Od čega ćete vi živjeti, kad i zadnji građanin ove zemlje, “koji nauči da ne jede, crkne”?
Poštovani gospodine ministre financija, poštovana gospodo u Hrvatskom Saboru!
Nije vama lako! Znamo to po sebi. Mi svaki dan sa svojom obitelji slažemo rebalans kućnog buđeta i nikako da nategnemo onih 2.500-3.500 kn koje su potrošene prije nego li su i došle do našeg kućnog praga. Ma šta došle, nisu ni pošle, već su nestale tamo u nekoj FINI!
Kako bi vi onda nategli proračun da namirite sve i svakog, naročito one koji su naučili godinama živjeti na državnim jaslama. Vidjelo se kako vam je teško, ovih dana u Saboru, prilikom iznošenja svih tekućih problema, orosilo vam se čelo.
Nadamo se da je to od vrućine, jer i Bog nam svima ide na ruku, vani je +13°C pa i ulični prosci ove godine imaju veselija lica, nije im tako hladno kao prethodnih zima.
Svima nam je ipak najbolje u onim godinama kada se održavaju izbori. Tada u obilju ima gratis kuhanog vina, a ne nedostaje niti vitamina. Osim gomile obećanja, dijele se obilato još i jabuke, narandže, mandarine, kape, šalovi, vruće kuhano vino. Uz malo truda može se i prilično toga uštedjeti, ako se čovjek na vrijeme nađe na pravom štandu.
Bilo bi dobro ponoviti opet izbore, ako ništa zbog naroda. Da dobiju vitamina!
Sjećamo se, dan ili dva prije samih izbora, dijelile bi se narodu i pečene ribice sa svježim kruhom, kriza se tada nije gotovo ni osjetila.
Kad malo bolje o svemu razmislimo, ni sami ne znamo kako su te godine od prošlih izbora tako brzo proletjele. To je valjda zbog neprekidnog iščekivanja. Najprije su Hrvati željeli dočekati investitore već na granici, sa zastavicama i čašicom žestokog pića u ime dobrodošlice, a onda se moglo iščitati da oni neće još neko vrijeme doći, pa su oči svih Hrvata bile uprte u vas, iščekujući porast i napredak industrije, gospodarstva, veći broj zaposlenih, baš prema onome što ste obećali.
Uz prethodno obećanje sada već bivšeg predsjednika Josipovića koji je obećao pravdu, kao i premijera Milanovića koji je o svemu govorio racionalno i u znaku „21“ sve nade su bile okrenute prema Markovom trgu. Naročito iz razloga što su se svi sjećali i još se sjećaju konstruktivnih prijedloga, komentara i kritika upućenih tadašnjoj Vladi.
Građani Hrvatske za vas imaju samo jedno pitanje; „Gdje je zapelo?“
Koliko smo shvatili, zapelo je u proračunu, odnosno u budžetu. Puno je manje popunjen nego li što u njega stane. To kao da punimo želudce građana Hrvatske, imamo samo malo hrane, a u njih stane puno više, no ipak se treba naučiti s tim živjeti!
Pitate se kako živjeti sa tako malo? Pa evo, sve više i više građana okrenuto je prirodi. Šeću po šumi i grle drveće crpeći pozitivnu energiju. Skupljaju ljekovito bilje, šumske plodove, snalaze se u prirodi. Dobro je da su odavno prošli obuku „Ništa nas ne smije iznenaditi“.
U današnje vrijeme akcija koja bi se i na vas mogla primijeniti, trebala bi se zvati „Nikad ne reci nikad!“
Građani Hrvatske sve više se vraćaju svojim korijenima. Kao „Kunta Kinte“. Samo Hrvati nisu Kunta Kinte već Hrvati bez Kinte. No ima to i dobrih strana.
Počeli su sami proizvoditi hranu, opet, poput predaka tope svinjsku mast koja je višestruko korisna. Farmaceuti i alternativci suglasni su da je to možda i najzdraviji proizvod, pa će sada svi Hrvati biti zdravi da zdraviji ne mogu biti. A to je cilj ministru zdravstva jer se tako puno manje troši na zdravstvo koje je i tako u komi. Gdje je nestala lova koju su građani godinama izdvajali u mirovinsko i zdravstveno nitko ne zna, ali negdje je na sigurnom, u to smo sigurni.
Soli hvala Bogu, ima u moru. Doduše tu puno bolje prolaze Dalmatinci, oni ulove ribu kao Tarzan, ne trebaju je niti soliti, odmah na gradele, i ručak gotov. Dok se riba na gradelama lagano peče, iznad glava im se savijaju grane smokava, mandarina, narandži, maslina, svega….. ni jednog dana u godini nema da im nešto doslovno „ne padne s neba“.
No ne shvaćamo zašto se u drugim krajevima Hrvatske zapomaže i kuka, kao da i tamo nema darova neba. Pa posvud ima samoniklog jestivog bilja, samo treba krenuti u berbu, a ako baš nedostaje kruha, vi ćete nam sigurno dati par kuna (baš kao što je jedan sada pritvoreni tajkun nekad rekao svom radniku – da ne jede samu travu). Ili ćete podijeliti narodu crni kruh narezan na tanke šnitice, kako bi se više gladnih usta uspjelo nahraniti?
I bez struje nekako se može izdržati. U starim podrumima sigurno se mogu pronaći petrolejke koje su koristili još djedovi i bake. Sjećamo se tih večeri, naročito onih kad je bila redukcija struje, a mi se bez televizora stisli uz djeda i baku, koji su nam čitali bajke. I uživali smo, nije baš da smo se previše bunili bez struje. A nismo morali niti strepili od HRT-ovog inkasatora ili ZAMP-ovog čovjeka od povjerenja koji poput kakvog periskopa promatraju prozore istražujući gdje se čuje zvuk nedozvoljenog tona ili muzike.
Danas ima dovoljno struje, a imamo i bajke. Svakog dana slušamo nove!
Imamo i TV. Doduše MAX TV opterećen skupom pretplatom HRT-a, zatim mjesečnom uplatom Hrvatskom telekomu. A ako na TV-u nema ništa zanimljivo imamo internet, telefon i sve druge razonode. Osigurali smo si sve to samodoprinosima koje smo uredno plaćali 80-tih godina i izgradili HPT-u kvalitetne centrale i telefonske vodove kojima su nas povezali sa svijetom. Povezali su i sebe istovremeno, pa su odmah predočili Nijemcima kako su Hrvati izgradili odlične telekomunikacijske veze i sve su im to skupo prodali. Pa sad Nijemci skupo naplaćuju nama građanima ono što smo sami izgradili.
Tko nam je kriv, kad ne znamo svojim upravljati. Ali zato HT zna, dijele međusobno gotovo najveću dividendu u Hrvatskoj.
Da, točno je, ne bismo se mi sada tako lako naučili živjeti uz petrolejke, bez TV-a, bez telefona, interneta, mobitela, ali ipak bismo preživjeli.
Preživjeli bi vjerovatno i bez automobila, jer sve skuplje i skuplje gorivo teško je plaćati. No ukoliko automobil držimo u garaži, uštedjeti ćemo istovremeno na kaznama za parkiranje koje nam „gradski oci“ tako stručno znaju „odrezati“ pa se za tjedan dana parkiranja kod kuće uštedi i više od 1200 kn. A ako se kome posreći da za koju neplaćenu kaznu za parkiranje završi i u zatvoru, imat će najbolje plaćenu dnevnicu – čak 300 kn a uz to još i besplatnu hranu i grijanje. Čista računica, vjerujte nam na riječ!
Ali što ćete vi gospodine ministre?
Što će vaša svita?
Vaši automobili također troše gorivo, a isto se plaća iz državnog budžeta koji pune građani.
Sve to pune oni građani koji imaju sreću raditi, troše u hrvatskim dućanima ( ali za to im treba plaća da bi imali s čim plaćati), zatim oni koji imaju struju, vodu, plin, svi oni koji neće biti prisiljeni prodati svoje nekretnine da bi preživjeli i otići u podstanare da bi imali veće porezne olakšice.
Što će tada INA i kome će prodavati gorivo kad građani više neće imati potrebu za automobilima? A to vrijeme dolazi jer nemaju ni posla, pa im auto i ne treba.
Ne rađaju više ni djecu. Nekada su se pravdali da im auto treba da bi djecu vozili u školu i iz škole. No sve više je onih dana kada se neće djeca morati voziti u školu jer profesori štrajkaju. A i generacije koje su se rađale odrasle su. Toliko se rijetko djeca rađaju da starija braća vode mlađe u školu pa im je dovoljan i bicikl.
Što će HT kada građani više neće imati čime plaćati telefonske usluge? Hrvatske vode? Gradski vodovod? Grad Zagreb? Što će tad svi ostali potrošači državnog proračuna?
Mi, građani Hrvatske ćemo, vjerujem, izdržati svaki namet koji nam nametnete, i preživjet ćemo. Znamo živjeti bez auta, i bez struje, bez telefona i interneta. Znamo loviti i ribu, divlje zečeve, fazane, pa i leptire ako treba.
Ali što ćete vi i vaši saborski kolege hvatati gospodine ministre kad uhvatite i zadnjeg takozvanog poreznog dužnika i oderete ga do gole kože?Tko će nakon toga puniti državni proračun?
Mislite li da je zaista točna ona narodna izreka: „Taman kad sam ga naučio da ne jede, on crko!“
Od čega ćete vi živjeti, kad i zadnji građanin ove zemlje, koji nauči da ne jede, crkne?
Nada Landeka
Nema komentara:
Objavi komentar