Komentar Antuna Babića: Hrvatska je teško izdala svoje dragovoljce i branitelje |

Komentar Antuna Babića: Hrvatska je teško izdala svoje dragovoljce i branitelje

Kao nekome tko je desetljećima i duboko vjerovao u izgradnju «švicarske Hrvatske», teško mi je priznati da sve teže podnosim sve ovo što se u zadnje vrijeme događa u našoj domovini Hrvatskoj. Posebno me zabrinjava neprijateljski odnos hrvatskih vlasti i prevelikog broja hrvatskih građana prema hrvatskim dragovoljcima i braniteljima, bez kojih ne bi bilo ni dašanje samostalne hrvatske države.

Upravo je zastrašujuće s koliko mržnje, iza koje očigledno stoji patološki osjećaj mržnje prema Hrvatskoj, o hrvatskim braniteljima u samostalnoj hrvatskoj državi govore ne samo neki obični građani nego i pojedini zastupnici u Saboru Republike Hrvatske, na primjer zastupnik SDP-a Nenad Stazić. U svakoj drugoj normalnoj državi, što Hrvatska, nažalost danas nije, takve izjave jednog «narodnog predstavnika u parlamentu» u najmanju ruku dovele bi do zahtjeva za njegovom ostavkom na mjesto zastupnika u parlamentu. Zapravo, ne postoji stranka u demokratskim zemljama koja ne bi iz stranke izbacila takvu osobu, premda se tako nešto u demokracijama rijetko poduzima. O nekakvim pa makar i bezazlenim prosvjedima protiv branitelja u tim je zemljama ravno naučnoj fantastici. Može se do mile volje prosvjedovati protiv Vlade i vladine politike, ali nikome ne pada na pamet ni u snu prosvjedovati protiv branitelja i braniteljskih udruga. Tko bi lud u tim zemljama nakon tako negativnog odnosa prema veteranima bio spreman ići u rat. Mi Hrvati bi opet branili svoju Domovinu, ali ovakvim ponašanjem nikako ne dajemo dobar primjer našim novim naraštajima.

Izaslanstvo Udruge dragovoljaca i branitelja Domovinskog rata Grada Zagreba pred spomenikom australskim veteranima u Melbourneu, poginulim u Drugom svjetskom ratu.

Bilo bi potpuno nekorektno i nedemokratski ne spomenuti da su prema hrvatskim braniteljima neodgovarajuću pa i vrlo lošu politiku ne tako rijetko imale i druge stranke na vlasti u Hrvatskoj, a to se posebno odnosi na politiku bezuvjetnog slanja hrvatskih pobjedničkih generala u Haag. Mislim da ne pretjerujem ako kažem da se takvim politikama treba pripisati  i rascjepkanost do najsitnijih čestica u braniteljskim redovima. Vjerujem da u tom grmu leži i zec kad govorimo o «neutralnom ponašanju» generala Gotovine nakon njegovog povratka u Hrvatsku. Da Hrvatsku ne volim toliko koliko volim, bilo bi me sram živjeti u državi u kojoj se vlast i mnogi građani s tolikom mržnjom obrušavaju na  branitelje – stvaratelje samostalne hrvatske države.

«Novi oružani sukob među nama Hrvatima»

Nisam baš tako veliki pesimist. Za sebe volim reći da sam umjereni realist, ali ideološka podijeljnost, a još više nepremostiv jaz, između nas koji volimo ovu našu Hrvatsku, pa makar bila i u sadašnjim nezamislivim problemima, i onih koji Hrvatsku nisu nikada volili, ako ona nije bila u sastavu četničke velikosrpske Jugoslavije od 1918. do 1945. godine  ili Titove komunističke Jugoslavije, otišla je tako daleko da nas u doglednoj budućnosti ne treba iznenaditi niti jedan scenarij, pa ni onaj nagori – novi oružani sukob među nama Hrvatima. Bio bi to vjerojatno kraj naše sadašnje samostalne države. Prema tom cilju neumoljivo vodi i izjava premijera Milanovića u Izbornom stožeru dr. Ive Josipovića nakon prvog kruga predsjedničkih izbora: «ili mi ili oni».

Lijepo molim premijera Milanovića da hrvatskom narodu i svim građanima Hrvatske pojasni što je s tom izjavom uistinu htio reći i što mi je tada stvarno bilo na umu? Ako je samo riječ o tome da je jako važno tko će pobijediti na slijedećim parlamentarnim izborima u demokratskoj Hrvatskoj, onda ja ne bih previše polemizirao s tom u demokratskim društvima ipak neoubičajenom izjavom. Međutim, ukoliko pak premijer Vlade Republike u sebi misli da se na svaki način treba spriječiti povratak HDZ-ove koalicije na vlast na idućim izborima, pa ako bude potrebno i nezakonitim potezima, onda se radi o posebno zabrinjavajućoj i prijetećoj izjavi. Takav javni diskurs vodećeg čovjeka Vlade RH   sigurno ne može dobro završiti. Svakodnevno i neumiljivo jača dojam kako neki krugovi u Hrvatskoj, i u međunarodnoj zajednici, uporno žele dokazati da je Friedrich Engels bio u pravu kad je 1848. godine, pozivajući se na Hegelove političke misli, izjavio «da smo mi Hrvati kontra-revolucionaran, nazadan i nepovijesni narod koji će završiti na smetlištu povijesti.»

Ponovno se zaziva vraćanje Golih otoka u kojima se ubijalo ne samo ljudsko tijelo nego i čovjekova duša. I danas u razgovoru s od mene starijim osobama vidim duboki strah u kostima koji se u njih uvukao zbog Golog otoka i drugih mjesta zlostavljanja svakoga tko se nije slagao s kradljivcem tuđeg identiteta i zločincem Titom, koji je svoju politiku mijenjao prema potrebama različitih gospodara. Onaj pravi Josip Broz je to činio samo prema naputku Moskve, a međunarodni varalica Tito prema napucima najprije iz Moskve a potom i drugih centara moći u svijetu, koji su bili voljni garantirati njegovo preživljavanje i održavanje komunističke Jugoslavije na životu.

Kakav je odnos prema braniteljima u drugim zemljama?

Podiznaje hrvatskog barjaka na glavnom trgu u Melbourneu za Dan državnosti RH 2011. godine

Moram priznati da, zbog dugog izbivanja u diplomaciji, nisam baš najupućeniji u sve što se u Hrvatskoj događa s braniteljima i oko branitelja, iako sam 1991. godine puno pomagao u prikupljanju raznih oblika sredstava za branitelje, na primjer video kamera za ratište itd. No, gledajući to kroz moj dugogodišnji život u Australiji, gdje su australski ratni veterani najcijenjenija i najzbrinutija skupina australskih građana, teške uvrede australskih veterana kakve Nenad Stažić odašilje hrvatskim braniteljima, bile bi od medija, australskih vlasti i običnih građana proglašene ponašanjem «psihički neuravnotežene osobe». Australska javnost ne bi mogla drugačije protumačiti da u Australiji postoje osobe sa zdravim razumom koje bi mogle javno iznijeti tako teške uvrede protiv ljudi koji su se na ratištima borili za interese njihove države i da takve osobe nakon toga mogu dobiti punu potporu mainstream medija, a još manje njihove političke stranke. Svjesno ističem riječ «interese njihove države» a ne obranu države, zato što australski vojnici nisu nikada u povijesti Australije ratovali na australskom tlu, nego prvenstveno kao saveznici Ujedinjenog kraljevstva, na ratištima diljem svijeta. A hrvatski su branitelji branili samo svoj dom, svoje obitelji i svoju zemlju od stranog agresora.

Australski ratni veterani također uživaju nepodijeljenu potporu i poštivanje svih političkih stranaka, koje se stalno bore za naklonost australskih veterana. Prednost australskih veterana je u tome što imaju samo jednu veliku krovnu udrugu, pa im to daje posebnu veliku lobističku snagu. Predsjednik te udruge ima ured u glavnom gradu Australije Canberri i može kad god poželi podići telefonsku slušalicu i izravn nazvati predsjednika Vlade ili ministra obrane i zatražiti žuran sastanak. Najviši politički predstavnici vlasti i oporbe neizostavno dolaze na godišnje skupštine Udruge australskih ratnih veterana (RSL) i tamo ne samo iznose svoje planove za poboljšanje uvjeta života za ratne veterane, koji su ionako najbolji i najdarežljiviji u svijetu, nego se između sebe i natjeću tko će doći s boljim programom. Naravno, to natjecanje ima i svoju političku pozadinu. Udruga australskih ratnih veterana snažno utjeće i na ishod parlamentarnih izbora u Australiji. Članovi te udruge obično simaptiziraju dvije najveće političke stranke – Liberalnu, koja je u stvari konzervativna ili Laburističku, koja je zapravo socijaldemokratska stranka po uzoru na europske socijaldemokratske stranke.

Na izborima članovi veteranske udruge u toj zemlji nemaju previše problema na jednim izborima u većini glasovati za Liberalnu stranku, a već na drugim izborima za Laburističku stranku. Naime, obje stranke jednako su domoljubne, jednako štite vitalne državne interese i jednako poštuju ratne veterane. Za australske ratne veterane to je «win-win situacija».

Međunarodni uspjesi hrvatskih branitelja

Za Republiku Hrvatsku i hrvatsku iseljeničku zajednicu u Australiji silno je važno istaknuti da je upravo ta Udruga australskih ratnih veterana do 1990. godine prednjačila u stvaranju negativne slike o Hrvatima, ili u najmanju ruku i lobiranju kod najutjecajnih političkih krugova u Australiji da Hrvati u Australiji, bez obzira na njihov status i ugled kao posebno vrijednih radnika i lojalnih građana Australije, ne budu prihvaćeni kao poseban narod. Australski veterani su Srbe, pa i četnike, smatrali svojim pravim prijateljima i saveznicima u našem dijelu Europe. Razlog za njihov takav odnos bio je Drugi svjetski rat i savezništvo NDH s Nijemcima. Australski ratni veterani, koji nažalost nisu bili najbolje upućeni u ono što se sve u Titovoj Jugoslaviji događalo, Hrvatsku i Hrvate u Australiji vidjeli su isključivo kao njihove neprijatelje iz vremena Drugog svjetskog rata. Srpska i britanska propaganda bile su toliko jake da se nikada i nigdje nije spominjala činjenica da je ustanak protiv Nijemaca zapravo počeo u Hrvatskoj. Oni su jednostavno branili Titovu Jugoslaviju, a za sudbinu Hrvatske i hrvatskog naroda pod komunističkom čizmom nisu imali neprospavane noći.

Takav odnos prema Hrvatskoj i Hrvatima unutar Udruge australskih ratnih veterana trajao je još punih osamnaest godina nakon stvaranja samostalne hrvatske države 1991. godine, koju je kao prva prekomorska zemlja u rane jutarnje sati priznala i Australija.

Povijesni posjet hrvatskih branitelja Australiji

Za veliku i pozitivnu promjenu odnosa australskih ratnih veterana prema Hrvatskoj i Hrvatima u Australiji najveću  zaslugu imaju hrvatski branitelji, koji su i stvorili hrvatsku državu. Kako je do toga došlo cijelu ću priču objaviti u mojoj knjizi, a ovdje donosim samo sažetak koji ipak snažno oslikava povijesnu i do tada nezamislivu promjenu u razmišljanjima te utjecajne australske građanske skupine prema nama Hrvatima.

Hrvatski branitelji pozdravljaju hrvatsku himnu u parlamentu države Viktorije

U travnju 2010. godine u posjet hrvatskoj zajednici u Perthu, Melbourneu Canberri i Sydneyu došlo je izaslanstvo Zagrebačke udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata. Za Australce nije bilo važno kojoj udruzi su hrvatski branitelji pripadali. Oni su tada u očima Australaca predstavljali sve hrvatske branitelje. Mi diplomati dobili smo zadatak da pokušamo organizirati sastanke s vodećim predstavnicima Australske udruge ratnih veterana. Na primjer, u Melbourneu, gdje sam tada obnašao dužnost generalnog konzula australski veterani nisu odgovarali na moja pisma i pozive. Tek uz pomoć u australskom društvu utjecajnih pojedinaca druge generacije taj kontakt je ostvaren. Nakon toga, uz dodatna objašnjavanja i uvjeravanja nas diplomata, širom su se otvorila vrata izaslanstvu hrvatskih dragovoljaca i veterana. Primljeni su na najvišim razinama u svim gradovima. Po prvi puta su Hrvati i hrvatski branitelji u svečanim odorama sudjelovali u službenom mimohodu australskih ratnih veterana, a uz intonaciju Lijepe naše, i počast australskih vojnika, položili su i vijenac s hrvatskim grbom na glavnom i impozantnom spomeniku australskih ratnih veterana u Melbourneu.

Suze članova hrvatske zajednice

Mnogi članovi hrvatske zajednice u Melbourneu, koji su se tada okupili u velikom broju, pustili su i suze uz objašnjenje da zbog važnosti australskih ratnih veterana u australskom društvu taj događaj kod spomenika ratnim veteranima za Hrvate u Australiji predstavlja jednako ako ne i veće postignuće nego što je to bilo priznanje Hrvatske od strane Australije.

Godinu dana kasnije, u Australiju su ponovno došla dva člana Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata na poziv Generalnog konzulata u Melbourneu a u povodu proslave 20. obljetnice uspostave hrvatske države, Republike Hrvatske, u parlamentu države Viktorije u Melbourneu, na kojem su nazočili u svečanim odorama Hrvatske vojske. Prije svečane proslave u parlamentu, na kojoj je sudjelovalo cijelo političko vodstvo te australske savezne države, hrvatski su veterani u svečanim odorama podigli hrvatski državni barjak na glavnom trgu u Melbourneu. Tog dana puna 24 sata na trgu je bilo izvješeno 12 hrvatskih državnih barjaka. Jedan hrvatski ratni ministar mi je tada poslao poruku iz Hrvatske kako je te godine na Dan državnosti u središtu Melbournea bilo više hrvatskih barjaka nego u Zagrebu.

Nakon tih događaja kao generalni konzul Republike Hrvatske bio sam, kao do tada nezabilježen izuzetak, primljen klub u diplomatskih predstavnika koje je Australska udruga ratnih veterana pozivala kao posebnog gosta na sve njihove važne svečanosti.

Gospodine premijeru, kakvi su rezultati Vaše posjete Australiji?

Gospodine premijeru recite hrvatskoj javnosti kakvi su konkretni rezultati Vaše prošlogodišnje potpuno neuspjele posjete Australije? Hrvatski građani imaju pravo doznati što ste Vi učinili za makar i mali pomak u unapređenju odnosa s Australijom, koja postaje sve važnija zemlja u svijetu. Ja sam ovdje iznio samo sažetak onoga što su u toj dalekoj zemlji postigli hrvatski dragovoljci i veterani. Slobodno upitajte svakog člana hrvatske iseljeničke zajednice što misle o uspjesima hrvatskih dragovoljaca i Vašim neuspjesima tijekom posjeta Australiji. Trebali bi veliko svjetlo da pronađete jednu osobu među Hrvatima u Australiji koja danas misli da je Vaše trošenje državnog novca za put u Australiju i Novi Zeland bilo korisno. Koliko bi samo školske djece U Hrvatskoj danas bilo sito, a ne gladno, da je taj novac bio preusmjeren za njihovu hranu?

Antun Babić