljskom osoblju, te po kineskom luku, grčkim lubenicama,  španjolskom grožđu i drugim uvoznim proizvodima. Razlog tome su naravno niske cijene u velikim shoping centrima, i puno veće cijene malih proizvođača.  Mali proizvođači iako sa posebno kvalitetnom ponudom koju bi svatko trebao cijeniti, kako Hrvati tako i turisti,  ne mogu konkurirati uvoznom lobiju, niti mogu preživjeti prodajom svojih proizvoda velikim  tajkunima, vlasnicima shoping centara koji im ne plaćaju po nekoliko mjeseci, pa domaće proizvode možete još rijetko pronaći na malim lokalnim tržnicama, ili na stolovima, ispred domova, uz lokalne ceste.

Od  kvalitetnih i izuzetno zdravih i ukusnih hrvatskih proizvoda sposobna vlast napravila bi brend. Umjesto čvrstih i oblih stražnjica koje se vrte po svjetskim led ekranima reklamirajući Hrvatsku,  puno bi bolje turiste privukla slika zdrave hrane i pića, posebno  privlačne prirode Skradina, Krke, Vranskog jezera, Plitvičkih jezera,  Starigrad Paklenice, Briona, Makarske, Dubrovnika….. Toliko ljepote svud oko nas, a čak niti naša djeca ne znaju što imamo. Zato, jer djeca radnika i robova ove vlasti nemaju novca da vide svu tu ljepotu, njihovi roditelji crnče od jutra do mraka da bi osigurali novac za najosnovnije životne potrebe, i jedva razvuku primanja do kraja mjeseca a „zlatna“ mladež svoje slobodno vrijeme provodi u elitnim odmaralištima diljem Europe i svijeta, na elitnim skijalištima i kruzerima.  Čak je i naš premijer na mondenim skijalištima u Austriji proveo ove sezone  toliko vremena koliko bi možda proveo i neki profesionalni skijaš!

Ljudi su sve uništili!

Rudnici su iscrpljeni. U Hrvatskoj i Bosni ostalo je još nešto malo rudnika bez rude od kojih su stoljećima živjele brojne obitelji, a njihova okna poslužiti će za muzej. Tako u Istri, Tupljak,  postoje rudnici koji su muzejski primjerak, rijetkost u Europi, ali čekaju nekog poduzetnog tko bi taj projekt odradio do kraja i rudnike pokazao turistima. Vodu, kako pitku tako i termalnu, bogatstvo svih Hrvata koriste privilegirani tajkuni koju nam upakiranu skupo naplaćuju.  Polja diljem Hrvatske zarasla su  u ambroziju između koje se nadviruje ljekovito bilje koje pokušava još uvijek zadržati svoje stanište.  Gdje god se okrenemo oko sebe u Hrvatskoj možete vidjeti na stotine ljekovitih biljaka, od kojih su nekoć živjeli naši stari. Od njih se mogu raditi sokovi, čajevi, mogu se umiješati u marmelade,  napraviti  tonik za lice i tijelo, ulje za masažu, kreme, a dovoljno je samo prošetati poljima i ubrati ih.  Međutim,  malo tko se primio ovog unosnog posla, jer da bi se netko bavio biljem, po čemu su naši stari bili poznati, kao i po čudotvornim iscjeljivanjima ljekovitim biljem, danas moraju udovoljiti  Državi i pribaviti na sto čuda, rješenja, i dozvola, a za što siromašni ljudi koji bi se takvom djelatnošću bavili nemaju ni volje ni novca. 

Ista je priča sa uzgojem ovaca i koza koje su  stoljećima uzgajane  na našem području. Ovčari bacaju vunu jer ju malo tko otkupljuje i nije razvijena svijest o kvaliteti vune od koje su Australija i Irska napravili svoj prepoznatljivi znak, dok jareće meso  u Hrvatskoj, za kojima Amerikanci doslovno luduju ne možete pronaći niti u jednoj većoj trgovini a još manje u ugostiteljskoj ponudi.  Posjetila sam farmu koza u Međimurju gdje sam bila šokirana izjavom da jariće prodaju i po cijeni od 50-100 kn, jer ih nemaju kome prodati, a koze uzgajaju isključivo radi mlijeka koje otkupljuje Vindija.

Japanske prepelice može uzgajati svaka obitelj koja ima malo prikladnog  prostora, a njihova jaja i meso su ljekoviti i poprilično popravljaju kućni budžet.

Lan, konoplja od kojih su nekada naše bake izrađivale platno, po svojoj kvaliteti i ljepoti dospjeli su čak i do engleske kraljice, koja ručnike kakve su izrađivale naše bake, od lana pa vezene prirodno obojanom svilom drži  čak i na engleskom dvoru, ali nisu dospjeli do projekata Vlade RH, koja kao da ne živi u Hrvatskoj i ne vidi sve što se oko nas događa.

I dud je rijetko viđen na našem području, a neće proći dugo pa da djece neće znati kako izgleda krava, od kud dolazi tele, meso, mlijeko, sir, vrhnje, jogurt, jaje…..

Kud kod krenete Hrvatskom, možete naići svakih par stotina metara na devastiranu tvornicu. Onaj tko nije vidio te tvornice iznutra ne može predočiti sebi visoku razinu uništenja – što je opet, napravio čovjek. Iščupane žice radi bakra, razvučeno željezo radi unovčenja,  ištemani zidovi, otrgnuti prozori, to je slika našeg gospodarstva.

Sve vlade Republike Hrvatske svojim odlukama 1992 godine, 1996 g., 2000 g., 2004. g. 2008. g. 2012.g. a vjerovatno i buduće, dok im god to dozvolimo, uništile su ovu zemlju i našu budućnost. Na njima je odgovornost što Hrvati jedva preživljavaju i što su na rubu gladi a većina i gladna. Na njima je odgovornost što se otac sa djetetom zapalio, majka sa djetetom skočila sa jedanaestog kata, na njima je odgovornost što su zlostavljači, kriminalci, lihvari  uzeli maha i vrše teror nad građanima ove zemlje, što je porastao broj nezaposlenih, narkomana, i kriminala, broj blokiranih, deložiranih, ovršenih.

Svojim odlukama o pretvorbi društvenog vlasništva u privatno, o kuponskoj privatizaciji, provedenim stečajevima koji su godinama služili isključivo  za otimanje imovine ili pretakanje novca, lošim i korumpiranim pravosuđem koje  je produžena ruka vlasti,   kreditima i zajmovima  koji nisu nigdje zavedeni niti legalizirani a koji predstavljaju moderan oblik mafijaškog djelovanja,  i najnovija pljačka visokim poreznim nametima,  Zakonom o predstečajnim nagodbama,  i Zakonom o legalizaciji  narod i hrvatsko gospodarstvo bačeni su na koljena.

Hrvatska je naša zemlja, a imamo vlast koju smo izabrali na „demokratskim izborima“. Ako se u nama od 1992 godina pa sve do danas nije probudila svijest da smo sami krojači  i kreatori svoje sudbine, nikad se niti neće probuditi.

Nasilje – iživljavanje osoba sa poremećajima osobnosti nad slabijima i tolerantnijima |

Nasilje – iživljavanje osoba sa poremećajima osobnosti nad slabijima i tolerantnijima

Nasilje predstavlja odnos između dviju strana u kojem  jedna strana uporabom ili samom prijetnjom uporabe sile utječe na drugu stranu. Nasilje je svjesna okrutnost usmjerena prema drugima s ciljem stjecanja moći pomoću nanošenja psihičke i/ili fizičke boli.

Osobine nasilja

Nasilje najčešće  koriste živa bića koja pripadaju inteligentnim vrstama, između ostalog i ljudi. Oni često primjenjuju nasilje tamo  gdje postoji mogućnost da se drugome nanese ozljeda (tjelesna ili emotivna) i na taj  žele ukloniti protivnika.Svugdje gdje  jedna bića pokušavaju dominirati  jedno nad drugim, nasilje postoji.  Nasilja razlikujemo nekoliko oblika; fizičko nasilje, psihičko i emotivno nasilje, seksualno nasilje, mobing – nasilje na radnom mjestu, cyber mobing ili internetsko nasilje, medijsko nasilje. Možemo reći, da je svaki oblik utjecaja na tuđi život nametanjem vlastite volje i snage, primjenom sile, nametanjem osobnih uvjeta i Fizičko nasilje je namjerno nanošenje tjelesnih ozljeda

Emocionalno ili psihičko nasilje je najčešće verbalni (može biti i neverbalni) oblik nanošenja ozljeda nečijoj psihi

Fizičko nasilje je ispoljavanje agresivnosti fizičkim napadom udarcima na žrtvu, prijetnjom, razbijanjem osobnih predmeta koji pripadaju žrtvi, ili iz njezine okoline

Seksualno nasilje je specifičan oblik fizičkog nasilja, čine ga neželjeni seksualni kontakti

Strukturalno nasilje je neodgovarajuća ili nepostojeća akcije društva (države)stavova   – nasilje!  

Psihičko nasilje

Psihičko nasilje, odnosno primjena psihičke prisile nad žrtvom prouzroči  osjećaj straha, ugroženosti, uznemirenosti,  povrede dostojanstva. Isto se provodi verbalno – verbalni napadima ili napadima putem medija ili ruštvenih mreža,  vrijeđanjem, psovanjem, nazivanjem pogrdnim imenima, iznošenjem neistina,  ili na drugi način grubo verbalno uznemiravanje, uhođenje ili uznemiravanje preko svih sredstava za komuniciranje ili preko elektroničkih i tiskanih medija ili na drugi način, protupravnom  izolacijom  ili ugrožavanjem života, slobode kretanja i rada  (npr. – ponižavanje, ismijavanje u javnosti, nazivanje pogrdnim imenima, psovanje, kritiziranje tuđih ideja i postupaka, ispravljanje i prodike, prekidanje osobe dok govori, nadvikivanje, iskretanje svega što netko kaže, umanjivanje i poricanje nasilja, okrivljavanje žrtve za svoje nasilno ponašanje, ignoriranje, zastrašivanje, prijetnje, pokazivanje fizičke nadmoći, zabrane, uhođenje, praćenje, kontroliranje telefona, pošte, elektronske pošte,  i osobnih stvari, uništavanje nečijih predmeta, prijetnja samoubojstvom). Svi oblici su prepoznati kao uobičajeni način provođenja nasilja nad žrtvom.

Žrtve nasilja osjećaju veliku ranjivost, bespomoćnost, sram i posramljenost, izoliraju se i postaju usamljene,  što sve zajedno povećava nasilnikovo samopouzdanje i vjerojatnost za nastavak mučenja. Žrtve zlostavljanja koje pate duže vrijeme postaju sklone samoubojstvu.

U ovo moderno doba čest je slučaj da ljudi ne samo svjesno ignoriraju psihičko i emotivno nasilje putem društvenih mreža i interneta, već i sami u njemu sudjeluju. Postupaju metodom; „ono što ne dotiče direktno mene nije moja briga!“ Pomaganjem nasilniku provođenjem nasilja putem društvenih mreža i interneta –ignoriranjem, nesuprotstavljanjem riječju ili odbijanjem sudjelovanja u nasilju,  pridruživanjem i poticanjem na nasilje vlastitim komentarima i osobnim sudjelovanjem u takvom obliku nasilju daju snagu i moć nasilniku i mnogi  svojim ponašanjem potiču nasilje i nasilništvo, a nasilniku ostavljaju prostora da se njegova psihička bolest i iživljavanje nad slabijima razvija do neslućenih razmjera.

Mobing – zlostavljanje na radnom mjestu

Mnogi zaposlenici žrtve su moralnogi psihičkog (emotivnog) zlostavljanja na poslu (eng. mobbing)

Fizičko nasilje

Fizičko nasilje je manifestiranje sile fizičkim kontaktom nad slabijom žrtvom, koje prouzrokuju psihičke i fizičke tragove na žrtvi nasilja.

U ova moderna vremena često imamo priliku vidjeti nasilje na ulicama. Razbijanje klupa, oštećenje fasada, nečijih osobnih stvari. Međutim puno teži oblik manifestiranja fizičke sile su udarci nad slabijima – ženama i djeci. Posljednji napad, od prije dva dana, kada je skupina maloljetnika napala svojeg vršnjaka, te su šestorica zadavala bolne udarce nogom, šakama, dok je jedan ležao na podu izložen udarcima, predstavlja ponašanje gore od životinjskog. Napadati besmomoćnog, bez šanse da se isti obrani predstavlja najgori oblik zločina.  Nezainteresirano promatranje grupe ljudi, koji stoje sa strane, potpuno ravnodušni prema onom što se događa, ne samo da potiče takav zločin, već i samo predstavlja najgori mogući zločin. Nereagiranje na kazneno djelo također je kazneno djelo. To dijete na tlu, izloženo grubim i bezosjećajnim udarcima poludjele horde, sutra može biti bilo čije – naše. Ovakva ekipa koja je potpuno izgubila razum i kontrolu može oduzeti život žrtvi,  nekontroliranim udarcima. Tada odgovornost snose ne samo zlostavljači nego i pasivni promatrači.

Majka koja se pravdala da je morala trpjeti zločin nad njenim djetetom, višegodišnje silovanje za koje je znala ali iz navodnog straha nije prijavljivala zlostavljača, snosi suodgovornost nad traumom i  ožiljcima koje će trajno nositi  njezino dijete.  Takva majka zapravo žrtvuje svoje dijete „radi mira u kući i svoje osobne poštede!“ Ne postoji tako veliki strah koji opravdava zločin i toleriranje zločina.

Financijsko zlostavljanje

Financijsko zlostavljanje predstavlja oblik modernijeg načina zlostavljanja. U vrijeme besparice novac je postao najtraženiji. Mnogi pokušavaju do novca doći sa što manje truda, ucjenom, reketom, iznudom, otimanjem, izolacijom žrtve radi lakše manipulacije. Financijsko zlostavljanje možemo uočiti kako u poslovnim odnosima, tako i u obiteljskim. Često suprug ili supruga financijski zlostavljaju svojeg partnera očekujući od njega nemoguće, tj. da uvijek ima dovoljno novca za lagodan život, ne prihvaćajući probleme koje nosi život, i ne sudjelujući u rješavanju tih problema.  S druge pak strane postoje partneri koji svojem bračnom drugu oduzimaju sva financijska sredstva kako bi ih učinili bespomoćnima, kontrolirali ih i nad njima vladali.  Bit svakog zlostavljanje je prezentacija i upotreba sile i moći nad slabijim i manje agresivnim od sebe.

Seksualno zlostavljanje

Seksualno zlostavljanje predstavlja ne samo fizičku silu nametanjem seksualnog odnosa bez volje žrtve, već isto tako i verbalno seksualno zlostavljanje, neželjene fizičke kontakte bez seksualnog odnosa, i neukusno maltretiranje sa seksualnim naglaskom putem društvenih mreža.  Neželjene i neukusne ponude, komentari, kontakti i sl.

Društveno nasilje od strane državnih institucija

Prezentacija sile snažnijih i moćnijih nad nezaštićenima i slabijima je također nasilje, makar to nasilje predstavljalo i  maltretiranje od strane državnih institucija nad njenim građanima.  Isto uočavamo u pravosudnim  postupcima, u postupcima djelatnika MUP-a pri ispitivanju pojedinih građana, bilo to obavijesni razgovor kao svjedoka ili pak pod sumnjom kao počinitelja kaznenog djela, ili kao žrtve,  nasilje od strane  poreznih tijela nad građanima,  nasilje službenika državne uprave, inspektora, bankara, ovršitelja,  i sl.  I ovakav oblik nasilja, na žalost  proizvodi žrtve. Dolazi do teških oboljenja, depresije,  a  evidentiran je i velik broj samoubojstava.

Nasilje je uzelo maha i  za premnoge postalo uobičajenim dijelom svakodnevnice, postali su neosjetljivi na njega i njegove razorne posljedice i mnogi u slučaju kada ih žrtva nasilja zatraži za pomoć, odbijaju ih ili pokazivanjem besćutnosti riječima kako su svi prošli kroz tako nešto ili na neki način izjednačivanjem sa zlostavljačem predbacujući žrtvi kako je tako nešto sama to zaslužila.

Bez obzira o kakvoj vrsti nasilja se radi, da li svjesno ili pod utjecajem alkohola ili nekih droga, nasilnicima je bez ikakve sumnje, osim kaznenih sankcija,  nužno potrebna i stručna psihijatrijska pomoć i dugotrajna terapija.

U HRVATSKOJ NE VLADAJU NI ZAKON NI PRAVDA, VEĆ PRAVO JAČEGA |

U HRVATSKOJ NE VLADAJU NI ZAKON NI PRAVDA, VEĆ PRAVO JAČEGA

U niz primjera kroz protekle godine hrvatske samostalnosti možemo utvrditi da su navodi iz naslova ovog teksta potpuno točni. U Hrvatskoj pravda i zakon ne predstavljaju ništa i imaginaran su, nedosanjani san, nedostižan pojam za kojeg nismo sigurni da će u dogledno vrijeme biti ostvariv.  

Poznati su brojni problemi koji zahvaćaju  socijalna pitanja građana. Radnici su obespravljeni, plaće su im zakonom zajamčene ali  niz mjeseci neisplaćene, pretvorba i privatizacija je zakonom i Strategijom suzbijanja korupcije kažnjiva i nužno je procesuirati takve slučajeve, no gotovo da trenutno nije poznat niti jedan procesuirani slučaj  ili istražni postupak u tijeku koji podliježe nezastarijevanju osim ratnog profiterstva Ive Sanadera.  Svi znamo kako je opljačkana Hrvatska, znamo u čijim džepovima je novac, kako su nastali „truli milijunaši“ u RH, i  kako je njihovo bogatstvo na klimavim nogama tj. na „kreditnim“ nogicama koje se svakog trenutka mogu slomiti.  Napuhani balon, reklo bi se, koji gomilanjem pretjeranog megalomanskog bogatstva dolazi u stanje da svakog trenutka može puknuti uz veliki prasak.

I situacija u zemlji je takva. Stanje i razmišljanje  građana prelijeva  se iz malodušnosti u ravnodušnost. Hrvatima je gotovo pa svejedno tko je na vlasti i tko će krasti. HDZ je godinama pomagao da se stvori krug  uspješnih bogataša, SDP nije u svojem periodu vlasti učinio ništa  da pokaže da su drugačiji, a i njihovi članovi su podjednako umočeni u niz afera. Jedno je sigurno, sve ide preko leđa hrvatskih građana.

Afera sa štedionicama i  kreditnim uredima javnosti je poznata još od 2007 godine.  Svi se slažu da se radi o nezakonitim postupcima, svi se slažu, pa i Vlada i ministri da je takvo što nedopušteno u pravnoj državi, a pravde za građane nigdje. Računi su im ovršeni temeljem nezakonitih ugovora o kreditima, sa na hrvatskom području – nepostojećim štedionicama i kreditorima, sve je mimo zakona, ali ovrhe, ovršni postupci i deložacije su po zakonu. Novac iz džepova hrvatskih građana opet se prelijeva u džepove milijunaša ili mafijaša.  I to sve ozakonjeno iako je nezakonito i kriminalno.

U kaznenim postupcima za velike malverzacije i krađe dokaza nikad dovoljno da bi se podigla optužnica i osudili počinitelji i pljačkaši Lijepe naše,  za one koji nisu pljačkali dokazi niti ne trebaju, podmeće im se i sudi na temelju – fikcije. I  fikcija je ponekad dovoljna za utaživanje želje kod brojnih podmetanja onima koji se bore protiv kriminala i korupcije. Cijena takve borbe najčešće je preskupa. Zviždači su svakim danom sve tiši i tiši, a posljedice koje trpe zbog svoje borbe za pravdu teške.

Pravo vlasništva i upravljanje vlastitom imovinom zajamčeno je Ustavom RH. No Ustav ne čuva vašu imovinu od grebatora i gramzivaca. Ukoliko netko poželi nešto što je vaše, može vas  tužiti  za smetanje posjeda tvrdeći da su „imali ključeve vašeg stana“ (slučaj Raspudić), pa se morate iseliti iz nekretnine koju ste legalno kupili, ili  krivotvore sudsko rješenje kojim upišu založno pravo na vašoj imovini  za dug koji nije vaš, pa u ozakonjenom sudsko/ovršnom postupku  vašu nekretninu prodaju  temeljem vama nepoznatog i prapovijesnog,  odavno već zastarjelog potraživanja,   bez da vi uopće imate bilo kakvo pravo glasa (slučaj Liston d.o.o.  i Landeka). Zatim slučajevi u kojima u sudskoj parnici traže  poništenje ugovora iako ste legalno kupili nekretninu i isplatili ju i to dokazujete svom mogućom dokumentacijom (slučaj Pešorda), vaša atraktivna nekretnina zanimljiva je državnim i moćnim tvrtkama pa krivotvorenim, nadopisanim, izmijenjenim  ili izbrisanim česticama kreiraju stanje u zemljišnim knjigama kako im odgovara i kradu vašu zemlju bez da se možete i snaći kako i zašto (slučaj Majnarić), otimaju vam naslijeđenu imovinu i to kako im padne na pamet, usele u vaše kuće, stanove, na vaše poslovne prostore i imanja i gospodare kao da su njihova a vi godinama dokazujete nešto što se niti u jednoj državi ne mora dokazivati – da ste temeljem pravomoćnih sudskih rješenje VI VLASNIK i to svih proteklih 30 godina parničenja (slučaj Podbojec, Dugan).  

Prodate svoju nekretninu s najboljim namjerama a zauzvrat umjesto pravedne isplate i novca koji ste očekivali dobijete noćnu moru i gubitak svojeg vremena dokazujući da su vas izmanipulirali i da su „preko vaših leđa i vaše imovine“ lopovi stvorili sebi ugled i moć.  Država im pri tom svestrano pomaže jer PRAVNA DRŽAVA ne funkcionira. Prijevara malih ljudi od strane velikih kriminalaca u Hrvatskoj nije kazneno djelo! 

Mafijaši i lopovi iz crnih maskirnih odjela presvukli su se u Boss i neke druge poznate marke, a u ruci im umjesto oružja naliv pero. To je moderno oružje kojim se osigurava moć i snaga.  Karamarko je u svojoj izjavi za medije istaknuo; „Posjetio sam gospodarstvenike u Ljubešćici koji odlično posluju, primjer su povlačenja bespovratnih sredstava i sredstava iz europskih fondova….!“  Da, za svaku pohvalu je činjenica da postoje poduzetnici koji su više nego dobro osposobljeni da znaju povući bespovratna sredstva i sredstva europskih fondova, no bez „dobre špage“ i političkog zaleđa nema bespovratnih sredstava, to svi znamo, pa nam se od svake takve izjave zamrači pred očima.

Zašto nitko od političara ne posjeti poduzetnike, obrtnike i OPG-e koji grcaju u visokim obvezama i teretima koje im je nametnula država? Prvi maj – međunarodni praznik rada bio je idealan, da umjesto kamena temeljca za vatrogasno društvo u Ljubešćici  političari malo pročeprkaju po razrušenim temeljima tvornica koje su stvarale i prihodovale državni proračun. Od tad je i označen praznik rada (kad su ljudi radili)  – koji je  uveden u kalendar zahvaljujući brojnim radnicima koji su imali siguran posao.  Danas bi se taj praznik mogao nazvati i drugačije, a neradni je gotovo svaki dan, naročito za onih pola miliona Hrvata na Zavodu za zapošljavanje.  

Još čekamo da neki inovator patentira naočale kroz koje bi političari progledali. Ovako kao slijepci tumače nama nešto što svi znamo da nema veze sa stvarnošću. 

U Hrvatskoj je općenito nered u gospodarstvu, u pravosuđu, u razrješavanju pretvorbeno-privatizacijske  pljačke, vraćanju ukradenog u državnu blagajnu. I u pojedinim gradovima je nered. Gradska zemljišta prodaju se po prijateljskim, kumskim ili političkim linijama po povlaštenim cijenama koje se namještaju u unaprijed dogovorenim natječajima.  Uputno je da se takvi natječaji provedu za vrijeme dok je „njihov čovjek na vlasti“ jer kasnije tko zna hoćete li uspjeti ako dođe neka druga politička garnitura. To su šeme iz brojnih gradova diljem Lijepe naše, i to uobičajene šeme. U Hrvatskoj ništa novo – reklo bi se!

Ni u Dugom Selu ništa novo. Godinama već  Sud i Gruntovnica imaju posebne zakone i posebnu politiku. Tamo vas ništa ne može iznenaditi. Ono što bi trebalo biti po zakonu i normalno, to je odavno nepoznato, a sve ono što je suprotno od toga je uobičajeno i normalno. Danas imate svoju nekretninu, sutra imate noćnu moru. Od nezakonito upisanih hipoteka, do nepoštivanja pravomoćnih sudskih odluka kojima su te hipoteke bili dužni brisati,  do otkidanja komadić po komadić vašeg grunta, i uzimanjem politčki podobnima, ili sebi – tj  Državi –  Republici Hrvatskoj prema potrebi. Država, prema njihovom ponašanju u odnosu na građane,  nikad nikom nije dužna, i nikad nikom ne prizna njihovo  pravo. Osim ako se za to pravo možda opet izborite u nekoj dugotrajnoj sudskoj parnici – onako ispod stola – zahvaljujući dogovoru između dva odvjetnika koji će kasnije možda podijeliti dio kolača.  Sve ostalo vam je nedosanjani san.   Privatno vlasništvo prelazi u vlasništvo Republike Hrvatske a da sami ne znate ni temelj ni osnov, bez ikakve naknade i bez ikakvog vašeg prava da se tome suprotstavite.  Privatno, vaše vlasništvo, sada trenutno u Dugom Selu  cjepka i HŽ Infrastruktura u ime Države, opet,  uzimajući vaše parcele pod svoje,  bez da se uopće tome možete suprotstaviti, i da vas itko pita slažete li se sa time, i imate li išta protiv što vam netko uzme 100, 200, 300 m2 vaše zemlje.   

U svakoj pravnoj državi bi otimači upitali vlasnika – mogu li oni nešto sebi uzeti, kolika je vrijednost toga  što uzimaju, da li su vas oštetili, i sl?  U našoj Lijepoj, voljenoj, predragoj Domovini – ne pita vas nitko ništa. Uzima se. A kad pitate kako su to učinili,  ostaju zatečeni, i kažu „nekako je prešlo“.  Doista, vrlo zanimljiv pojam, i još zanimljivija pojava – zemljišne i katastarske čestice – prelaze iz jednog z.k. uloška u drugi, iz  jednog vlasništva u drugo – bez da to itko zna objasniti, i bez da znaju pravnu osnovu,  pa  to ne znaju čak niti referenti u Gruntovnici Dugo Selo  kada ih to upitate. Jednostavno „nekako je prešlo“ – zbog interesa bogatih, moćnih, politički jakih ili u interesu Države koja iza njih stoji.

Svejedno, vi ste ostali kratkih rukava, a još kraćih ćete biti nakon godina i godina suđenja dokazujući nešto što  je apsolutno svima jasno! Ukrali su vaše!  Nekad su otimali u ime kralja, danas u ime političkih moćnika i Države!   PRAVNA HRVATSKA, PRAVEDNA HRVATSKA TEK JE SAN KOJI ĆE SE MOŽDA OSTVARITI U DALEKOJ BUDUĆNOSTI!

DRŽAVNI PRORAČUN: Koju rupu zakrpati sa jednom ili dvije milijarde kuna, kada je proračun šupalj na sve strane? |

DRŽAVNI PRORAČUN: Koju rupu zakrpati sa jednom ili dvije milijarde kuna, kada je proračun šupalj na sve strane?

Deficit će do kraja godine biti 19 milijardi kuna, pet milijardi viši od plana, a javni dug će vjerovatno skočiti na 250 milijardi kuna. Rebalansom proračuna planiranom za rujan, pokušava se navući milijardu, dvije kuna kojima bi se privremeno zakrpale rupe u proračunu. Što dalje?

Što kad prođe rujan, listopad?

Ima li ova Vlada program rada, plan razvoja, financija? Upućeni kažu da bi 2015. ili 2016. godine Hrvatima moglo biti kao i Grcima. Hrvatima je već sada više nego gadno. Prosječna radnička plaća ne može pokriti niti najnužnije mjesečne potrebe. Odjeću i obuću prosječni Hrvati i Hrvatice počeli su nabavljati u second hand shopu ili u Crvenom križu i Karitasu. Nelikvidnost i nemogućnost preživljavanja iz mjeseca u mjesec, natjerali su ih da, nakon što su iskoristili sve “blagodati” modernog i naprednog života, točnije dug po kreditnim karticama, minusima po tekućim računima, čekovima, da se dodatno zadužuju. Banke ne odobravaju kredite nelikvidnim strankama, pa su za svoje minuse i dugove lijek potražili u kreditnim uredima čije reklame su mogli pronaći gotovo na svakom mjestu

U tvrtkama registriranim za kreditne djelatnosti, tzv. kreditnim uredima kredite su mogli podići za pet minuta ukoliko imaju nekretnine ili su zaposleni u državnim tvrtkama. I umirovljenici su također bili jedni od najprihvatljivijih klijenata. Pri odobrenju kredita nitko od njih nije svjestan što su potpisivali, dok ih ne iznenadi blokiran račun temeljem javnobilježnički ovjerene zadužnice (ovršna isprava), i to na iznose koje nisu nikad ni sanjali. Tu se začarani krug zatvara. Umjesto rješenja problema, ostaju stari nepodmireni dugovi, gomilaju se novi, slijede blokade žiro i tekućih računa i naplata potraživanja na nekretninama dužnika koji postaju ovršenici.

Svi profitiraju osim dužnika. Naplaćuju se odvjetnici, javni bilježnici, sudski ovršitelji, suci, vjerovnici. Građani ostaju bez svojih stanova, kuća, bez radnih mjesta……..

Je li to rezultat SDP-ovog predizbornog  Plana 21? 

Proračun puca po šavovima. Da bi se pokrpale rupe gotovo više da i nema stavki koje se mogu srezati. Prihoda niotkud. Porezni obveznici malaksali su, bez gospodarskog napretka, s blokiranim računima. Turistička sezona je potpuno podbacila. Ne čudi, s ozbirom na nikakvu turističku talentiranost djelatnika u turističkim krajevima. Gostima se osim mora i pijeska – NE NUDI GOTOVO NIŠTA.

Još prije tri godine Vlada je odsjekla ruku koja hrani Državu. Mali poduzetnici su odavno prestali normalno poslovati i ostvarivati prihode. Velikim je pak dužnicima oprostila i velike dugove prema Državi. Obrtnici su ili već propali ili na rubu propasti. Oko 320.000 građana zaduženi su sa vrtoglavih 28 milijardi kuna koje vjerovatno nikad neće moći vratiti. Hrvatsku su u cijelosti držali na životu mali poduzetnici koji su iz svojih prihoda odvajali izuzetno visoke iznose da bi napunili državni proračun, zapošljavali radnike, isplaćivali plaće. Nameti koji su premašivali 80-100% davanja ugušili su i najotpornijeg poduzetnika. Osim toga, nemilosrdno i nepravedno, da ne kažem nezakonito ponašanje Ministarstva financija prema malim i srednjim poduzetnicima i obrtnicima dovelo je do toga da Hrvatska gotovo više i nema privredu.

Dodatni slom su poplave koje su Slavoniju, zlatno srce Hrvatske, gotovo najbogatiji kraj Lijepe naše, bacile na koljena i dovele je u stanje ovisnosti o Državi.

Javni dug od 250 milijardi kuna dodatno je uvećan obveznim plaćanjem članarine prema Europskoj uniji, za nagradu što su nas primili kao ravnopravnu članicu EU.Rate redovno dospijevaju na naplatu, bila hrvatska vlada sposobna ili nesposobna zaraditi novac koji duguje.

Uvođenjem novih poreza, poreza na nekretnine i poreza na kamate (planirano oporezivanje bogatih), vjerovatno će natjerati imućne gospodarstvenike da svoje bogatstvo presele u oaze u kojima se imovina ne oporezuje u visokim iznosima. Što će opet dodatno smanjiti prihode u proračunu, a ne povećati prihod, kako to predviđaju financijski stručnjaci RH – Linić i Lalovac.

Bivši minister financija Slavko Linić ne vjeruje u rezove. Nema se kaže, više što rezati. Najveće stavke u proračunu su zdravstvo, školstvo, isplata mirovina i plaća zaposlenih u državi. Tu se ništa ne smije dirati, a na svim drugim stavkama su uštede već postignute – kaže Linić.

S obzirom na podbačenu turističku sezonu koja osim nesposobnosti, neljubaznosti i šamara, nije u stanju ponuditi turistima i kvalitetan sadržaj, deficit bi lako mogao premašiti 5 milijardi kuna o čemu se već sada nagađa. U najcrnjim opcijama predviđa se deficit i do vrtoglavih 19 milijardi kuna jer tri milijarde već sada nedostaju.

Rupa nastaje i iz razloga jer je bivši minister Linić u proračun unaprijed uračunao i 300 milijuna kuna od poreza na kamate za koji zakon još uopće nije donesen, kao i 300 milijuna kuna od poreza na najam, što je također za sada samo vizija.

U kuloarima se priča da se proračun raspada

Do sada smo u praksi doživjeli da svaki puta kada je nedostajalo novca u proračunu, Šuker, potom Linić, a također i Kovačev odlazili su u svijet sa vrećom u koju su trpali novac iz odobrenih kredita. Naravno, sva trojica su kao jamstvo davali državne obveznice i druga državna jamstva.

Hrvatska je prodana. Svjetska banka, kao i Europska banka vrlo rado davala je novac znajući da Hrvatska nije u mogućnosti vratiti posuđeno. Tipično kamatarsko ponašanje.

Uzmu u zalog najveću vrijednost koju dužnik ima, dovedu ga do stanja potpune prezaduženosti, a onda, lagano stežu omču oko vrata. Sve dok na koljenima ne zamoli da uzmu sve, ali da mu ostave bar život.

No razlika između onih koji su neodgovorno zaduživali Hrvatsku i samih građana, više je nego drastična. Svaka vlada ima mandat od četiri godine. Nakon isteka mandata ili će otići ili će biti ponovno izabrana. Loša vlada, ako ima sreće, neće biti ponovno izabrana, pa će bez ikakve odgovornosti odmagliti s dužnosti što je prije moguće, izbjegavajući bilo kakvu odgovornost za stanje u koje je dovela državu i narod.

Hrvatima ostaje opljačkana zemlja, javni dug visok vrtoglavih 250 milijardi kuna, proračun sa rupama većim nego li što su krateri najpoznatijih svjetskih vulkana, gospodarstvo uništeno do temelja, poljoprivreda u kolapsu, blokirani računi i ovršena imovina.

S obzirom da država ne može funkcionirati sa deficitom od cca 15 milijardi kuna, neće moći niti ispoštovati zahtjeve procedure prekomjernog deficita stoga se mogu očekivati i sankcije.

Javni dug će u rujnu (ako ne u rujnu onda do kraja godine sigurno) premašiti 250 milijardi kuna, jer u ovom trenutku Hrvatska ne otplaćuje niti kamate na kredite pa dug skače kvartalno, kako kamate i rate dospijevaju na naplatu.

Ekonomski stručnjaci protive se povećanju poreznih nameta. Smatraju da novi porezi ne mogu donijeti bolje i veće prihode. Potrošnja je u sve većem padu čime se istovremeno smanjuje i priljev poreza u proračun. Nema prostora niti za rasterećenje građana jer će proračunske rupe biti prevelike i ničim se ne mogu zakrpati.

Može li se Hrvatska spasiti i izvući iz ralja njenih vjerovnika na leđima svojih građana?

Svi u to sumnjaju, a sami Hrvati, nemaju više ni snage a kamo li glasa da upitaju ono što su odavno već, nakon prve godine neuspjeha ove vlade trebali upitati?

Što ste od navedenoga sproveli, koliko ste novaca investirali u hrvatsko gospodarstvo, koliko ste radnih mjesta otvorili, koliko ste sa svojim projektima smanjili hrvatski unutanji i vanjski dug, koliko su se vaši poslovni angažmani u Hrvatskoj i u BiH odrazili na porast blagostanja ljudi?

Izvjestite nas o tome, molimo Vas, da bismo vam mogli čestitati i diviti se vašoj uzornosti i slijediti vaš dobar put!

SDP-ov PLAN 21; Do investitora trgovinom pravima uz 30% ulaganja, obrtnike i male poduzetnike uništiti nametima i ukidanjem prava |

SDP-ov PLAN 21; Do investitora trgovinom pravima uz 30% ulaganja, obrtnike i male poduzetnike uništiti nametima i ukidanjem prava

Već nekoliko puta do sada javnost se pitala koja je zapravo uloga Hrvatske gospodarske komore, i Hrvatske obrtničke komore, dvije institucije koje bi trebale biti krovne ustanove za zaštitu prava proizvođača, poduzetnika, obrtnika, inovatora. Da ovi potonji u Hrvatskoj gotovo da i nemaju nikakvih prava, to je već svima jasno, ali da će aktualna Vlada RH biti poput „gledanja u Mjesec“, neprekidno okrenuta prema  prekograničnim investitorima,  a da ne vidi ono što joj se događa pred nosom, to je bilo teško za povjerovati.

Da bi se uvezli investitori, treba najprije iz Hrvatske izvesti mafiju i lopove!

Više je nego očigledno, a svakim danom i sve jasnije da hrvatsko gospodarstvo dosadašnjom politikom,  ne samo da neće napredovati, već će se i vrlo teško, gotovo nikako oporaviti.

Razloga za takvo pesimistično razmišljanje ima jako puno. Svaki pokušaj vlade RH da revitalizira stanje u gospodarstvu i stimulira potrošnju, uzaludno je. Da li ti pokušaji predstavljaju „pucanj u prazno“ zato jer su loše koncipirani, ili zato jer naši ministri ništa nisu naučili na svojim vlastitim greškama i na greškama iz prošlosti koje su načinili njihovi politički prednici, bilo kako, rezultat je uvijek jednak – porazan.

Ovih dana slušamo najavu kako će vlada biti „manje rigorozna“ i povećati prava stranim državljanima, uključujući i hrvatsko državljanstvo,  već i za ulaganje od svega 30%.   Ova informacija zabrinjavajuća je iz dva razloga.

1)      Iz slučaja Željezara Sisak koju je prethodno kupio investitor Mechel  Steel formirajući novu tvrtku Mechel Željezara d.o.o očigledno je da brojne privilegije koju investitori i dobiju, kao i sva prava neće pomoći da se gospodarstvo oporavi. Dapače, rezultat je više nego  zabrinjavajući – brojna radna mjesta su ukinuta a zaposlenici Željezare već niz godina na Zavodu za zapošljavanje.  Pokušaji oporavka Željezare pod krinkom raznih imena; Željezara Sisak d.o.o., Željezara Sisak Nova d.o.o., MECHEL Sisak d.o.o., CMC Sisak d.o.o. i na posljetku ABS Sisak d.o.o., propali su, iako su proizvodi Željezare, poglavito bešavne čelične cijevi bile dokazane kvalitete i tradicionalno tražene diljem Svijeta.  Više od pola stoljeća  u Željezari su se  proizvodile bešavne čelične cijevi čija je kvaliteta bila sukladna visokim standardima ISO 9001 i API – Q1 standarda, posebno API 5L i API 5CT licence (American Petroleum Institute) za čelične bešavne cijevi koje se primjenjuju u naftnoj industriji, a te licence bile su brand, zaštitni znak Željezare, Grada Siska i države Hrvatske, jer niti jedna željezara u zemljama okruženja, niti u zemljama tranzicije, tu licencu nije posjedovala. Vrijednost je to, koja je prodajom Željezare bespovratno izgubljena i može se slobodno reći, da je dio rasprodanog hrvatskog nacionalnog blaga. Konačno, sve tvrtke koje su tijekom proteklog desetljeća kupovale sisačku Željezaru kupovale su je između ostalog najviše radi toga da postanu vlasnici  prestižne licence, s vrlo iskusnim zaposlenim kadrom.

2)      Pokušaj „ulaganja“  turske kompanije Čaliskan  u  Dioki –  pretvorio se u gospodarsko-investicijsku lakrdiju iza koje je ostalo još uvijek neriješeno pitanje koje visi u zraku;  Tko je odgovoran za naplaćenih 5.000.000,00 eur-a državne garancije, i za totalni neuspjeh ovog aranžmana.  Analizirajući sve  financijsko-pravne posljedice koje iz ovog slučaja proizlaze  – po svemu sudeći, cijela priča je prerasla  u jedan od najvećih  gospodarskih skandala Kukuriku koalicije. Gotovo 40 milijuna kuna novca poreznih obveznika  potrošeno je za isplatu plaća i sanaciju gubitaka privatnog poduzeća u kojem država ne posjeduje ni jednu jedinu dionicu. Proračunski novac uložen je temeljem državnog jamstva izdanog privatnom ulagaču u proceduri upitne legalnosti, zato što prije toga nije ishođeno odobrenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja. Samom ulagaču – inače tvrtki bez ikakvih referencija u petrokemijskom biznisu – Vlada je jamčila otpis dugova Diokija prema javnim poduzećima i državi, posredovanje pri reprogramu dugova prema bankama te otkup zemljišta namijenjenog gradnji LNG terminala za najmanje 29,5 milijuna eura. Sve u svemu, Vlada se obvezala da kroz otpis dugova i otkup zemljišta u Dioki uloži oko 45 milijuna eura, dok je novi vlasnik trebao uložiti 20, od čega 15 u obrtni kapital i sirovinu za proizvodnju.

3)      Priča o HŽ Cargo i rumunjskim invstitorima dovela je HŽ Cargo do potpune propasti i stečaja, išćekujući ulagače koji bi im pružili ruku spasa. Hrvatska Vlada bila je  donijela odluku o prodaji 75-postotnog udjela u HŽ Cargu rumunjskoj tvrtki Feroviar, koja je dio Grampet Grupe. Rumunji su  navodno bili ispunili sve tražene uvjete u natječaju za privatizaciju Carga, a konkurenti su im bili češki AWT i austrijski Rail Cargo. Feroviar je trebao uplatiti za 75 posto Carga 40 milijuna eura, od toga je sa 30 milijuna eura trebalo podmiriti   zajmove te tvrtke osigurane državnim jamstvima, a sa 10 milijuna eura se trebalo podmiriti  dio obveza prema vjerovnicima i radnicima. Naravno, kao i sve druge „lovačko-ulagačke priče“ i ova je završila neslavno.

4. Slučaj tzv. stranih  investitora  iz Amerike i Slovenije,  koji su otvorili na stotine trgovačkih društava  (kreditnih ureda) radi investiranja u kredite,  zapanjilo je cijelu Hrvatsku. Naročito nakon što su svi shvatili da su isti isključivo plasirali novac radi pranja, i radi otimanja imovine koju su na nezakonit način stjecali od svojih “zajmodavaca-dužnika”.  Ove organizirane zločinačke skupine još uvijek se nismo uspjeli riješiti, i danas još, usprkos promjenama zakonama, djeluju u nezakonitim i nelegalnim kreditnim uredima putem kojih isplaćuju novac.

Da ne nižemo slučaj do slučaja, možemo donijeti jedinstven zaključak. Analizirajući sve slučajeve, uglavnom se svodi na isto. Prilikom svakog predstavljenog projekta novog ulaganja, građani Hrvatske i sama Država teško ispašta pogrešnu procjenu, a navodni investitori, ipak se na neki način zadovolje bar šlagom sa torte. (Rasprodaju strojeve, naplate garanciju, prodaju sirovinu, otmu kuće ili stanove,  itd. a onda napuste Hrvatsku).

Stav hrvatske vlade mogao bi se usporediti sa nekom priprostom i anonimnom djevojkom koja neprekidno lista najpoznatije svjetske modne časopise, izrezujući poznate zvijezde i lijepeći ih u svoj vlastiti album, sanjajući o princu iz inozemstva, koji će jednog dana doći po nju na bijelom konju, te će skupa izjahati iz bijede i siromaštva u kojoj je odrasla, u sjaj, bogatstvo i doživotnu sreću.

Hrvatski ministri kao da nisu bili djeca koja su odrastala u Hrvatskoj, i kao da nikad nisu pročitali niti jednu jedinu bajku. Ili pak misle da su građani Hrvatske do te mjere priglupi i neuki da ne znaju prepoznati fijasko, ili niz grešaka koje se nižu za redom.

Umjesto „zurenja u zvijezde“,  dovoljno je bilo poduzeti niz praktičnih mjera da se spasi ono što je živo i što još koliko toliko gmiže u hrvatskom gospodarstvu. Umjesto vrlo represivne i stroge porezne politike, kojom je vlast obrtnike i male poduzetnike svojim odlukama zgazila do kraja, a velike neplatiše i tajkunske tvrtke koje su do svojeg bogatstva došli kupnjom  dionica iz kuponske privatizacije, kupnjom dionica za 1 kunu, oprostom poreza, kredita i bespovratnih sredstava, naučila da se i neplaćanjem može jako dobro živjeti, Vlada RH trebala je zaštiti upravo one koji zapravo Državu financiraju.

Novim  promjenama poreznih zakona, opet ponovno, po ne znamo koji puta vode brigu o onima koji i tako dobro žive u usporedbi s najugroženijim slojem društva.  Svatko, tko se imalo razumije u porezno-računovodstvenu politiku zna i osjeća da je to potpuno pogrešna politika i da zemlju vodi još dublje u propast.

Lijek za oporavak hrvatskog gospodarstva i čovječniji život svih građana, poput liječenja nekih teških kroničnih bolesti vrlo pristupačnim i lako dostupnim ljekovitim travama,  cijelo je vrijeme bio i jest pred nosom političara.

Male poduzetnike trebalo je odavno rasteretiti plaćanjem PDV-a odmah po izdavanju faktura, odnosno za nenaplaćena potraživanja. Preciznije, sve proizvođače koji i tako za nabavku sirovine imaju pravo na povrat preplaćenog PDV-a, trebalo je, kao i u gotovo svim zemljama Europe, osloboditi plaćanja PDV-a prilikom nabavke sirovine. PDV se gotovo u svim europskim zemljama evidentira, a razlika se plaća na kraju godine, prema konačnom obračunu. Kod nas, PDV-om i  suludim, besmislenim i divljačkim blokadama žiro računa, kojima svaki mjesec šokiraju poduzetnike, uništavaju i one najblistavije projekte i mogućnosti da zaposle veći broj ljudi, dok oni zaposleni jako brzo ostaju nezaposleni.

Nadalje, porezno treba osloboditi najnižu plaću (koju treba jamčiti u  puno većem iznosu) – i zakonom propisati najniži i zajamčeni osobni dohodak u iznosu od minimalno 4.000,00  – 5.000,00 kn na kojem bi osobni odbitak trebao biti minimalno 3.500,00 kn i koji se povećava srazmjerno broju uzdržavanih osoba. Tako bi onaj najugroženiji dio građana ipak imao „pravo na život dostojan čovjeka“ koji sada ni u kom slučaju nemaju.  Spriječile bi se i isplate dijela plaće preko računa, a dijela  „na crno“ jer se zakon mora poštovati i obračunavati propisana minimalna osnovica, koja bi bila opterećena sukladno osnovnom osobnom odbitku (neoporezivi dio, i minimalno oporeziv ostatak do 5.000,00 kn).

Propisani osobni odbitak propisan od 01.01.2014. 

Srednji sloj građana koji primaju  plaću u iznosima od 5.000,00 – 10.000,00 kn trebalo bi opteretiti porezom od 30% za obveznike  koji imaju obitelj i sa 40%, poreza za samce, odnosno obračunati poreznu osnovicu po odbitku osnovnog odbitka na umanjenu poreznu osnovicu, a sve preko 10. 000,00 kn  moglo biti biti opterećeno porezom od visokih 45%.

Propisane porezne stope od 01.01.2014. godine

 

 Kako je u Njemačkoj?

Njemačka ima takozvani progresivni sustav poreza na dohodak. Oni koji više zarađuju imaju  veći porezni teret. Naravno, porezni teret se ne može popeti preko razumnih granica.  (100 posto).

Primjer; Obračun plaće u Njemačkoj

Netto plaća (mjesečna)	2.800,00 eur
Porez na plaću	177,00 eur
Solidarna pomoć	3,00 eur
Davanja za crkvu	14,16 eur
Mirovinsko osiguranje	264,60 eur
Zdravstveno osiguranje	229,60 eur
Osiguranje za njegu i pomoć (dugotrajna skrb)	35,70 eur
Osiguranje za nezaposlenost	42,00 eur

Kako bi se osigurala minimalna razina poreza  koja previše ne opterećuje  najniži sloj građana, koji također moraju opstati i preživjeti i  kako bi se spriječila nejednakost u standardu prilikom poreznih opterećenja te da bi se osigurala socijalna ravnoteža i pravda, u Njemačkoj je porezni sustav kreiran tako da oni koji imaju više prihoda moraju platiti veći porez na dohodak od onih koji imaju daleko niža primanja. 

Tako imaju  nultu zonu odnosno neoporezivi dohodak do 8.354 eur (2013 g.), porezna stopa od 14 do 42 %  (s progresivnim rastom za dohodak od 8.354 eur-a do 52.882 eur-a.  Za primanja od 52.882,00 eur do 250.731,eru porezna stopa je 42 %. Prihodi iznad 250.731,00 eur oporezuju se sa 45 %.

Foto; N.R. Press konferencija Vlada RH