IVO SANADER KAMILICA JE U USPOREDBI SA SVIM ROĐACIMA, PRIJATELJIMA I KUMOVIMA KOJI SE SLOBODNI ŠEĆU HRVATSKOM |

IVO SANADER KAMILICA JE U USPOREDBI SA SVIM ROĐACIMA, PRIJATELJIMA I KUMOVIMA KOJI SE SLOBODNI ŠEĆU HRVATSKOM

Poput bombe odjeknula je afera a potom i sudski proces u kojem se sudilo bivšem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu. Hrvatski narod ujedinio se i svi kao jedan povikao je „Drž’te lopova“. Ivo je morao pasti, to je svima bilo jasno. Iako je Jadranka rekla „kud Ivo tud i ja“ nije joj se baš dopala ideja da za njim ide u trenutno najpoznatije elitno okupljalište posrnulih političara, pa se radije držala one poznate narodne uzrečice „Ja rekla, ja slagala!“ 

Ivu su smjestili na sigurno. Danima smo pratili svaki događaj i uzbuđeno treptali okicama. Počeo je obračun sa kriminalom, tako su svi pomislili. Pažljivo su pratili suđenje, potom i čitanje presude, koja je doduše bila više izmucana nego razumljivo pročitana, ali onaj tko je s dužnom pažnjom pratio cijeli tijek suđenja jasno je mogao shvatiti i bit presude.

Ivo Sanader korumpiran je i veleizdajnik

Kriv je jer uzeo 5.000.000,00 eur mita za prodaju Ine Molu. Tako tumači Županijski sud u svojoj odluci koji mu je pri tom odredio i visoku kaznu. Kriv je i što je primao mito u aferi Hypo Alpe Adria Bank – o tome su, prema navodima suda, očiti dokaz priznanice kao isključivi dokaz temeljem koje su donijeli presudu. Tijekom postupka je nakon srčanog i emotivnog iskaza Roberta Ježića, kućnog prijatelja  bivšeg ministra financija Slavka Linića utvrđeno da iznos od 5.000.000,00 eur i nije zapravo uplaćen na niti jedan račun koji bi se neposredno mogao dovesti u svezu sa bivšim premijerom, već je novac sjeo na račun tvrtke u vlasništvu Roberta Ježića. Onako, domoljubno, sa suzama u očima, izjavio je;„Hrvatskoj državi vratiti ću novac koji je neosnovano uplaćen na račun moje tvrtke!“.

Do danas to nije učinio! Spriječile su ga neke opravdane okolnosti. Ulagač u Dioki, turska tvrtka koju mu je pronašao prijatelj Linić, zatražila je za svoje ulaganje u Dioki garanciju države Hrvatske u iznosu od 5.000.000 eur-a. I dobila ju, naravno. Linić se tu nije libio da odmah izda garanciju koja bi pomogla njegovom prijatelju Ježiću. Turcima se ipak nije svidjela suradnja, pa su odmaglili u Tursku sa naplaćenom garancijom – gle čuda, u iznosu od točno 5.000.000,00 eur-a. Za to vrijeme, Ivo sjedi u Remetincu, vježba pravo i obranu, i razmišlja o svim „prijateljima“ i onima „manje prijateljima“ koji su s rukom na srcu skandirali „Ivo, Ivo, Ivo!“  

Uplatnice koje su bile navodni dokaz da je Ivo primio mito u aferi Hypo Bank, prema provedenom dokaznom postupku, nemaju potpis Ive Sanadera. Na njima su potpisi osobe koju zapravo nitko do sada nije upoznao i prepoznao, a sud dotičnu osobu nije pronašao kako bi ista dala iskaz pred sudom. Točnije, ne zna se tko je sporne priznanice potpisao i novac primio. No Ivo je tu bio jednoglasnom odlukom suda – kriv.

Europski sud propisuje presumpciju nevinosti. Praksa Europskog suda nalaže;„Bolje je krivog pustiti na slobodu nego nevinog osuditi!“

Ježić, uvaženi biznismen i prijatelj ministra Linića nije vratio 5.000.000,00 eur-a za koje je tvrdio i izjavio da su uplaćene na račun njegove tvrtke. Linić nije nikome odgovarao za naplaćenih 5.000.000,00 eur-a garancije koju je Država Hrvatska dala Turcima koje Turci nisu vratili. Ivo Sanader 5.000.000 eur-a nije vidio. Povjerio ih je navodno „svojem prijatelju Ježiću“.

Proteklih godina Republiku Hrvatsku potresaju brojne afere.   Dotaknuti su njima Petar Tonković, iz Fonda za razvoj i zapošljavanje, Protega iz Poštanske banke, prije toga Ljerka Ercegović, a nakon toga njena kolegica bankarica Marija Šola i mnogi drugi. Najsvježija afera je ona sa Nadanom Vidoševićem i Antonom Kovačevim oba predsjednici institucija koji su u „svojim jaslama“ dobro živjeli od državnog proračuna i novca hrvatskih obveznika. Kod ovog prvog narod je duboko potresla činjenica da se u Nadanovom podrumu kriju slike slavnih slikara, i medvjedi čije je krzno nevino, bijelo i netaknuto kao prvi snijeg. Poveznica između svih ovih ljudi je činjenica da su oni svi zajedno međusobno surađivali. Prelijevao se novac poput slapova na Plitvičkim jezerima. Slijevao se u jedno jezero, a potom, opet nekim čudnim tokovima odlazio prema nalozima i dogovorima svih njih.   Mnogi od njih su još uvijek na slobodi, neki su kunu „da nisu ništa znali“ što rade njihove lijeve i desne ruke, drugi su pak duboko zabrinuti za čast i ugled institucija koje vode i ne žele da objavom istine o loše plasiranom novcu hrvatskih građana iliti poreznih obveznika, a  koji nikad nije vraćen , (iznos se popeo na stotine milijardi)  bude ugrožen njihov ugled.

„Ugled se stvara godinama, a sruši se za samo pet minuta!“ rekao je ugledni predsjednik Hrvatske banke za obnovu i razvitak i napustio položaj prije nego li se počne ozbiljnije čačkati po odobrenim kreditima od strane HBOR-a.

Izgubio je pri tom iz vida da su i brojni poduzetnici – kolosalne žrtve ovih političkih uglednika – svoj ugled radom stvarali godinama. Krvarili su na poslu, razmišljali o radnicima, o proizvodnji, nabavi sirovine, brinuli kako otplatiti skupe komercijalne kredite prema bankama kojima je HBOR plasirao uz naplatu kamate  novac – koji su isti ti poduzetnici izdvajali  u državni proračun.

Izdvajali su gospodarstvenici i u Hrvatsku gospodarsku komoru, iz čijih predsjedničkih ureda i podruma je iznešena skupa baština;  umjetničke slike i preparirani medvjedi. Narodu Hrvatske, gospodarstvenicima, to ne znači puno. Oni su željeli napredak, gospodarstveni rast, investicijski razvoj, sigurnu egzistenciju.

Dok je narod izdvajao i uplaćivao na račune Države i HGK, rođaci, kumovi, stranački kolege dijelili su međusobno bespovratna sredstva, kredite uz 2% kamatu, ili uz 4%, stvarali su svoje vlastite imperije – i sebe postavili na nedodirljivi pijedestal moćnika.

Ni to im nije bilo dosta. Trebale su im vrijedne nekretnine ovih jadnika što su krvareći izdvajali sav zarađeni novac u proračun.

Pri tome su uporni. Ne libe se iznositi građane iz njihovih nekretnina niti silom,zaboravljajući pri tom na ono dostojanstvo zajamčeno Ustavom, na jednakost svih pred zakonom, i slične bajke, koje su nedostižne običnom puku. Nekretnine im trebaju – da bi pokrili dugove i nenaplaćena potraživanja.

Tako se događa da jedna nekretnina bude procijenjena po sudskom vještaku na 2.500.000,00 eur-a koju HBOR ne prizna, već ju procijeni na 800.000 eur-a i to kad tražite od njih kredit pa time ne možete ispuniti uvjete koje vam postave, a kada vam žele oteti nekretninu (da, nemojte se čuditi, i to rade, iako niste dužnik) tada istu procjene na 8.000.000,00 eur-a. Zapanjujuće zar ne?

Prema svemu sudeći, Ivo Sanader tek je kamilica u usporedbi sa svojim „bivšim podanicima!“

hazud.hr/n.l.