Vlaho Bukovac na brodu “Osmi dubrovački” i druge (ne)zgode |

Vlaho Bukovac na brodu “Osmi dubrovački” i druge (ne)zgode

Datum objave: 19. studeni 2015./Priredio Đivo Bašić

Poznati hrvatski slikar Vlaho Bukovac (1855.-1922.) rodio se u Cavtatu. Nakon što je završio školovanje, djelovao je u Parizu kao slikar još 14 godina. Nakon toga se preselio u Zagreb 1893. do 1898. godine, te je potom živio u rodnom mjestu do 1902. godine. U Beču je bio godinu dana, a u Pragu 1903. godine [sve do smrti] profesor na Češkoj akademiji lijepih umjetnosti. Naslikao je mnoge ugledne osobe [ne ulazeći u razvoj ‘ugleda’ i ‘uglednosti’ kroz povijest], pa tako i iz Dubrovnika i uopće Dalmacije. Između ostalih, spomenimo portrete pjesnika i grofa Meda Pucića, Miha Klaića, namjesnika Davida, biskupa Kalođere, Vrankovića, K. Vojnovića, pl. Vukovića. Više od stotinu portreta osoba iz Zadra, Splita, Korčule i Dubrovnika, a iz ovog zadnjeg portreti su (obitelji) Bibica, Bošković, Bravačić, Caboga, Čurlica, De Giulli, Marić, Papi, Pitarević, Zore, zatim Nika Amerlinga (nekada u dvorani Općinskog vijeća), Dabrovića, Erbesa, malog Markoče, Ucovića i gđe. Marije Vučetić. “Bukovac htjede ostaviti spomenka i u svom zavičaju slikom ‘Sveti grob’ u crkvi sv. Nikole i slikama na zastavama iste crkve i crkve Gospe od Snijega i ugodnu i znatnu sliku ‘Društvo Epidaur u Karnevalu’ u Cavtatu”. (A. Vučetić, Slikar Vlaho Bukovac, Srđ, god. VI, br. 17, Dubrovnik, 1907, str. 802-803; Srđ, god. VI, br. 19, Dubrovnik, 1907, str. 892).

Dubrovčanin Niko Bošković poslao mu je fotografiju pok. brata Boža, a Bukovac je izradio sliku procijenjenu na ondašnjih oko 2.000 franaka i potvrdio veliko slikarsko umijeće. (Naš Bukovac u Parizu, Slovinac, god. III, br. 10, Dubrovnik, 1880, str. 197). Pero Marić imao je za prodaju Bukovčevu sliku “mlade Talijanke siromašice”, slike koja prikazuje “siromaštinu” iako su (kao i danas) slike vrhunske kvalitete mogli priuštiti uglavnom imućni ljudi, a to je za živuće slikare značilo i novčanu potporu. (Naš Bukovac, Slovinac, god. III, br. 11, Dubrovnik, 1880, str. 219). Neki vrhunski slikari nisu imali gotovo ikakve (financijske) sreće jer ih je slava zatekla u posmrću.

“Svaki put kad sam ugledao koju njegovu [Bukovčevu] sliku, uskliknuo sam: ‘Vrag od čovjeka! Može i to. ” (Džono, Po dubrovačkijem atelijerima, Bukovac – Murat – Medović, Srđ, god. I, br. 16, Dubrovnik, 1902, str. 733).

Vlaho Bukovac ostavio je zapise o pomorskom životu, pa tako, između ostalog, i o brodu “Osmi dubrovački” (porinut 1871.) gdje je bio ukrcan kao kadet u koga je polagao nade zapovjednik kap. Ivo Pitarević, otac kasnije Bukovčeve supruge Jelice Pitarević: “Kad je brod bio nakrcan ugljenom, otplovili smo [iz Liverpoola] za Carigrad. Kapetan [Antun] K[ravić iz Dubrovnika], kako sam bio od njegove straže ne dao mi spati više od 6 ura na noć. I to na izmjenu jedamput 6, a druge noći samo 4. Preko dana sam radio i to bez prestanka. Ovako je postupao jedino sa mnom! […] Često, kad bi se u sred podneva na suncu naslonio, stojeći bih zaspao. Ta bilo mi je jedva 16 godina [1871. godine]! […].

Uz ostale dužnosti obično je na me red bio da dijelim ‘galete’. A jednog objeda čeka vojska na kruh, a kruha nije, pa ni kadeta nije. Skoči kapetan u kamaru i nađe mene u ‘dispensi’ (sprema) gdje klečim pored napunjene košare i onako klečeći ko zaklan zaspao. Viknu nekog da mu donese ‘bujo’ (lagvić) mora, te mi ga izlije na glavu. Jednom nas u cik zore gonio hladni i svježi vjetar. […] Na jednom će meni kapetan da mu dadem ‘bujo’ mora. Poslušah ga i pružih mu punu posudu, a on zamahnu i svom silom pljusnu me vodom u gola prsa. Zateturah i za dlaku da se ne strovalih u more. A to je značilo ići ususret očitoj smrti jer dok bi oni zaustavili brod, ja bih davno utonuo.

Jedanput po podne, kapetan Lujo mi reče da skuham crnu kafu. Poslušah ga, a on će na to da i za sebe donesem ‘kikaru’ (šaljicu). Često me je na taj način gostio. Kad na jednom bane ti prvi kapetan [‘časnik’] iz kamare, u samim gaćicam[a] i stade vikati. Kleo mi roditelje, Boga i sve svece. Reče da sam mlatio po ‘kuverti’ (palubi) i tako ga hotimice probudio. U srdžbi zgrabi kist koji je ne daleko stajao na loncu bijele boje i izvrnutom, šiljastom, drvenom ručicom udari me u bokove i to takvom silom da sam mislio oni čas da me je probo. Uzalud je bilo svjedočanstvo kapetana Luja, ne htio vjerovati da sam mirno sjedio. […]

Jednom iza večere, kad smo gostili naše kapetane [časnike palube], htio je da na provu odnesem prazne tanjure. Kad sam sišao sa ‘kasara’, koji je bio daleko viši od palube, krenuh da ću od ‘štive’, pa ravno do ‘fuguna’. ‘Štiva’ je veliki otvor u sred broda, a obično je prekriven čvrstim, teškim pokrovom. Kad su radnici, koji su po danu iskrcavali ugljen, dovršili svagda[š]nji posao, bacili su kao obično prazne košare okolo vinća i ‘bukaportu’ (otvor) pokrili samo platnom, a preko nje bacili drveni mostić, ne širi od 35 centimetara. Oprezno sam išao s tanjurima i kako je bila noć, ne htjelo mi se radi sigurnosti preko uskog mosta, u bojazni da mi se ne okrene pod nogama. U polutami ipak razabrah da je otvor na štivi pokrit i zatvoren, pa bez bojazni zagazih. U zao čas po mene, jer pod nogama ne osjetih tlo. Proguta me rastvorena jama. O taj osjećaj praznine! Nešto slično iskri planu mi u mozgu, al’ i taj tračak misli naglo ugasnu. Smrt i ništavilo! Prebita me nađoše na dnu broda, punih osam metara dubine! […] Stražar od broda čuo me gdje pjevam, a kad nenadano umuknuh bilo mu je jasno da se nešto dogodilo, tim više što me u isti čas izgubio s vida. Otiđe put krme i kad pristupi pred ‘bukaportu’ ugleda otvor i odmah mu je bilo sve jasno. Bez daha nasrnu u kamaru i viknu da je ‘kamarot’ pao u ‘štivu’. Skoči i kapetan, a žena mu udarila u plač. Ona je čuvala moju uspomenu: u akvarelu naslikah joj sultanovu lađu [u Carigradu]. Više se nikad nijesmo vidjeli, jer je ona malo dana iza moje nesreće krenula put doma k svojoj dječici.

Kasnije mi [je] pripovijedao kapetan Gjaja kad su me iz štive izvadili da sam imao isplažen jezik na stranu kao kozle kad ga zakolju. Svi su prisutni govorili da ću za jedan sat biti mrtav. Nosili su me u dvije bolnice, ali tamo za mene nije bilo mjesta. Antun Perić, moj dundo, koga sam posjetio prigodom mog dolaska u Carigrad, doveo mi [je] tri liječnika. Među njima bio [je] Nijemac, koji n[ij]e htio da mi se otvori rana na glavi i tako me možda spasio. Uzeo je svu odgovornost na sebe. I tako [su] me odnijeli u Dalmatinke Gospe Stane, koja je našim pomorcima unajmljivala sobe. Ostao sam punih sedam dana u nesvijesti, a tek osmi dan u jutro probudi me ispričani san…”.

Poručnik Doroteo Đaja (Božo Gjaja) popisao je stvari Vlaha Bukovca smještene u jednom sanduku i vreći, gdje su, pored sortiranog rublja i odjevnih predmeta, bile i dvije kutije boja. Zloćudni kap. Antun Kravić (u pismima) vrijeđao je i klevetao poručnike Saitza, Đaju i Krekića, pa čak i upravu Dubrovačkog pomorskog društva, te je imao nakanu kao poručnika na “Osmom dubrovačkom” postaviti svog brata.

“Peti ili šesti dan iza našeg odlaska [iz New Yorka za Hamburg studenog/prosinca 1876.] udarilo grdno nevrijeme. Uzburkano more htjelo da nam proguta brod. Strahovito se nagne na stranu i bilo je bojazni da ga valovi ne poklope. Na palubu nije bilo moguće ni izaći. Sigurno bi odletjeli preko palube u more, te jedva smo se i na posteljama održali. A što more ne htjelo, kao da je htjela vatra da dokonči. Mirisalo po gorivu, a i dim nas štipao za oči. […] Kasnije su nam pričali da se jedan makinista opio i zaspao s lulicom u ustima, pa da je pod njim slamnica planula. ” (Vlaho Bukovac, Moj život, Izdanje “Književnog juga”, Zagreb, [1919], str. 43-44, 47-50, 70-71; Bruno Moravec, Pomorski život kadeta Vlaha Fagioni, Naše more, god. II, br. 5, Dubrovnik, 1955, str. 290; Vlaho Bukovac – pomorac i umjetnik, Naše more, god. VII, br. 3, Dubrovnik, 1960, str. 139-140; Ivo Perić, Valtazar Bogišić i Vlaho Bukovac kao pomorci, Naše more, god. X, br. 4, Dubrovnik, 1963, str. 136).