Prešućeni ratni zločini silovanih žena u Domovinskom ratu |

Prešućeni ratni zločini silovanih žena u Domovinskom ratu

“SUNČICA” -dokumentarni film koji sadrži iskaze zatočenih žena nad kojima je izvršen ratni zločin silovanje, prešućen, neprocesuiran. Zločin koji se dogodio kao dio ratne strategije agresije Srbije i JNA na Hrvatsku. Žrtve se dvadeset godina nose s posljedicama ratnog stradanja. Zločinci oslobođeni odgovornosti žive i tu među nama. Država nije vrednovala žrtve za slobodu. 

“Sunčica je imala samo osam mjeseci kada je zatočena sa svojom majkom u okupiranom Vukovaru. Njenu majku su zatvorili u stanu i držali kao roblje za silovanje. Sunčica nije znala što čine njenoj majci, plakala je jer ju je trebala za sebe. Srpski vojnici kojima je svojim plačem ometala uživanje u vršenju zločina, bacali bi svoje teške vojničke jakne na nju. Nekim čudom Sunčica se nije ugušila pod tim vojničkim odorama, preživjela je osmomjesečna zatočenica. Dvadeset godina poslije Sunčica je odrasla djevojka i zna sve što su činili njoj i njenoj majci. Sunčica je jaka, preživjela je okupatorske odore onda i prešućivanje zločina nad njom i njenom majkom danas. Hrvatska je satkana od snage mnogih Sunčica”.

Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora
Marija Slišković, začetnica projekta, urednica izdanja

To give voice to women and men who were victims of rape in the war in an effort to grant them the status of victims of war crimes entitled to every means of assistance and support. To bring the perpetrators to justice.
And to challange the worldwide practice of rape as an instrument of terror in warfare.

Sunčica je imala samo osam mjeseci kada je zatočena sa svojmo majkom u okupiranom Vukovaru …

M. Ivanišević: Država mora naći sredstva za žrtve ratnog zločina

Dokumentarni film “Sunčica”

U Splitu je premijerno  bio prikazan dokumentarni film “Sunčica”, prema ranije objavljenoj knjizi Sunčica. U organizaciji Udruge Benedikt i Splitskog ogranka Matice Sunčica hrvatske u dvorani Sjemeništa u Splitu. Nazočni predstavljači bili su redatelj filma Nikola Knez iz USA, odvjetnica iz Argentine Iva Vidić, Marija Slišković – predsjednica Udruge “Žene u Domovinskom ratu” i gospodin Trpimir Jurčić.

Ima li uopće više smisla pisati o bilo čemu što je u svezi nikad priznate ljudske patnje? Pogotovo sada kada je sve ponovno podvrgnuto predizbornoj kampanji, zapravo borbi za vlast istih koji su i do sada vladali na štetu dobrobiti države i svih njezinih građana.

Mislim da se moram osvrnuti na prikazani stravičan dokumentarac, pogotovo i radi svim nazočnim i ostalim građanima upućene zamolbe gosp. Slišković, kao i jer bi se cijela Hrvatska morala zacrveniti od srama i pasivnosti prema ratnim zločinima napravljenim Hrvatima i svim pripadnicima manjina (osim srpske) u zadnjem obrambenom ratu, pogotovo u Vukovaru. Morao bi se zacrveniti i predsjednik Josipović, premda mu je crvena zvijezda, pod kojom se je sve to i odvijalo, draga i lijepa. Smatram da “veliki” skladatelj i glazbenik mora ipak biti i humanist.

Svjedočanstva žrtava

U dokumentarcu je prikazano svjedočanstvo 14 silovanih žena i dvojice muškaraca s opisom svih zlodjela pripadnika JNA, četnika, paravojnih jedinicaod silovanja, masakriranja članova obitelji, pa i djece, odvoženja u nepoznato, dakle djela koja normalna osoba ne može shvatiti. Ove žene su se odvažile o tim ratnim zločinima progovoriti, logorali koliko ih ima koje svoje rane i povrede drže u sebi ili ih dijele samo s rodbinom. Dokumentarac je snimljen u Americi i gospodin Knez je s filmom upoznao razne fakultete i zastupnike u toj zemlji, a upoznavati će i zajednice Hrvata, a dokumentarac će distribuirati i na druge kontinente.

Odvjetnica Vidić nas je ukratko upoznala sa stanjem u Argentini. Nakon uspostave demokratskog društva barem su odštetu dobili članovi obitelji pobijenih i nestalih za vrijeme vojne hunte i to iz proračunskih sredstava. Navodila je i Rezoluciju 1820 koja se odnosi na ratni zločin. Gospođa Vidić je uočila da je Hrvatska možda i jedina država koja ne priznaje vlastite žrtve ratnog zločina, već ratne zločince i nagrađuje.

Prijedlog zakonaGospođa Slišković nas je upoznala da je prijedlog Zakona o ratnom zločinu silovanja izrađen i da će u jesen ići u saborsku proceduru. Zakon je manjkav ali je ipak dobro da se donese uz prihvaćanje amandmana bar na – članak u kojem se navodi ratni zločin silovanja kojeg su počinili pripadnici neprijateljske vojske i hrvatski branitelji – članak u kojem se navodi da će se osnovati fond iz kojeg će se žrtvama isplaćivati naknade za bol itd.

Oduzimanje dostojanstva

Srpska silovanja su bila strategija poniziti, prestrašiti, ubiti dostojanstvo hrvatskih žena i prisiliti ih da rađaju djecu začetu kroz silovanja. Jedna od žrtava morala je napustiti Vukovar, jer je prijetila opasnost od silovateljevog sina da se ista stvar dogodi i njezinoj kćerki. Sada stanuje mislim u Petrinji kao podstanar. Zamislite nije zaslužila niti gradsku garsonijeru ili državni stan, valjda su rezervirani za srpske povratnike, izbjeglice ili prognanike.

Gospođa Slišković apelira i moli da se uputi svim saborskim zastupnicima zahtjev da se briše iz zakona “hrvatski branitelj”. Srpsko silovanje je bilo programirano i sustavno i predstavlja ratni zločin, Marija Slišković dok se kod silovanja učinjenog od hrvatskog branitelja radi o incidentu, kao i na osnivanje fonda. Naknade se moraju isplaćivati ili davati iz proračunskih sredstava, žrtva ne može ovisiti o punjenju ili nepunjenju fonda i o nečijoj dobroj volji. One ne predstavljaju neku socijalnu kategoriju već žrtvu ratnog zločina.

prenešeno sa; http://www.cro-eu.com/hrvatska-croatia/