BANKARSKE TAJNE: Kome zapravo dužnici duguju novac ukoliko su njihovi ugovori već u startu sekuritizirani? |

BANKARSKE TAJNE: Kome zapravo dužnici duguju novac ukoliko su njihovi ugovori već u startu sekuritizirani?

Datum objave: 26. studeni 2015./Piše: Nada Landeka

Banke najvećim dijelom nisu uopće  ovlaštene naplaćivati se na vašim nekretninama jer su iste odavno ustupljene  raznim međunarodnim fondovima

Odlučili ste sklopiti ugovor o kreditu. Banke traže od vas čvrsta jamstva, bjanko zadužnicu, mjenicu, mjenično očitovanje ili nekretninu. Vi kao dužnik dobivate novac iz kredita, odprilike u vrijednosti 1/3 vrijednosti nekretnine, a banka vam zaračunava kamatu, koja uobičajeno na otplatni rok od 10 godina premašuje glavnicu.

Banke koriste nekoliko oblika kapitalizacije vaših ugovora. Prvi oblik je prodaja vrijednosnih papira i ugovora na svjetskom tržištu sekuritizacijom.  To su poslovi pretvaranja nelikvidne u likvidnu financijsku imovinu pri kojima nelikividna financijska imovina (npr. portfelj kredita) najčešće služi kao osiguranje za izdanje vrijednosnih papira, i/ili poslovi prijenosa rizika takve imovine. Sporazumom o sekuritizaciji  sklopljenim između Banke i Države,  Država je odobrila bankama da  vašim nekretninama jamče za unovčavanje ugovora na međunarodnom tržištu. Drugim riječima, od vaših nekretnina stvaraju novac.  Ugovore o kreditima uz jamstvo hipotekom,  vrijednosne papire, obveznice, dionice,  preprodaju raznim organizacijama, legalnim, polulegalnim, pa i ilegalnima.  Na takav način kroz mala vrata,  u Hrvatskoj stječu kapital osobe i organizacije o kojima doista ništa ne znamo.

Osim toga banke su u startu spremne na rizik. One znaju da nećete moći platiti kreditnu obvezu. Zato imaju osnovan svoj vlastiti rizični Fond koji pak 80%  svojih potraživanja osigurava kod najvećih svjetskih osiguravatelja.  Po prvom riziku, i neotplaćenih nekoliko rata oni preuzimaju kompletnu vašu tražbinu, odnosno ugovore o kreditu od banke i vrše dalje naplatu. Te osiguravajuće kuće odnosno fondovi za rizična potraživanja, nakon što više dužnik nije u mogućnosti plaćati kredit, angažiraju odvjetničke kuće koje imaju zaposlene po desetak odvjetnika. Njihov je zadatak istražiti sve najcrnje o dužniku, čime bi ga mogli držati u šaci. Što više crnila, tim je dužnik jadniji i bespomoćniji, time su preuzimatelji potraživanja sigurniji da će dužnik plaćati još dugo vremena kako bi koliko toliko sačuvao svoju privatnost.

No to nije sve. Doznajemo, da  obzirom da dužnik  ne zna da je njegov kredit sekuritiziran, da leasing kuće i banke radi  naplate rizičnih potraživanja i dospjelih kredita prodaju ponovno svoje potraživanje Agencijama za naplatu potraživanja.  One za obavljanje naplate koriste zatvorenike koji se nalaze na odsluženju zatvorske kazne. Neslužbeno kola informacija da te agencije koriste zatvorenike koje izvlače na vikend (službeno se vode da su u zatvoru), i to osuđenike za teža kaznena djela, i njih koriste za zastrašivanje dužnika i naplatu potraživanja.

Zašto sekuritizacija?

Zato jer tvrtke na takav način lakše dolaze do likvidnih sredstava: velike tvrtke mogu na taj način prodati svoja potraživanja od kupaca. Tvrtke za leasing mogu se financirati na taj način. Investitori kupuju novu vrstu vrijednosnica.  Banke  inače nelikvidne kreditne portfelje pretvaraju u likvidnu imovinu i/ili prenose njihove gubitke. Obzirom da  Banka i Država imaju sklopljen Sporazum o sekuritizaciji, temeljem kojeg Banka dijelom izdvaja dio sekuritiziranih sredstava za potrebe Države i namirenje dijela javnog duga, Država djelomice koristi sekuritizirana  sredstva i za financiranje javnih projekata na svim razinama vlasti.

Ministarstvo Financija Republike Hrvatske  još je 2006. godine zacrtalo  planom rada reguliranje poslova sekuritizacije. Proces rada nadzirali su predstavnici EBRD i projekta Convergence Svjetske banke kako bi se osiguralo prihvaćanje najviših profesionalnih standarda i odgovarajuća zastupljenost javnog interesa.

Mnogi financijski eksperti smatraju da je upravo sekuritizacija odnosno zlouporaba iste uzrokovala svjestku krizu.  Sekuritizaciju je  proces u kojem pojedina banka ili druga institucija izdvaja određen iznos kredita (osigurane nekretninom) ili vrijednosne papire i obveznice iz svoje bilance i pretvara ih u specifičnu vrstu vrijednosnice (Pfandbrief-Kreditno pismo)  koja se zatim prodaje na tržištu kapitala. Na taj način banka dolazi do financijskih sredstava. Sekuritizacija se posljednjih godina toliko razvila da se pojavio cijeli niz instrumenata različitih stopa rizika, prinosa i dospijeća, a prinosi su vezani uz gotovo bilo koju vrstu novčanih tokova koji se mogu predvidjeti u budućnosti.

Porast sekuritizacije zabilježen je u gotovo svim zemljama Eurozone. Najveći razvoj zabilježen je u zemljama s najvećim porastom cijena nekretnina (Portugal, Italija, Španjolska, Nizozemska), a u skladu s time u Eurozoni najveći udio izdanih vrijednosnica predstavljaju rezidencijalne i komercijalne hipotekarne obveznice (68% svih izdanja). Preko 50% izdanih vrijednosnih papira kupili su investitori izvan Eurozone, uključujući investitore iz Ujedinjenog Kraljevstva, Azije, Srednjeg Istoka i Afrike, što pokazuje globalne učinke disperzije kreditnih rizika.

Kome zapravo dužnici duguju novac ukoliko su njihovi ugovori već u startu sekuritizirani?

Dužnik bi mogao uputiti banci pitanje, je li njegovo ugovor o kreditu sekuritiziran. Najvjerovatnije je. Banka Banka ima samo jedan rgument za nastavak naplate potraživanja od dužnika – a to je postojanje  ugovora između vas i banke.   Međutim, ako je vaš kredit sekuritiziran, ugovor je prodan! Banka više nema ugovor, niti ima pravo na ugovor.

Amerčke banke presudom iz 2012. godine dužne su isplatiti građanima preko 25 milijardi dolara odštete. Oštećeni građani u sudskom postupku dokazali su da su  pet najvećih investicijskih banaka u Americi  zlouporabile svoj položaj, iskoristile krizu i aktivirale oko milijun hipoteka građana koji nisu mogli vraćati kredite i to bez adekvatnih provjera i formulara. Po sudskoj presudi preko 750 000 ljudi mora  natrag  dobiti svoje oduzete domove i novac na temelju odštete.

Ukoliko je banka prodala vaš ugovor o kreditu, ona više ne može pravno, etički ni moralno tražiti povrat duga od vas, jer oni su već isplaćeni i to u najmanjem iznosu od 80% vrijednosti ukupne glavnice i kamate.

Međutim, ono što je zabrinjavajuće, to nisu samo već u startu prodane nekretnine dužnika i njihovi ugovori o kreditu, već činjenica da se i sama Država zadužuje kod banaka u Hrvatskoj. Za isplaćene kredite Država bankama jamči državnim obveznicama.

Preuzete vrijednosne papire – obveznice, banke prodaju na međunarodnom tržištu i tako stvaraju sebi kapital (unovčavaju vrijednosne papire).  Kome banke prodaju i koliko je takav posao legalan to je pitanje, ali je još veće pitanje tko dolazi na hrvatsko tlo kao investitor i vlasnik vrijednosnih papira i državnih obveznika. Na takav način, banke mogu rasprodati apsolutno svu imovinu, kako privatnu tako i državu. A od toga hvata jeza.