Ustavni sud RH dužan je štititi jamstva pravičnog suđenja, i to na način da zaštita koju pruža bude praktična i djelotvorna, a ne teorijska i iluzorna.
Kazneni postupak se može pokrenuti pred sudom samo na zahtjev ovlaštenog tužitelja. Za kaznena djela za koja se postupak pokreće po službenoj dužnosti, ovlašteni tužitelj je državni odvjetnik, dok je za kaznena djela za koja se kazneni postupak pokreće po privatnoj tužbi to privatni tužitelj ili oštećenik kao tužitelj.
Državni odvjetnik dužan je vršiti svoju dužnost pokretanja kaznenog postupka uvijek kad su ispunjene predpostavke predviđene u zakonu. Riječ je o legalitetu progona.
Preduvjet pokretanja kaznenog postupka je postojanje osnovane sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i da nema zakonskih (pravnih) smetnji (imunitet) za progon te osobe.
Osnovana sumnja podrazumijeva postojanje dokaza s kojima se sa sigurnošću može zaključiti da činjenično stanje doista postoji. Ipak osnovana sumnja ne smije izbjeći objektivnu provjeru, u protivnom bi kazneni postupak bilo moguće pokrenuti temeljem arbitrarne i ničim potkrijepljene odluke državnog odvjetnika, što bi vodilo potpunoj samovolji, prema putu koji završava totalitarizmom i gulagom.
Zbog zaštite javnog interesa, zakona i reda, državni odvjetnik započinje i provodi postupak neovisno o mišljenju oštećenika želi li ili ne protiv počinitelja voditi kazneni postupak. Od započetog postupka državni odvjetnik može odstupiti.
U slučaju kada državni odvjetnik nije pokrenuo kazneni progon, ili kad je od njega odustao oštećenik može preuzeti kazneni progon.
U kaznenom postupku mora se poštovati presumpcija nevinosti tj. propis iz st. 3. ZKP-a „Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.!“ Pretpostavka okrivljenikove nedužnosti mora se poštovati prije, tijekom suđenja i nakon oslobađajuće presude. Na to pravo u nekoliko je sudskih predmeta upozorio i Europski sud za ljudska prava, pa komentari suprotnog sadržaja predstavljaju kršenje konvencijske odredbe.
„Europski sud za ljudska prava podsjeća da će pretpostavka nevinosti …… biti povrijeđena ako izjava neke osobe, ili nekog zvaničnika o osobi koja se tereti za kazneno djelo odražava mišljenje da je ta osoba kriva prije nego što se njena krivica dokaže u skladu sa zakonom. Dovoljno je da u odsustvu bilo kakve formalne izjave navede razlog u kome se naslućuje da taj zvaničnik smatra optuženog krivim.”(ELJSP 15175/89).
Nedopušteno je ponašanje visokih dužnosnika ili građana koji u medijima osumnjičenika unaprijed proglašavaju počiniteljem kaznenog djela, što je protivno čl. 6. st. 2. Europske konvencije.
Na žalost, u Hrvatskoj je dobro poznat običaj da se sa najviših političkih i pravosudnih mjesta komentira kazneni predmet u kojim komentarima okrivljenika unaprijed proglašavaju krivim. Na počinjene povrede takvim ponašanjem upozorio je Europski sud;
„Sud ponavlja da je predmnijeva nevinosti upisana u stavku 2. čl. 6. jedan od elemenata poštenog kaznenog suđenja……. Čl. 2. st. 6. ima za cilj spriječiti podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a dane su u bliskoj vezi s postupkom. Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje od strane samog suda mišljenja da je osoba „optužena za kazneno djelo“ kriva prije nego joj je to dokazano prema zakonu, ali također obuhvaća i izjave državnih dužnosnika i građana koji obrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičenik kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica od strane nadležne sudbene vlasti.”
- Treba učiniti temeljno razlikovanje između izjave da je netko tek osumnjičen za počinjenje kaznenog djela i jasne izjave sve dok nema pravomoćne osude, da je pojedinac počinio kazneno djelo o kojemu je riječ. Sud dosljedno naglašava važnost biranja riječi od strane javnih dužnosnika u njihovim izjavama prije nego je nekoj osobi suđeno i ona pravomoćno utvrđena krivom za neko određeno kazneno djelo.
Onaj koji sumnja, sumnju mora i činjenično dokazati
Teret dokaza uvijek je na tužitelju. Onaj koji tvrdi postojanje činjenica mora to i dokazivati, ako u tome ne uspije, sud će zaključiti da činjenice ne postoje. U kaznenom postupku utvrđuje se je li ili nije okrivljenik počinio kazneno djelo. Teret dokaza nije na okrivljeniku, za njega vrijedi presumpcija nevinosti sve do kraja kaznenog postupka.
Glavni cilj kaznenog postupka je da se kroz primjenu materijalnog kaznenog prava građanima osigurava da nitko nedužan neće biti osuđen prije nego se utvrdi krivnja na način propisan zakonom. Inkvizicijske osude i presude koje su odraz pojedinačnih mišljenja u kaznenom postupku su zabranjene i predstavljaju povredu Konvencije.
Sprječavanje diskriminacije i nejednakosti postupanja prema strankama u sudskom postupku
Ustavni sud Republike Hrvatske, kao najviše zakonodavno tijelo dužno je čuvati pravni poredak u smislu poštivanja Zakona, Ustava i Konvencija.
Ustavni sud je u okviru svojih ustavnih ovlasti dužan štititi jamstva pravičnog suđenja, i to na način da zaštita koju pruža bude praktična i djelotvorna, a ne teorijska i iluzorna.
Naime, u demokratskom je društvu pravo na „dobro pravosuđe“ i pošteno suđenje, u smislu Konvencije, toliko značajno da ne dopušta stroga ograničenja u tumačenju jamstava iz članka 6. Konvencije, odnosno iz članka 29. Ustava.
“Ustavni sud RH smatra potrebnim primijetiti da značenje prava na „dobro pravosuđe“ i pošteno suđenje u demokratskom društvu nužno uključuje jednakost sredstava stranaka u postupku („jednakost oružja“), to jest obvezu suda da svakoj strani u postupku dade jednaku mogućnost iznošenja. Niti jedna strana ne smije se stavljati u položaj očite neravnopravnosti u odnosu na protivnu stranu.”
Iz odluke Ustavnog suda broj U-III-64667/2009 od 01.03.2011. vidljivo je da Ustavni sud ističe da nepridržavanje utvrđenih procesnih pravila tijekom sudskog postupka dovodi u pitanje poštovanje drugih načela kao što su postupovna jednakost stranaka pred sudom i pravna sigurnost, čime se također ugrožava i vladavina prava kao jedno od osnovnih vrednota pravnog poretka zajamčenog Ustavom.
Diskriminacija je zabranjena, naročito diskriminacija počinjena iz mržnje
U kaznenom postupku, kao i u svakom drugom sudskom postupku zabranjena je diskriminacija. Radnja kojom se krši ustavno načelo iz čl. 14. URH i prava iz čl. 14. EKLJP te čl. 1. Protokola 12. uz EKLJP smatra se diskriminacijskom ako nema razumno i objektivno opravdanje.
Diskriminacijom se smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobepo osnovi raste ili etničke pripadnosti ili boje kože, spora, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalističkog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, ali i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju neke od gornjih osnova.
Diskriminaciju predstavlja svako pravno zabranjeno nepoželjno ponašanje, negativan stav, različito djelovanje ili postupanje prema drugome, prema pojedincu, grupi ili skupini bez objektivnog i razumnog opravdanja u bitno sličnoj ili jednakoj situaciji; poduzeto bez legitimnog cilja i bez postojanja razumnog odnosa između uporabljenih sredstava i cilja.
Važeći propisi, zakoni, konvencije proklamiraju jednakost u pravima i slobodama svakog čovjeka i građanina. Zajamčena jednakost svih pred zakonom ujedno znači da je svaki čovjek i građanin jednak u pravima i obvezama koje su mu određene zakonom. Bez poštovanja tog temeljnog ustavnog načela ne ostvaruje se „vladavina prava“. Bez „vladavine prava“ nema pravne države.
Velik broj diskriminirajućih postupaka uočeno je kod zločina iz mržnje. Za takva kaznena djela prisutna mržnja će se kod donošenja odluke primijeniti kao otegotna okolnost.
U pogledu nedavne odluke Vrhovnog suda kojom je odlučeno pritvaranje Branimira Glavaša, mogla bi se primijeniti odluka Europskog suda za ljudska prava broj 12535/86 u kojoj u stavku 24. presude Sud navodi; „U vezi pitanja je li pritvor, odnosno zatvor „zakonit“, uključujući i pitanje je li u suglasnosti s „postupkom propisanim zakonom“, Konvencija zapravo poziva na domaći zakon i postavlja obvezu poštivanja materijalnih i postupovnih zakonskih propisa. Međutim, ona pored toga zahtijeva da svako lišenje slobode bude i u skladu sa svrhom članka 5. to jest da se osigura zaštita od proizvoljnosti.“
Nada Landeka
Nema komentara:
Objavi komentar