MEDIJI NA STRANI NASILNIKA |

MEDIJI NA STRANI NASILNIKA

Nitko ne osuđuje brutalni napad šakom na bolesnu ženu u tramvaju, vulgarno psovanje Boga, Crkve i hrvatskih branitelja, uvrede izabranoj predsjednici Republike. Boje li se „kolege“ divljaka ili ih simpatiziraju? A da sami od takvih dobiju po glavi, bi li se tada probudili? Nekoliko dana nakon vulgarnog i divljačkog napada punih psovki objavljenih čak i na internetu u „kreaciji“ predvodnice „kontrasa“ izvjesne Marijane Mirt u kojima se je psovalo gotovo sve što je Hrvatima sveto – Bog, Crkva i hrvatski branitelji, a sve to uz vulgarne uvrede predsjednici Republike, te kao točka na „i“ brutalni napad na bolesnu ženu zato jer je hrvatska braniteljica, nigdje nismo vidjeli ni čuli ni jednu osudu barbarskih vulgarnosti i najgorih psovki uz pokušaj napada na najteže stradale hrvatske branitelje u invalidskim kolicima, na štakama, protezama i sa slijepačkim štapovima. U najvažnijim medijima najviše mjesta dobili su neokomunistički profesori i ostali „analitičari“ koji su čak i sa svog akademskog nivoa prosipali vulgarnosti i primitivizme kao što su „šatoraši“, „predsjednica vodi politiku Gadafija iz šatora“ i sl. U sukobu predsjednice i premijera svi su stali na stranu premijera, a između redaka i na stranu vulgarnih mrzitelja hrvatskih branitelja. Time su se oni samo nadovezali na surove uvrede koje su „kontraprosvjednici“ upućivali predsjednici zanemarujući pri tome poštovanje institucije izravno izabrane predsjednice. To drugim riječima znači da ne mrze samo predsjednicu kao osobu, nego i Hrvatsku kao državu. Uostalom, dokaz takve patološke mržnje je i mržnja prema braniteljima koji u ovom narodu i sami predstavljaju instituciju veću i od predsjednice i od premijera, jer njihovoj žrtvi svi duguju svoje postojanje. Nigdje ni jedne riječi osude psovanja, prijetnji, fizičkog napada na najslabije ljudsko biće, ono koje muči boilest, nigdje osude divljaštva i primitivizma. Naprotiv, meta napada postao je i sam ministar Ranko Ostojić i to zato jer je policija spriječila divljake da se domognu blizine šatora i zato jer policija nije „zabranila“ prosvjed, odnosno napala šator i one koji su u njemu. Ministar se je morao na dugo i široko braniti i opravdavati zbog toga jer se je policija ponašala normalno i civilizirano. Već ranije najmoćniji mediji su suprotno svim pravilima novinarske struke zanemarili svoju profesionalnu obvezu – ispričati priču onako kako su vidjeli, a to znači reći koliko je prosvjednika bilo na jednoj strani (oko 3.000), a koliko na drugoj (oko 150), da je na strani hrvatskih branitelja bilo oko 2.000 građana uključujući i navijače „Dinama“ i „Hajduka“, navesti što su radili branitelji (stajali odnosno sjedili u kolicima, mirno čekali i pjevali domoljubne i vjerske pjesme), a što oni s druge strane (prijetili, psovali i vikali vulgarne poruke). Posao je medija trebao biti istražiti jesu li doista „kontrasi“ međusobno razgovarali ekavicom, što možda upućuje na to da su stranci i jesu li vikali „Ovo je Srbija“ ili nešto drugo. Naravno, oni to nisu učinili. Čak su se trudili sakriti identitet primitivca koji je oko šatora mahao gaćama, a prethodno se divljački okomio na vozača autobusa ZET-a samo zato jer je ovaj tražio od njega da plati voznu kartu. Mahanje gaćama Marka Grahovca nazvali su „slobodom izražavanja mišljenja“, a vulgarno vikanje na vozača su – izostavili kao nepotrebno. Na početku su ignorirali, a potom ipak spomenuli najgori dio tzv. „kontraprosvjeda“. Na sam dan „antišatoraške sotonijade“ dogodilo se je u zagrebačkom tramvaju nešto najodvratnije što ljudsko biće (ako uopće zaslužuje to ime) može smisliti u svojoj zločinačkoj glavi. Nasilnik koji je na žalost ostao neidentificiran, ali koji je očito po svom rječniku pripadao „antiprosvjednicima“ brutalno je napao teško bolesnu ženu. Gotovo nevjerojatno zvuči njezino svjedočanstvo: – Jadno i žalosno da nitko od toliko ljudi u tramvaju mi nije pritekao u pomoć kad me jedan kreten udario šakom u glavu …..Povukao me za lijevu ruku da me digne sa stolice a imao je mjesto slobodno iza mene …..Nisam mu se htjela dići da bi počeo vikati na mene da sam šatordžija,kurva i siledžija ….Sjeo mi je iza leđa da bi nakon par minuta me udario šakom u glavu ….Zamolila sam vozača da zaustavi tramvaj i pozove policiju ali vozač se oglušio na to …. Da je to učinio neki hrvatski branitelj, uzvitlale bi se sve „civilne udruge“, osobito one za „ženska prava“, a mediji bi tjednima „secirali“ hrvatske branitelje bombastičnim naslovima preko pola stranice. U ovom slučaju nitko nije ni trepnuo, baš kao što nitko nije trepnuo kada je HNS-ovac Neven Kovačić brutalno pretukao staricu Ružicu Čavar, ili kada je četnički sin, a sada hrvatski policajac Aleksandar Sabadoš teško ozlijedio jednog od najmlađih vukovarskih branitelja Darka Pajčića koji posljedice te brutalnosti nosi do kraja života. Tako ispada da ni najgore divljaštvo nije ni zločin ni sramota ako je žrtva hrvatski domoljub, a počinitelj neokomunist, „antifašist“ ili nešto slično. Uvjet je jedino da mrzi Hrvatsku i sve hrvatsko. U ime toga mu se sve oprašta, ne mora biti kažnjen i nitko ga ne osuđuje. I naravno, nakon takvog ignoriranja, razbijači su najavili novi „pohod“, možda s nešto više plaćenika. Gledajući u cjelini, „akcijaši“ koji napadaju „šatoraše“ imaju istu matricu ponašanja kao oni koji su vikali „Jaco, odlazi“, ili oni iz tzv. „prava na grad“. Imaju isti „rukopis“ ponašanja – psovke, uvrede i nasilničko držanje. Njihovo ponavljanje „pohoda“ očekivano je osobito kada vide da su mediji praktično na njihovoj strani. Samo su jedno zaboravili zajedno sa svojim nalogodavcima i financijerima. Mi hrvatski branitelji nismo ni Jadranka Kosor ni Tomislav Horvatinčić, nego hrvatski ratnici koji jako dobro znamo kako izaći na kraj s mnogo gorim (i pametnijim) nasilnicima. Mario Filipi