Komentar Antuna Babića; Treba li nam današnja Hrvatska seljačka stranka? |

Komentar Antuna Babića; Treba li nam današnja Hrvatska seljačka stranka?

Već duže vremena razmišljam o potrebi da se to pitanje javno postavi.  Na pokretanje javne rasprave odlučio sam se nakon medijskih napisa u zadnjih nekoliko dana kako je, navodno, Hrvatska seljačka stranka, koja je koalicijski partner Hrvatske demokratske zajednice, zatražila 15% udjela u vlasti, ako HDZ i njegovi koalicijski partneri dobiju slijedeće parlamentarne izbore. Kao dugogodišnji član HSS u emigraciji, i jedno vrijeme u Hrvatskoj nakon 1990. godine, nisam uopće iznenađen tim tužnim zahtjevom sadašnjih vođa te nekada stožerne hrvatske demokratske političke stranke, posebno od 1918. do 1941. godine, a danas najpoznatije klijentelističke i trgovačke stranke u Hrvatskoj, koja nema nikakvu poveznicu s izvornom i povijesnom Hrvatskom seljačkom strankom te njezinim osnivačima braćom Antunom i Stjepanom Radićem.

Braća Radić su osnovala Hrvatsku pučku seljačku stranku 1904. godine s ciljem da prosvijetle i osvijeste hrvatske seljake koji su u Austro-Ugarskoj monarhiji bili totalno obespravljeni i neorganizirani. Cilj je bio da se hrvatski seljaci počmu organizirati i boriti za svoja ne samo socijalna i ljudska prava, već i hrvatska nacionalna prava. Antun i Stjepan Radić u to vrijeme bili su najdalekovidniji i najpošteniji hrvatski domoljubni intelektualci koji su, na zalasku aktivnosti dr. Ante Starčevića među inteligencijom, puni osjećaja odgovornosti i idealističkog raspoloženja odlučili ići u narod s namjerom da taj narod probude i kako bi postao svjestan svoje snage ako se udruži i tako udružen bori, kako se tada govorilo, za čovječanska prava.

Seljaci su činili 90 posto hrvatskog stanovništva

Kako su seljaci tada činili devedeset posto stanovništva u Hrvatskoj, a braća Radić imali su plan pokrenuti široki narodni pokret, bilo je potpuno logično da su stranku nazvali Hrvatska pučka seljačka stranka. Duboko sam uvjeren da su tada veliku većinu hrvatskog stanovništva činili radnici, braća Radić bi svoju stranku nazvali Hrvatska radnička stranka, a ne Hrvatska seljačka stranka. To sam posebno želio istaknuti zbog toga što od 1990. godine do danas niti jedno vodstvo HSS-a u Hrvatskoj nije ni približno dovoljno poznavalo temeljne ideje nauka braće Radić i njihove namjere tj. razlog zašto su u to vrijeme svoju stranku nazvali pučka i seljačka stranka.

Zbog težnje za odvajanjem Hrvatske od tek novo osnovane Države Srba, Hrvata i Slovenaca, protiv čega je Radić u njegovom čuvenom govoru u Hrvatskom saboru u studenom 1918. godine jasno progovorio, Stjepan Radić je stranci dao novo ime –Hrvatska republikanska seljačka stranka. Dakle, bio je protiv srpske monarhije. U nevjerojatno teškim uvjetima, o kojima svjedoči i fatalni atentat na predsjednika HSS-a i vođu hrvatskog naroda Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine, Hrvatska seljačka stranka uspjela je organizirati hrvatski narod na svim njegovim područjima, uključujući i dobar dio Bosne i Hercegovine i to do te mjere da je na izborima 1938. godine dobila 96% svih glasova u Hrvatskoj.

Mačekov kukavičluk

Nažalost upadom Hitlera u Jugoslaviju 6. travnja 1941. godine HSS počinje gubiti svoju dotadašnju glavnu političku ulogu u životu hrvatskog naroda. Naravno, ovdje nije moguće objektivno iznijeti sve razloge za tadašnji početak silazne putanje HSS-a s hrvatske političke pozornice u Domovini. Osobno mislim da bi se danas pisala drugačija povijest hrvatskog naroda i da ne bi došlo do obnove tj. stvaranja Titove komunističke Jugoslavije da je tadašnji neosporni vođa hrvatskog naroda i predsjednik HSS-a dr. Vlatko Maček bio prožet Radićevim hrvatskim domoljubljem i osobnom hrabrošću tj. da je u travnju 1941. godine prihvatio njemačku ponudu, ma koliko ona bila odbojna njemu samom i hrvatskom narodu, da vodi hrvatsku državu, te da tri godine kasnije prijeđe na stranu Saveznika, makar i uz veće žrtve. No, te žrtve ne bi ni približno bile onako velike žrtve kakvim je hrvatski narod bio izložen od dolaska partizana u Zagreb i dolaska komunista na vlast 1945. godine. Poznata je Churchillova izjava da bi sklopio savez i sa samim vragom da spasi Britansko kraljevstvo. I Hrvatska se 1941. godine nalazila u istoj situaciji. Željela se spasiti, ali je, nažalost, izabrala pogrešnu stranu. Kako onu Njemačku, tako i onu Titovu – komunističku. Da su tada u Hrvatsku došli Englezi i Hrvatima ponudili samostalnu državu, i oslobađanje od krvave  velikosrpske diktature iz Beograda, hrvatski narod bi ih dočekao s još većim oduševljenjem.

Suverene države Srbija i Hrvatska

Potvrdu za to Mačekovo kolebanje između samostalne hrvatske države i Jugoslavije s kojom je uspravljala Srbija, uz neke kompromise i ustupke Hrvatskoj, dao je njegov boravak u Americi nakon Drugog svjetskog rata. Usprkos činjenici što je bio daleko od zločinačkih ruku udbaških ubojica i na sigurnom američkom tlu, do kraja života se nije nedvojbeno izjasnio za političko rušenje Jugoslavije i stvaranje samostalne i demokratske hrvatske države. Tek se dolaskom dr. Juraja Krnjevića na čelo HSS-a u emigraciji, nakon smrti dr. Vlatka Mačeka 1964. godine, ta stranka počela boriti za samostalnu i demokratsku hrvatsku državu, u čemu je od 1980. do 1990. godine posebnu ulogu imala Hrvatska seljačka stranka u Australiji i njezina glasila «Hrvatska istina i «Hrvatska sloboda». Krnjevićev slogan je bio: «Svi problemi koji postoje između Srbije i Hrvatske jedino će se moći trajno i solidno riješiti, kad budu postojale suverene države Srbija i Hrvatska!…

Torbar je bio veći mačekovac od Mačeka

I kad se očekivalo da će HSS, konačno, u dolazećim previranjima u komunističkoj Jugoslaviji i novim snažnim zahtjevima hrvatskog naroda za svojom samostalnom i demokratskom državom, odigrati važnu ulogu, predsjednik HSS dr. Juraj Krnjević, umire u Londonu 1988. godine, u dubokoj starosti. Na mjesto predsjednika Središnjeg odbora HSS-a, osnovanog u Londonu 1980. godine, dolazi veći mačekovac od samog Mačeka, dr. Josip Torbar i HSS u emigraciji, a kasnije i u Hrvatskoj, ulazi u najveću krizu i nesnalaženje od njezinog osnutka 1904. godine.

U međuvremenu dr. Franjo Tuđman, koji je imao namjeru obnoviti HSS u Hrvatskoj[1] osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu u čiji je program uvrstio državotvorni program dr. Ante Starčevića i demokratski socijalni nauk braće Radić, što je bio početak kraja velike važnosti HSS na domovinskoj političkoj pozornici. Na sastanku koji sam imao s dr. Tuđman 25. studenoga 1989. godine u Hamiltonu u Kanadi, tadašnji predsjednik HDZ-a rekao mi je slijedeće: «Gosp. Babić, učlanite se u HDZ-e, jer svi ljudi u Hrvatskoj koji su radićevci već su u HDZ-u». Ja sam dr. Tuđmanu tada odgovorio[2] kako buduću hrvatsku državu vidim kao višestranačku u kojoj će biti potrebno, radi ravnoteže, imati više od jedne domoljubne i državotvorne stranke, a za mene je to tada trebao biti HSS. Dakle, već onda sam razmišljao o tzv. «trećem putu».

Hrvatski blok

U Hrvatskoj je HSS obnovljen u prosincu 1989. godine, a za predsjednika izabran je dr. Nikica Novaković, što smo mi u Australiji s oduševljenjem pozdravili. Nažalost, vrlo brzo je došlo do raskola i HSS se podijelio na dva dijela, onaj Novakovićev i Čičkov. Novakovićev HSS se na izborima u travnju 1990. godine priklonio «projugoslavenskoj» Koaliciji narodnog sporazuma, a Čičkov, na moju inicijativu,[3] Hrvatskom bloku, koji je predvodio HDZ, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. Svjestan da ponovno dolazi povijesni trenutak kad će hrvatski narod opet imat priliku uspostaviti svoju samostalnu, ali i demokratsku, hrvatsku državu, iz Australije sam poduzimao sve moguće da HSS ne ponovi povijesnu pogrešku i da još jedanput ne izbjegne uzeti u svoju ruke odgovornost za sudbinu hrvatskog naroda.

HSS je na prvim izborima, s jedne i druge strane vrlo loše prošao, pa je nakon nekog vremena došlo do ujedinjenja, a za predsjednika izabran je sada pokojni Drago Stipac, koji je pripadao sveučilišnoj organizaciji HSS-a prije Drugog svjetskog rata. Tada se dogodila velika tragedija za budućnost HSS-a. U tu antikoimunističku i demokratsku stranku učlanili su se mnogi članovi KP Hrvatske i Jugoslaveni, koji 1990. godine nisu imali hrabrosti pristupiti  HDZ-u ili SDP-u, nego su čekali razvoj događaja. Nažalost, Drago Stipac nije bio dorastao velikoj povijesnoj zadaći i 1994. godine za predsjednika HSS-a izbaran je Zlatko Tomčić, tadašnji i kasniji najveći politički kameolon i inicijator stranačke političke trgovine u Hrvatskoj, koji je bio i ministar graditeljstva u vladi Nikice Valentića, a mene je kasnije prozivao da sam krtica HDZ-a u HSS-u.

Braća Radić su se okretala u grobu

Zbog velikog nezadovoljstva s HDZ-om pred smrt prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, koje je bilo jako potpirivano iz centara izvan Hrvatske, na izborima 2000-te godine HSS, koji je godinama bio najveći kritičar HDZ-a, dobiva malo veći broj zastupnika i stupa u koaliciju s Ivicom Račanom i njegovim komunistima koji su samo promijenili ime stranke. Siguran sam da su se braća Radić, pa čak i Maček, okretali u grobu kad se to dogodilo. Ne treba posebno ni isticati da je tim potezom Zlatko Tomčić osudio tu najveću hrvatsku demokratsku stranku u povijesti hrvatskog naroda na sigurnu političku nevažnost tj. i smrt na malo duže razdoblje.

U vrijeme vladavine Tomčića HSS je bila najdosljednija klijentalistička stranka bez premca. Bili smo i svjedoci njegovog nemoralanog poteza oko uzimanja povlaštene mirovine i istraživanja Saborskog povjerenstva o njegovom sukobu interesa zbog navodnih državnih poslova koje je dobivalo njegovo poduzeća Capital ing. Stipac, Tomčić, Friščić HSS su isključivo doživljavali kao sredstvo za zapošljavanje njihovih suradnika i prijatelja. Što se tiče programskog umjerenja, HSS su vidjeli samo u kontekstu dobivanja Ministarstva poljoprivrede i Hrvatskih šuma, bez stvarne i iskrene brige o nestajućem seljačkom društvenom sloju u Hrvatskoj. Da tragedija bude veća ti ljudi nisu uopće razumjeli zbog kojih su sve ciljeva braća Radić osnovali Hrvatsku pučku seljačku stranku 1904. godine.

Tomčića je u prosincu 2005. na izborima unutar HSS-a pobijedio Josip Friščić, koji je također lutao i mijenjao koalicijske partnere od HSLS-a do HDZ-a. Na parlamentarnim izborima 2011. godine HSS je pao na samo jedan zastupnički mandat, koji je dobio predsjednik Josip Friščić. Nakon   Frišćićeve ostavke na dužnost predsjednika HSS-a, za novog predsjednika u siječnu 2012. godine izabran je Branko Hrg. Josip Friščić dao je i ostavku na dužnost saborskog zastupnika, što je izazvalo pravu svađu unutar HSS-a tko bi ga trebao zamijeniti. Bila je to, očigledno, neviđena svađa za saborsku plaću, a ne odgovornost prema glasačima.

Karamarko mora Hrgu odlučno reći – NE

HSS je danas koalicijski partner HDZ-a u vremenu kad se očekuje da će za nešto manje od godinu dana HDZ-ova koalicija osvojiti vlast i preuzeti odgovornost za Hrvatsku u najtežim i najsudobonosnijim vremenima od uspostave samostalne hrvatske države 1991. godine. Što god netko mislio o HDZ-u iz vremena Ive Sanadera i Jadranke Kosor ili o sadašnjem predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku, ako HDZ-e i koalicijski partneri dobiju slijedeće parlamentarne izbore, onda oni moraju imati slobodne ruke u formiranju Vlade od najboljih i najpoštenijih stručnjaka iz Hrvatske i dijaspore. Ukoliko bilo koji koalicijski partner bude u poziciji ucijenjivati HDZ-e i Tomislava Karamarka i već na samom početku osuditi na neuspjeh buduću Vladu Republike Hrvatske, bit će to tragedija,  a to ne izgovaram lagana srca, koja će se moći usporediti sa strašnom tragedijom koja nam se kao narodu dogodila nakon Drugog svjetskog rata. U takvom zastrašujućem scenariju nitko živ neće moći zaustaviti stotine tisuća, a možda i milijun Hrvata i Hrvatica, da zauvijek napuste Hrvatsku i odu u svijet. Što će biti s Hrvatskom nakon tog stampeda, možemo si samo zamisliti.

Nitko više u Hrvatskoj nema pravo dovoditi u opasnost opstanak samostalne hrvatske države i ubrzavati demografski nestanak hrvatskog naroda. Na to nema pravo niti HSS koja je nekada bila stožerna demoratska stranka hrvatskog naroda, a koja danas ima samo jednog zastupnika u Saboru Republike Hrvatske. HSS je od 1990. do danas pokazala da ju ne zanima opće hrvatsko dobro i državni hrvatski interes nego samo vlastiti interes njezinih vodećih članova. Tomislav Karamatko i HDZ-e ne smiju, ne samo zbog sebe, već prvenstveno zbog budućnosti Hrvatske i hrvatskog naroda dozvoliti HSS-u ili bilo kojoj drugoj koalicijskoj stranci da ga ucijenjuju u podijeli vlasti i ministarskih položaja. Isto tako HDZ-e ne smije, zbog Hrvatske, još jedanput, kao u vrijeme Ive Sanadera, pasti na velikom ispitu odgovornosti koji ga uskoro čeka.

Nadam se da sam u ovom vrlo kratkoj analizi i vlastitom mišljenju uspio dati i odgovor na pitanje koje sam postavio u naslovu. Ne, takva Hrvatska seljačka stranka nam danas ne treba. HDZ može bez problema naći dobrog ministra poljoprivrede i bez HSS-a. Treba nam Hrvatska seljačka stranka koja će se dići iz pepela i okrenuti temeljnim vrijednostima hrvatskog naroda, ljudskosti i poštenja koji su i motivirali braću Antuna i Stjepana Radića da tu stranku osnuju 1904. godine, a zbog toga podnijeli veliku osobnu žrtvu. Dr. Antun Radić umro je praktično od gladi u Zagrebu 1919., godine a Stjepan Radić je smrtno ranjen u Beogradskoj skupštini 1928. godine. To mi daje za pravo postaviti pitanje g. Zlatku Tomčiću. Gospodine Tomčiću, dajte na uvid, članovima HSS-a i hrvatskoj javnosti, Vaše imovinsko i materijalno stanje koje ste imali prije nego što ste postali predsjednik HSS-a i predsjednika Sabora Republike Hrvatske i stanje koje imate danas. 

Antun Babić

Bivši predsjednika HSS-a u Australiji

Bivši predsjednik Hrvatske demokratske seljačke stranke u Hrvatskoj

[1] O tome, kao i mnogim drugim važnim događajima iz tog vremena, puno više zna tadašnji Tuđmanov bliski suradnik Josip Manolić. O Tuđmanovoj namjeri obnove HSS u Hrvatskoj rekli su mi i pojedini članovi HSS-a u Kanadi, s kojima je Tuđman razgovarao 1988. godine. Vrlo logično, dr. Tuđman je u to vrijeme razmišljao kako će mu pred svijetom biti puno lakše opravdati nove zahtjeve hrvatskog naroda za svoju slobodnu i demokratsku državu, ako te zahtjeve bude vodila HSS, koja je na Zapadu uživala ugled demokratske stranke. No, ti «stari» članovi HSS-a u emigraciji imali su i svoje ambicije o vodstvu HSS u Domovini.

[2] Za opširnije objašnjenje vidi moj članak u Zborniku Instituta «Ivo Pilar», «Budućnost iseljenje Hrvatske», 1998., str. 259. – 274.

[3] Svoje svjedočanstvo o mojoj ulozi da dr. Tuđman prihvati Čičkov HSS-a u Hrvatski blok, nedavno mi je svoje svjedočanstvo u kameru ispričao g. Franjo Dubrović, tadašnji član Izvršnog odbora Čičkovog HSS-a.