GENOCID; Presuda u Haagu-pobjeda pete kolone!
Pripadnicima takozvane ‘pete kolone’ nazivamo sve one političke čimbenike koji svjesno, figurativno rečeno mišlju, riječju, djelom i propustom, rade na štetu svoje države podrivajući njen ugled i suverenitet!
Tijekom posljednjih nekoliko godina, petokolonaši Ivo Josipović, Vesna Pusić, Ivan Šimonović ali i Stipe Mesić nebrojeno puta su javno isticali ‘kako nema nikakve šanse da odluka o tužbi za genocid bude donesena u našu korist’ (pa je bolje od tužbe i odustati!, o. a.), čime su zapravo pomogli Međunarodnom sudu pravde i time uništili sve šanse Hrvatskoj.U tom cilju izvorna tužba iz 1999.g. korigirana je i prepravljena nekoliko puta tako da je između ostalog i Crna Gora ‘amnestirana’ agresije!
Evo nekih petokolonaških izjava naših političara…
Prvo:
„Ako su mogli Nijemci i Francuzi, nakon toliko ratova u svojoj povijesti, otvoriti granice i surađivati, pa čak i prednjače i u demokraciji i u europskom udruživanju,onda možemo i mi koji nikad nismo ratovali na ovom prostoru. S Crnom Gorom nikad nismo ratovali“, rekao je Stipe Mesić javno, listopad 2004.g., u službenom razgovoru s ministrom VP Crne Gore Miodragom Vlahovićem!
Drugo:
U svom govoru pred Parlamentom BiH-travanj 2010., hrvatski predsjednik Ivo Josipović sasvim eksplicite izjednačava krivnju Srbije i Hrvatske u podjeli Bosne i Hercegovine, zaboravljajući pritom da je hrvatski narod Herceg-Bosne prvi ustao u obranu suvereniteta susjedne države suprotstavivši se srbijanskoj agresiji:
„Politike koje su devedesetih(Milošević=Tuđman!, o. a.)-bilo to iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti-vjerovale da je rješenje za Bosnu i Hercegovinu podjela, posijale su u Bosni i Hercegovini ali i u svojim zemljama zlosretno sjeme. Zavedeni su narodi i pojedinci požnjeli rat, smrt i sakaćenje stotina tisuća, milijune raseljenih, uništena gospodarstva, uništene obitelji(a to su elementi genocida!, o. a.) a ovdje u Bosni i Hercegovini ostavili za sobom rastrgano tkivo jednoga nedvojbeno posebnoga društvenog i kulturnoga bića utemeljenog na multietničnosti i multikonfesionalnosti.
Duboko žalim sto je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim sto je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče.
Došlo je novo doba, doba u kojemu odlučno treba prepoznati pogreške prijašnjih vremena, i hrabro kročiti novim putem, putem koji ce trajno u regiji donijeti mir, stabilnost i prosperitet.“
Na takvu izdajničku izjavu Josipovića veoma brzo uslijedio je i indirektni demantij koji sasvim jasno govori kakvu je ulogu odigrala RH na čelu s Tuđmanom u tim olovnim godinama rata:
„U najtežim vremenima u Bosni i Hercegovini bi bilo i gore i teže da nije bilo Republike Hrvatske koja je prihvatila izbjeglice, pomagala im, a i dijelovi zemlje oslobođeni su na temelju sporazuma Izetbegović-Tuđman“, istaknuo je u Zagrebu, 23. travnja 2010., predsjednik SDA Sulejman Tihić nakon sastanka izaslanstva njegove stranke s izaslanstvom HDZ-a.
Usput, Ivo Josipović, prigodom Dana državnosti, 26. lipnja 2012. uručio je Povelju Republike Hrvatske udruzi „Documenta“ za iznimno i uspješno poticanje procesa suočavanja s prošlošću u RH.
Odlikovanje je Josipović uručio predsjednici te antihrvatske udruge, Vesni Teršelič-Slovenki a po Josipoviću ‘našoj savjesti’ koja se ‘rukama i nogama’ zalaže da se Domovinski rat proglasi ‘ratnim sukobom’ odnosno građanskim ratom i potpuno izjednači žrtvu s agresorom.
Usput, bivši predsjednik RH Josipović i Teršelička su ne samo ideološki nego i poslovno čvrsto vezani jer je ‘naš’ Ivo i ‘komponovao’ statut Teršeličkine ‘Documenta’-e; dakle, njih dvoje pušu/sviraju u isti, petokolonaški rog!
Treće:
Prilikom svoje podaničke posjete Beogradu, vodeća CRO-petokolonašica Vesna Pusić izrazila je duboko žaljenje što nije došlo do međusobnog povlačenja tužbi za genocid. Ostavljajući haškom sudu da presudi u ovoj stvari, ona je najavila da će se Srbija i Hrvatska ubuduće baviti temama vezanim za sadašnjost i budućnost a prošlost…zaboraviti.
Osim sudbine nestalih, Vesna Pusić je već odustala od naknade ratne štete, pa se postavlja logično pitanje čije to interese zastupa gospođa ministarka u odnosima s Beogradom. Hrvatske interese svakako ne zastupa, nego interese zapadno-balkanske konstrukcije određenih međunarodnih čimbenika, u čijoj se službi i sama nalazi, uz podršku, danas bivšeg, predsjednika Josipovića, koji je na etičkom sudištu proglašen veleizdajnikom.
Usput, Pusićkin cinizam prema stradalnicama/silovanim ženama Vukovara zapamćen je po njenom morbidnom pozivu kako bi te žene trebale stupati u prvim redovima gay-parade, u Splitu, 2012g.; fuj!
Četvrto:
Hrvatska javnost, bolje kazati hrvatski domoljubi ostali su začuđeni ničim opravdanom eliminacijom uglednog Mirjana Damaške s mjesta pravnog zastupnika Hrvatske u tužbi protiv Srbije.
Evo što je tim povodom izjavio taj svjetski ugledni profesor s prestižnog američkog sveučilišta Yale, 19. listopada 2013.:
„Govoreći o vladinoj odluci da me smijeni, moram priznati da sam duboko razočaran načinom na koji je smjena izvršena. O njoj sam doznao tek iz novina, bez prethodne obavijesti o otkazivanju ugovora koji sam sklopio s ministarstvom pravosuđa bivše vlade“, kazao je Damaška u pisanom odgovoru iz New Yorka na upit Hine. On je istodobno potvrdio da je poslao dopis hrvatskom ministarstvu pravosuđa u kojem se zahvaljuje na suradnji, ali nije dobio službeni odgovor, nego je o svemu saznao iz medija.
Potpredsjednica vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova, Vesna Pusić, potvrdila je kako je vlada odlučila zamijeniti pravnog zastupnika RH pri ICJ-u u tužbi Hrvatske protiv Srbije za genocid Mirjana Damašku riječkom profesoricom Vesnom Crnić–Grotić.
„Razgovaralo se(tko je to s kim razgovarao!?, o. a.) o promjeni pravnog zastupnika RH pri Međunarodnome sudu pravde u Den Haagu pa će Mirjana Damašku, koji zbog obveza na Sveučilištu Yaleu ne može biti na raspolaganju vladi, zamijeniti profesorica riječkoga Pravnog fakulteta Vesna Crnić–Grotić“, rekla je kratko petokolonašica, Vesna Pusić.
Razlog:
„S Londonom uopće nisam mogao komunicirati a sa Zagrebom veoma teško, sve je bilo u zadnji tren“, tako zbori Damaško!
Dakle, nakon što je bez objašnjenja izbacila Damaška, Pusićka je izabrala je profesoricu po struci, teoretičarku kaznenog prava-‘ex katedra’, umjesto da se izabralo nekog iskusnog odvjetnika što samo po sebi upućuje na kapitulantski pristup Hrvatske u cijelom predmetu; tim više što su domaći petokolonaši zatražili pravnu pomoć kod naših ‘odanih prijatelja’ iz Londona u obračunu s Beogradom; politički idioti!?
Predsjednik Suda Peter Tomka odbacio je optužbe protiv Srbije za genocid prije 27. travnja 1992. kad je Miloševićeva Jugoslavija postala članica UN-a. Pojasnio je kako se državu koja je naknadno potpisala Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju genocida ne može smatrati odgovornom za njeno kršenje.
Dakle, sve ono što se dešavalo prije toga datuma, posebno koncem 1991.g., može se smatrati jedino….elementarnom nepogodom!
-Kad i laik pročita navedene izdajničke izjave visokih hrvatskih dužnosnika uključivo i smjenu Mirjana Damaške(jer nije želio biti tek fikus!!!) onda nikoga i ne čudi sudska odbijenica glede hrvatske tužbe za genocid, pače, hrvatskim petokolonašima je pao teški kamen sa srca jer su postigli ono što su željeli a sud-ICJ im je te želje logično i ispunio!
Time su potpuno otkrili svoju izdajničku ulogu u podrivanju ugleda i suvereniteta vlastite države uz nemogućnost(bolje kazati odricanje od-) naplate enormne materijalne štete izazvane srbo-četničkom agresijom!
Bivša ministrica ‘pravog suđa’, Ožboltica, nedavno je izjavila kako možemo biti sretni jer nakon haške presude barem znamo tko je bio agresor pa sada u bilateralnim pregovorima možemo od agresora tražiti/moliti i naknadu ratne štete jednako intenzivno kao što smo tražili da Srbija prestane s okupacijom, primjerice, Šarengradske Ade nadomak Vukovara!?
Profesorica s riječkog Pravnog fakulteta, poštovana Vesna Crnić-Grotić, vjerojatno je i napravila sve što je mogla s pozicije ‘ex katedra’, ali hrvatski narod se pita zašto hrvatsku tužbu nije mogao zastupati primjerice odvjetnik Luka Mišetić vođa pobjedničkog tima u obrani generala Markača i Gotovine? Možda bi moguća hrvatska pobjeda urušila idilu dobrih odnosa koje danas imamo sa našim Istočnim susjedima, Srbijom, i njenim dičnim predsjednikom-četničkim vojvodom Tomislavom Nikolićem-Grobarom, tko zna?
A mogao je našu tužbu zastupati i Anto Nobilo, odvjetnik-advocatus diaboli-za sva vremena i sve političke režime da nije danas angažiran na važnom poslu obrane UDBA-ških kapitalaca koji su se kad je trebalo itekako brinuli za očuvanje antifašističkog digniteta, ali, bivše države-Titovine!
Jer, ne zaboravimo ‘antifašizam je praotac našeg Domovinskog rata’-po Ivi Josipoviću, koji je prema plaćeničkim anketama Radman-ovizije i danas, nakon abdikacije, najpopularniji političar RH; blago nama!
Pitanje je samo tko to honorira UDBA-šku obranu Ante Nobila i koliko iznosi taj honorar?
-Možda je posrijedi bogata fundacija HDS, ZAMP-a, tko zna!?
I za kraj još nešto o genocidu….
Ideolog genocida nad Hrvatima, Nikola M. Stojanović (Mostar, 1880. –Beograd, 1964.), bio je srpski književnik, političar i velikosrpski intelektualac, istaknuti protivnik Austro-Ugarske Monarhije koji se zalagao za stvaranje Velike Srbije.
Poznat je kao autor čuvenog članka prvobitno objavljenog u srpskomčasopisu ‘Srbobran‘(preslik današnjih Pupovčevih ‘Novosti’), koji je tada kao glasilo Srpske samostalne stranke u Hrvatskoj izlazio u Zagrebu.
U broju 168/169 iz godine 1902.g. taj časopis je izišao s naslovom gdje je Nikola Stojanović javno u ime srpske buržoazije otvoreno najavio genocid prema hrvatskom narodu, nedvosmislenim riječima:
„Do istrage naše ili vaše” (= „do istrebljenja našega ili vašega“)!
A sad nešto o genocidu…
Prema Kaznenom zakonu Republike Hrvatske ‘GENOCID’ kao kazneno djelo spada u kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom.
Tko s ciljem da potpuno ili djelomice uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu zapovijedi da se članovi skupine ubijaju ili da im se nanose teške tjelesne ozljede ili da im se teško narušava tjelesno ili duševno zdravlje, ili da se pučanstvo prisilno raseljava, ili da se skupina stavi u takve životne uvjete koji bi doveli do njezina potpuna ili djelomična istrebljenja, ili da se primijene mjere(silovanje kao ratni zločin!), kojima se sprječava rađanje između pripadnika skupine, ili da se vrši prisilno preseljavanje djece(u Hrvatskoj je agresor pobio više od 400 djece!) u drugu skupinu, ili tko s istim ciljem počini neko od navedenih djela,
kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
Genocidni plan Veljka Kadijevića…
Prema pisanim iskazima sadržanima u knjizi jugoslavenskoga generala Veljka Kadijevića „Moje viđenje raspada“, 1993., (genocidni-)plan je bio sljedeći:
Krajem rujna 1991.godine trebalo je „poraziti hrvatsku vojsku potpuno ako situacija dozvoli…ostvariti puno sadejstvo sa srpskim ustanicima u Srpskoj Krajini; omogućiti dovršenje izvlačenja preostalih delova JNA iz Slovenije.“
Plan je operacije predviđao da se već uporabljenim sredstvima JNA doda još 15 do 18 oklopnih, mehaniziranih i pješačkih brigada kopnene vojske.
Prema Kadijeviću:
„Ideja manevra sadržavala je sledeće osnovne elemente: – potpuno blokirati Hrvatsku iz vazduha i sa mora; – pravce napada glavnih snaga JNA što neposrednije vezivati za oslobođenje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatske teritorije.U tom cilju ispresecati Hrvatsku na pravcima Gradiška-Virovitica; Bihać-Karlovac-Zagreb; Knin-Zadar; Mostar-Split… jakim snagama iz rejona Herceg Novi-Trebinje, blokirati Dubrovnik sa kopna i izbiti u dolinu Neretve i na taj način sadejstvovati snagama koje nastupaju na pravcu Mostar-Split; – nakon dostizanja određenih objekata, obezbediti i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj“ (Veljko Kadijević: „Moje viđenje raspada“, Beograd, 1993., str. 134.-136.).
Samo je stvaranje takozvane „RSK“ dovelo do etničkih progona, prisilnog raseljavanja i izbjeglištva i to još u 1991.godini.
Hrvatska je tada imala preko 550.000 prognanika i izbjeglica iz Hrvatske, te još 150.000 izbjeglica u inozemstvu.
Došlo je do pravoga egzodusa Hrvata pod oružanom prisilom s područja izloženoga agresiji(skoro trećina zemlje bila je okupirana!), poglavito hrvatskoga Podunavlja, Banovine, Like, Korduna, sjeverne Dalmacije i dijelova Slavonije. Od početka 1992. velik se dio ljudi vratio, no prognanici Hrvati iz „RSK“ nisu: još 1995., uoči „Oluje“, broj prognanih Hrvata iz Hrvatske bio je blizu 200.000, uz oko 60.000 u inozemstvu.
Da je kojim slučajem Kadijevićev plan uspio Hrvatska de facto ne bi ni postojala-bila bi to nekakva srpska gubernija pod upravom četničkog vojvode, primjerice, danas slobodnog Vojislava Šešelja ili dobrovoljačkog ratnika iz Antina, također četničkog vojvode Tome Grobara.
Ili, da su ‘pobunjeni Srbi’ kojim slučajem prihvatili plan Z-4 danas bi na okupiranom prostoru Hrvatske imali još jednu etnički očišćenu kvazi-državnu tvorevinu jednaku postojećoj, tzv. Republici Srpskoj stvorenoj na genocidu i etnocidu, iz koje je što pobijeno a većinom protjerano ca. 200.000 Hrvata koji se nisu niti će se ikad vratiti na svoja spaljena ‘staništa'; vratilo ih se tek 5 posto!Tijekom 20 godina o ratnoj tragediji Vukovara-hrvatske Hiroshime, napisane su tisuće stranica i snimljene stotine TV priloga, ali je Vukovar i dalje velika neispričana priča o nekažnjenom zločinu notornog genocida, kulturocida, urbocida….
Srbo-četnička agresija na Hrvatsku pokazala se razaranjem Vukovara u svome najgorem, genocidnom obliku o čemu govore i podaci da je u tri mjeseca na Vukovar palo više od 6,5 milijuna granata i ubijeno oko 4000 ljudi, među kojima i 86 djece.
Ukupno 22.000 ljudi nije preseljeno nego silom oružja protjerano sa svojih staništa/ognjišta s ciljem da se nikad ne vrate a tisuće žena, majki, kćeri, djevojaka silovano kako bi se ‘spriječilo rađanje između pripadnika (iste) skupine'; genocid par exellence!
Ratni zločin ekocida s elementima genocida izvršen po nalogu generala Ratka Mladića, do danas nekažnjen:
Ujutro 28. siječnja 1993.g. hrvatske su postrojbe spriječile neprijateljski pješački proboj prema selu Bitelić, a odmah nakon detonacije eksploziva (10 sati 45 minuta 55 sekundi) hrvatske su snage krenule u napad i vrlo brzo ovladale kompletnim područjem oko Peruće.
Prema oštećenjima na brani zaključeno je, a to su naknadna istraživanja i potvrdila, da je eksploziv u brani aktiviran na pet mjesta u injekcijskoj galeriji, a kako je na seizmičkim stanicama u Trilju, Hvaru i Puntijarki zabilježen potres magnitude 2,4 po Richteru, zaključeno je da je za to bilo potrebno 20 do 30 tona TNT-eksploziva!
Prijetila je katastrofa kataklizmičkih razmjera koja je izbjegnuta zahvaljujući hrvatskoj vojsci i brzoj intervenciji stranih i domaćih hidro-stručnjaka:
-Peručko jezero s 540 milijuna kubičnih metara vode izlilo bi se Cetinom nizvodno sve do ušća u Omišu, potopilo bi priobalna naselja s više od 20 tisuća žitelja, stradale bi kapitalne hidroelektrane, osim Peruče, i Đale kod Trilja, Kraljevica kod Zadvarja te Zakučac kod Omiša te bi nastale nesagledive posljedice potapanja svih kraških polja Cetinom nizvodno!
Dakako, nakon potapanja došlo bi do prisilnog raseljavanja 20 tisuća žitelja što je svakako i jedna od kategorija genocida!
-Ne bi bilo nikakvo čudo da već sutra i Ratko Mladić bude na slobodi poput Šešelja, njega ionako ne goni hrvatsko pravo-suđe niti je na ICTY-u odgovoran za razaranje Škabrnje i Peruče…bile su to elementarne nepogode, valjda!?
Premda, u cilju dokaza, sudac Peter Tomka mogao je pozvati Mladića iz susjednog ICTY-evog zatvora u Sheveningenu a ovaj bi se i pohvalio kako je on osobno izdao nalog za miniranje Peruče; o tome postoji i autentični audio-zapis….koga briga!?
Ipak, možemo biti sretni što Međunarodni sud pravde nije udovoljio srbijanskom zahtjevu o zabrani proslave Dana pobjede.
I dalje ćemo, hvala sudu u Hagu, moći ‘praznikovati’ taj dan, pjevati ‘Lijepu našu’, svi osim petokolonaša Milorada Pupovca koji će u znak revolta zalijepiti selotejp na svoju šporku gubicu!
Damir Kalafatić, veljača 2015.
Nema komentara:
Objavi komentar