Nada Landeka; Lutke |

Nada Landeka; Lutke

Na maloj drvenoj klupi tamnoplave boje, u samom kutu čekaonice, ležale su dvije krpene lutke. Jedna je bila potpuno nova, gotovo netaknuta, dok je druga bila sva istrošena, gotovo pa poderana od neprekidne igre.

Djeca u liječničkoj čekaonici požudno i s čežnjom gledali su blistavu, novu lutku čije šarenilo boja gotovo da im je moglo zablještiti oči, dok na staru lutku nisu uopće obraćali pažnju. Čekali su na red da ih liječnica pozove. Nekog na liječnički pregled, nekog na mjerenje ili vaganje, pojedinci su čekali na injekcije ili cjepivo. Ovi zadnji su se tužnim pogledom zbili u kut, želeći biti gotovo neprimjetni, nadajući se da ih možda neće pozvati. Majke su im tihim i nježnim glasom objašnjavale da je to samo trenutna bol koja brzo nestane, a nakon toga će biti potpuno zdravi i spremni za igru. Topla majčina ili očeva ruka uvijek je pomagala, davala je sigurnost i strah bi brzo nestao.

Sve je puno lakše ili gotovo bezbolno kad su tata i mama uz mene, razmišljala je malena Tea, vlasnica ove stare lutke s početka priče. Samo ju je na trenutak ispustila iz ruku da bi se sagnula pogledati još trošnije cipelice, a onda je brzo zgrabila svoju miljenicu i privila je s puno ljubavi uz svoja prsa. Lutku joj je sašila majka, i ne sjeća se više kada, ali zna da ju je imala gotovo od samog rođenja. Nije uvijek bila tako izlizana, na početku se blještila, baš kao i ova na stolu, ali ju Tea nije ispuštala iz ruku jer je iz svakog dijela lutke zapravo izvirala ljubav s kojom ju je majka izradila. Kad majke ne bi bilo u blizini Tea je držeći lutku u rukama osjećala gotovo jednaku sigurnost i blizinu kao da je majka tu, bila je dio nje, osjetila je njenu ljubav, njenu blizinu, njen miris. Gotovo da je čula i njen glas kako zvonko odjekuje i s puno ljubavi. Zato je Tea ovu lutku voljela skoro jednakom  ljubavlju kao i svoju mamu. Baš kao i što joj je mama bila jedina, tako joj je i lutka bila jedina, druge nije imala, a nije joj ni trebala, jer je ovu dovoljno voljela.

Nova lutka, gotovo netaknuta pripadala je Tihani! Njena mama bila je šefica u obližnjoj banci, imala je solidna primanja i mogla je svojoj Tihani priuštiti gotovu svaku igračku koju bi ona poželjela. Mogla joj je priuštiti lutku, ali ne i svoje vrijeme. Obaveze na poslu su bile takve da su je okupirale po cijeli dan i Tihana i nije imala druge mogućnosti osim da svoje slobodno vrijeme provede s lutkama. Provodeći tako po cijeli dan,  u pretraživanju svog dječjeg carstva ispunjenog igračkama, svaka igračka  brzo bi joj dosadila. Sve su bile nekako hladne, nepristupačne. Uzela bi u ruku svaki put drugu igračku tražeći u njoj majčinu nježnost, ljubav, toplinu, bliskost, miris, ali ju nije nalazila. Silno bi joj nedostajala njena majka a povezanost majke i ovih  industrijskih igračaka nije mogla osjetiti, nisu imali ništa zajedničko. Zato bi Tihana onako dječji demonstrativno bacila lutku u kut i više ju ne bi ni pogledala. Obilje igračaka nije moglo zamijeniti želju za njenom majkom koja joj je silno nedostajala.

Čudno, ali i lutka je imala o svemu svoje mišljenje. Ležeči pored Teine ostarjele lutke, istovremeno razmišljajući o sebi, bila je strašno ljubomorna. Poželjela je biti u rukama nekog djeteta koje bi je na isti način voljelo i stezalo uz svoje grudi, uz srce, upravo ovako kako Tea steže svoju lutku.  Kako je lijepo biti voljen, pomisli tužno Tihanina lutka, a niz krpene obraze gotovo da su neprimjetno skliznule dvije suze.

Da  me bar nekom poklone, razmišljala je lutka, nekom tko bi me volio istom takvom ljubavi, i u čijim bih rukama ostarjela  baš kao i Teina lutka!

Preuzeto sa: Lukin portal za djecu i obitelj