TREBA DONIJETI DEKLARACIJU O UKIDANJU ROPSTVA U HRVATSKOJ; “OVA JE VLAST SVOJE GRAĐANE PRETVORILA U ROBOVE”
Udruga Blokirani mlada je, postoji tek neka četiri mjeseca i za sada okuplja sedam tisuća članova. Riječ je o ljudima koje je zadesila ista nevolja – pod ovrhama su, i svi su im računi blokirani, većini od njih zbog gubitka posla uslijed čega nisu u mogućnosti podmiriti financijske obaveze. Uz pravnu pomoć i savjetovanje ugroženih, u ovom trenutku čak 318 tisuća građana Hrvatske, temeljni cilj ove udruge srušiti je Ovršni zakon, koji smatraju neustavnim, zbog čega su već Ustavnom sudu poslali zahtjev za ocjenu ustavnosti. Zbog ovakvog Ovršnog zakona, uvjerena je predsjednica udruge Blokirani Miriam Kervatin, i sama jedna od blokiranih, tih 318 tisuća građana pod blokadom zapravo znači oko milijun članova njihovih obitelji koji su izloženi neimaštini. Podaci koje su iznosi Kervatin kažu da je u posljednja dva mjeseca za dvije milijarde narastao dug blokiranih građana i blokiranih firmi, svaki treći aktivni stanovnik Hrvatske je blokiran više od 10 godina, 318 tisuća građana je u blokadi, a nelikvidnost građana polako sustiže nelikvidnost cijelog hrvatskog gospodarstva. Te zastrašujuće brojke udruzi Blokirani bile su povod da se pismom obrati državama poput Njemačke, Austrije, Velike Britanije u kojem ih upozorava da u Hrvatskoj postoji novi institut – blokada svih računa.
Najavili ste na konferenciji za novinare kako ćete na nadležnim međunarodnim adresama apelirati da se Hrvatskoj ukine status sigurne zemlje kako bi blokirani građani mogli dobiti politički azil u drugim državama. Nije li to malo preambiciozna teza?
Teza definitivno jest preambiciozna, ali jednako tako je ambiciozna ideja pustiti milijun građana Hrvatske da umru u tišini , siromaštvu i gladi, u kutku svog doma. Tko god je to zamislio na tako drastičan i drakonski način, u zabludi je ako misli da ćemo dopustiti da te sudbine prekrije tišina. U četiri mjeseca postojanja na krajnje pozitivan način smo se uključili u rješavanje tog problema, no, u javnoj raspravi o Ovršnom zakonu a priori smo odbijeni po svim točkama, od kojih su 99,99 posto bile ljudske, razumne i pravedne. Tražili smo i razgovor s predstavnicima svih saborskih klubova u Saboru, no, primili su nas samo HDZ i HDSSB, a drugi su odšutjeli i nisu htjeli čuti činjenice i argumente u vezi problema milijun ljudi u državi, kao i rješenja koja nudimo.
Kako tumačite tu šutnju?
U Hrvatskoj je zamrla argumentirana, činjenična rasprava, tako su nas preodgojili u ovih 25 godina. Osim toga, ova situacija odgovara moćnicima, ja ih zovem “stričekima iz sjene”, ali to više nisu samo “stričeki”, nego i njihove supruge, ljubavnice, djeca, unuci, koji izvlače korist jer im to kapitalizam omogućava. Njihova je računica jednostavna i jasna – izvući što više od onih koje mogu izrabljivati, zlostavljati, iskorištavati, a to smo mi.
S obzirom na to da na naša pitanja nismo dobili zadovoljavajuće odgovore, još manje rezultate, obratili smo se Ustavnom sudu. Smatramo da država koja omogućava ovakav mehanizam Ovršnog zakona nije ni demokratska ni sigurna. Ne spadamo u rang sigurnih država poput Njemačke, Danske, Velike Britanije i drugih koji taj problem rješavaju na puno humaniji način. Zato smatramo da oni koji sebi žele osigurati kruh, krov nad glavom, posao, pravo na zdravstveno osiguranje i ostale elementarne životne potrebe, a ljudi koji su pod ovrhama to nemaju, moraju dobiti pravo na politički azil jer su njihova elementarna ljudska, egzistencijalna, građanska, politička prava u Hrvatskoj ugrožena. Kao političkim azilantima druga država bi im automatski osigurala stan, hran, zdravstvenu zaštitu i pomogla u pronalasku posla.
Po vama, znači, ova država i ova vlast svojim građanima ugrožavaju elementarna ljudska prava?
Da.
Jeste li se obraćali samo političkim strankama za pomoć ili ste išli i prema institucijama, poput Vlade, ministarstava, Ureda predsjednika?
Naravno, prije nego što smo kontaktirali stranke, obratili smo se svim ministarstvima, posebno pravosuđa i financija. U više navrata smo slali dopise i u Ured predsjednika Republike, no, uvijek smo dobivali iste, šablonske odgovore da se ovrhe provode po zakonu. Da, i koncentracijski logori su bili po zakonu pa nisu bili pravedni.
No, ono na što mi ukazujemo cijelo vrijeme jest da je Ovršni zakon rezultat htijenja određene interesne skupine, koja nastoji na taj način riješiti krizu u svojim redovima. Od ovakvog Ovršnog zakona direktno se namiruje niz odvjetničkih ureda, i oni su uspjeli u svom naumu, uz pomoć politike, preusmjeriti veliki novac prema svojim uredima. I odvjetnički ured našeg ministra Miljenića bavio se ovrhama, a vjerojatno će se i vratiti tom biznisu. Neprihvatljivo je da 200 ljudi jako dobro živi od utjerivanja više od 300 tisuća ljudi u totalni mrak. U Hrvatskoj, što je u potpunom neskladu s europskim zakonodavstvom, postoji čitav niz nezakonitih ovrha, a kontrolnih mehanizama nad radom i poslovanjem Fine nema. Vama ovrhu može poslati tko god se sjeti, a vama predstoji duga i skupa pravna bitka da dokažete da ste taj račun platili, ili da je netko potpuno nezakonito podnio zahtjev za ovrhu. Kada, primjerice, ostanete bez posla i počnu stizati ovrhe, vi se iz toga jednostavno više ne možete izvući jer dugi niz godina najprije morate otplaćivati kamate, a glavnica dođe na red tko zna kad. To je apsurdno i nezdravo, i to ne samo za dužnike, nego i za čitav sustav.
Odvjetnike nazivate ovršnom mafijom, a Ovršni zakon legaliziranim kamatarenjem?
Takvim se drakonskim izrazima služimo da bismo skrenuli pažnju i izazvali reakciju, ali to i uistinu mislimo. Hrvatska se u procesu tranzicije, umjesto okretanja zdravoj demokraciji, okrenula u robovlasništvo, što je Hrvatska u svom povijesnom razvoju bila preskočila. Navikli smo bili biti kmetovi, ali robovi nikada nismo bili, zato nam to nadoknađuju od 2011. do 2014. godine, kada smo postali robovi u vlastitoj zemlji. Uskoro ćemo vjerojatno morati tražiti i Deklaraciju o ukidanju ropstva u Hrvatskoj.
U procesu tranzicije, u Hrvatskoj su se razvile razne paralelne strukture vlasti, koja posluju na način na koji inače posluje mafija u svijetu. Zato ih i zovemo ovršnom mafijom. Činjenice govore da u Hrvatskoj propada sve – brodogradnja, tekstilna industrija, proizvodnja, a raste broj kladionica na svakom uglu i dućana u kojima umirovljenici prodaju vjenčano zlato za kruh. Ako je ovo razvoj u pravcu zdravog društva, e, onda sam ja helikopter.
Znači li to što eskalaciju dužničke krize i dramatičnog porasta broja ovrha smještate u razdoblje između 2011. i 2014. godine da odgovornima za taj problem smatrate socijaldemokraciju, iz čijih su redova i trenutačna Vlada i trenutačni predsjednik države?
S nadom smo dočekali dolazak socijaldemokracije na vlast. Vlada Jadranke Kosor pred odlazak je usvojila jednu od izmjena Ovršnog zakona u nizu, koja je omogućila ulazak Fine u sustav blokade, naplate i ovrhe. Tada je u mjesec dana u blokadu upalo oko 25 tisuća fizičkih osoba zbog ranijih dugovanja. Međutim, u tri godine taj je broj narastao na 318 tisuća, s dugovanjima od 28 milijardi kuna. To je brojka zbog koje bi se predsjednik države trebao uhvatiti za glavu i krenuti s rješavanjem problema. Ovim ritmom, kada dug raste 2,8 posto mjesečno – pri čemu naglašavam da realan iznos duga nije 28 milijardi jer je napuhan zbog kamata i raznih troškova vezanih uz ovrhu, a dug privrede je oko 40 milijardi kuna – do kraja godine ukupan dug građana će prerasti ukupan dug privrede. Neću reći da galopiramo prema protektoratu, jer ne znam koji bi nas to protektorat spasio, a naši vlastodršci pripremaju Zakon o osobnom bankrotu, koji bi imao smisla onda kada je Vlada Jadranka Kosor mijenjala Ovršni zakon. Tada bi građanima već prošlo nekoliko godina primjene tog zakona, jer je riječ o odredbama po kojima biste sedam godina živjeli pod nadzorom nekog skrbnika, vjerojatno nekog javnog službenika kojega zaboli za vas i koji će vam davati 800 kuna mjesečno, a oduzeti sve što imate, od kuće preko njive do grobnice, svaku imovinu koju imate vi i vaši bliži srodnici. Ako je to pravedno, ako je to socijaldemokracija, onda ministru Miljeniću predlažem da stane na čelo kolone od 318 tisuća ljudi i idućih sedam godina živi od 800 kuna mjesečno, i u tom slučaju dižem ruku za njegov prijedlog.
Bivši predsjednik Ivo Josipović iznimno je ponosan i kao svoje veliko postignuće navodi to što je potaknuo Vladu na izradu Zakona o osobnom bankrotu, uvjeren da će to pomoći dužnicima?
Zgodno je to kad se družite sa stranim diplomatima i onda im pričate o osobnom bankrotu pa vam oni kažu da to fino zvuči. Ali, to fino zvuči kao predstečajne nagodbe za poduzeća, i to birana, kao ona gospodina Keruma i gospodina Pavića. Probrane tajkune potezom pera oslobodit ćete milijardi kuna dugova, a građane ćete otjerati u osobni bankrot jer vas je netko na nekom diplomatskom balu potapšao po ramenu i šapnuo vam da je to dobro rješenje. Da, to je dobro rješenje u Njemačkoj i Austriji gdje su socijalna prava dužnika izjednačena sa socijalnim pravima svih ostalih građana. Ljudi u Hrvatskoj su osiromašeni i pribijeni na stup srama. Kakva je to države koja svoje građane vješa na stup srama zato što su siromašni?
Zakon o osobnom bankrotu kakvog predviđaju naši vlastodršci je javna sramota, ali njihova. Oni žive u svojim umjetnim, lažnim balonima roza boje i ne prepoznaju realnost i očaj. Voljela bih da svaki od naših blokiranih koji nas nazivaju nazovu gospodina Ivu Josipovića i ispričaju mu, primjerice, kako samohrana majka s troje djece, od kojih je jedno s posebnim potrebama vodila u instituciju, i na sekundu samo parkirala auto da dijete ostavi na terapiji, i kad je izašla već je bila dobila kaznu, koju, naravno, ne može platiti jer je blokirana. Žena je očajna, na rubu suicida. Neka gospodin Josipović toj gospođi kojoj je frižider prazan i nema čime prehraniti djecu objasni da je zakon koji je predložio na dobrobit dužnika.
Predsjednik države morao je biti upoznat sa stanjem države kojoj je bio na čelu i poduzeti određene mjere da se ljudima pomogne.
Vaš je stav da je Zakon o osobnom bankrotu jedna velika ovrha?
To je ovrha nad ovrhama. Jako puno zakona u Hrvatskoj je prepisano iz EU, ali nitko ne vodi računa o tome jesu li oni ovdje provodivi i primjenjivi. To što zakon dobro funkcionira u Austriji, ne znači da će valjati i u Hrvatskoj. Dobro će funkcionirati tek kada hrvatska socijalna prava biti izjednačena s austrijskima. Sustavne reforme su nam potrebne, ali ne način da ih prepisujemo iz prakse demokratskih država u kojima se civilni sektor 50 godina borio da se dosegnu određeni standardi. U tim je državama točno izračunato koliko je ljudima potrebno za osnovni život, a tvrditi da se u Hrvatskoj može preživjeti s 800 kuna mjesečno ne znam je li više smiješno ili uvredljivo.
Ustvrdili ste da političari okreću glavu od “genocida” koji se provodi nad dužnicima. S obzirom na to da oni uglavnom nemaju pojma što je to stvarni život, može li ih se i kako osvijestiti?
Naša udruga upravo to pokušava podizanjem svijesti o tom problemu u javnosti, pa se nadamo, možda pomalo i naivno, da će i neki političar progledati. Svi mi državljani Hrvatske odgovorni smo za to što se događa u ovoj zemlji, jer će se svaki interesni krug boriti za sebe, i to se dogodilo s ovim paralelnim procesima pod pokroviteljstvom visoke politike. Naravno da će oni oprostiti dugove Paviću i Kerumu, ali ne i Josipu iz Vrbovca s kojim nema nikakvu emocionalnu, još manje interesnu povezanost. Razina naše društvene svijesti negdje usput je uništena, ne postoji kolektivna solidarnost i empatija, niti svijest da ako uništiš sve tvornice to vodi prema nestabilnosti države, a pogotovo prema nemogućnosti razvoja države ako si državljane pretvorio u robove. Znači li to da će i ova država sutra biti rob nečijih tuđih interesa, ako već i nije? Onda mi se ne možeš zakleti kao predsjednik države ili saborski zastupnik da štitiš interese svojih građana jer si nešto jako fulao putem.
Naš Ustav je vrhunski i nadam se da će Ustavni sud prepoznati koliko se Ovršni zakon s njim razilazi. Članak 35. Ustava kaže da se svakome jamči štovanje prava na zaštitu njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Bez plaće i ekonomske sigurnosti sve te lijepe riječi iz Ustava ne postoje.
S obzirom na vašu potrebu da osnujete udrugu zbog tih problema očito ne postoje.
Za sada ne. Ali još uvijek vjerujemo u pravo i pravednost i Ustavni sud. Sve dok nam ujutro ne pokucaju na vrata da bi nas deložirali iz doma. U Italiji je, primjerice, osnovana udruga koja već broji žrtve tog ekonomskog fašizma po broju suicida. I u Hrvatskoj je taj broj sve veći. Apeliram na ljude da ne dižu ruku na sebe, da ne vjeruju njihovim stupovima srama, bez obzira na to koliko im bilo teško. Ti stupovi srama su odraz vladajućih prema nama. Siromaštvo, biti bez posla i u dugu nije sramota. Trebamo se udružiti, a mi smo u četiri mjeseca iskoristili sva pravna sredstva koja su nam bila na raspolaganju u zemlji. Sad čekamo odluku Ustavnog suda, a ako ne dođe, već smo ostvarili kontakte s međunarodnom zajednicom i europskim institucijama, i tamo ćemo tražiti pravdu.
Ima li u Hrvatskoj suicida zbog dugova?
Udrugu smo nas nekoliko odlučilo osnovati, što nas je sve jako pogodilo, kada se u Puli u srpnju s prozora bacio čovjek pritisnut dugovima, otac, nezaposlen, socijalni slučaj… Socijalne institucije su se u Hrvatskoj pretvorile u Jehovine svjedoke koji će vam pomoći ako na njih prepišete svu svoju imovinu. Centri za socijalnu skrb su prepuni oglasa gdje se njiva prodaje budzašto jer im je starac koji nema mirovinu prepisao sve svoje da bi mu davali 800 kuna mjesečno. Ne znam tko je izračunao da od tog iznosa bilo tko može preživjeti.
Istoga mjeseca kada se ubio taj čovjek u Puli bilo je još nekoliko slučajeva kada su se bacali sa zgrade suda u Bujama, Buzetu zbog ovrhe, s vijadukta, sve sa smrtnim posljedicama. Javljaju nam se ljudi i najavljuju da će se ubiti zbog dugova. Grozno mi je bilo kada mi se javio jedan stariji, fini, pristojni gospodin koji je rekao da će nazvati banku i reći im da ne može više plaćati kredit i neka mu pošalju blokadu. Ja sam mu rekla da ih ne mora zvati, da će ga oni sami blokirati. Onda mi je objasnio da mu je supruga bolesna i da će si on kupiti slušalice, staviti ih na uši i hodati prugom da ga pregazi vlak tako da to izgleda kao nesretni slučaj a ne samoubojstvo da bi ženi mogli isplatiti njegovo životno osiguranje kako bi se mogla liječiti i živjeti još nekoliko godina poslije njega.
Poštovani političari i poštovani Ivo Josipoviću, mi živimo u ovakvoj državi. Mi svaki dan slušamo takve strašne priče i zato morate imati razumijevanja za bol, očaj i ljutnju koja se može čuti u našim nastupima. Dnevno čujemo desetke takvih užasnih sudbina, i mi im ne možemo pomoći, a vi možete.
Koliko god stravične sve te priče bile, dugove svi mi ipak moramo vraćati. Koje rješenje vaša udruga predlaže budući da se protivite Zakonu o osobnom bankrotu?
I građanima treba omogućiti predstečajne nagodbe kakve se nude tvrtkama. Svi dugovi u kojima je glavnica davno pojedena kamatama su nerješivi dugovi. Ne možeš ovršiti čovjeka koji ima mirovinu s kojom već ne može živjeti. Sve dugove starije od dvije godine treba pobrisati ako želimo zdrav rast, jer se iz takvog duga nijedan obični građanin nikada neće moći izvući. Takvim dužnicima ovrhe se samo gomilaju i jasno je da je takav dug apsolutno nenaplativ ikada. Ili ga strijeljaj ili ga oslobodi!
Ovrhe se godinama provode bez ikakve kontrole i nad ovrhovoditeljima i nad Finom, i usput su navalili hrpetinu ogromnih troškova, bez da su ikada utvrdili socijalni minimum i točno izračunali koliko bi svaki čovjek trebao imati za život. S druge strane, uskoj kasti omogućili su iznimno bogaćenje, i zato sada treba uzeti metlu i sve temeljito počistiti, krenuti iz početka, a tek nakon toga može se uvesti i Zakon o ovrhama, po uzoru na europsko pravosuđe i Zakon o osobnom bankrotu. I onda možemo svi skupa ponovno krenuti od nule. Ljudi u ovoj zemlji zaslužili su dostojanstvo i zavrijedili su da pristojno žive od svog rada, umjesto što slušamo samo deklarativne priče i prazna obećanja. Ovo robovlasništvo može se ukinuti jednim potezom pera.
Tekst je dio Forumova projekta “Javne politike s figom u džepu”, koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije.
Nema komentara:
Objavi komentar