FRANJO TOLJANIĆ – Franjo i desetero djece – nogometna momčad, a žena mu – Sudac!
Datum objave: 12. kolovoz 2015/Željko Garmaz/”Vinske priče”/foto; Željko-Vinske priče
Rijetko dobar primjer mudrog i pametnog povećavanja proizvodnje! Dok su mnogim hrvatskim vinarima narudžbe stale, prepolovile se i dovele do punih podruma, Franji Toljaniću iz Vrbnika na otoku Krku 2012. godine je u odnosu na, također rekordnu, raniju godinu prodaja vina porasla za 20 posto! Osim što dokazuje da se od vinarstva može lijepo živjeti, Franjo je paralelnim i ustrajnim radom i u ugostiteljstvu pokazao da je sve to skupa kad se objedini – dobitna kombinacija.
- Mi u novu godinu ulazimo sada već tradicionalno s – novom berbom, a do kraja godine uspijemo sve prodati. Pritom namjeravamo povećati proizvodnju za 30-50 posto i na dobrom smo putu to i ostvariti. Zato smo morali, i uspjeli smo, stvoriti sami sebi tržište – od trgovina do restorana. S još dva dodatna tanka mi već sada možemo u našoj vinariji pokriti 60 posto proizvodnje Vrbničkog polja! Šireći proizvodnju mi smo paralelno i kupovali prostore i otvarali ugostiteljske objekte. Jer, bez restorana, pizzerije, konobe, mi ne bismo mogli prodati sve vino koje proizvedemo. Nama se takvo razmišljanje pokazalo točnim, pogotovo kad vidim da samo ta tri objekta progutaju 20 posto naše ukupne proizvodnje, priča Franjo Toljanić.
A brojke o kojima govori Franjo Toljanić nisu zanemarive. Naime, njegova Obiteljska zadruga Gospoja, u kojoj za plaću radi 20 članova obitelji, a tijekom sezone i još tri puta toliko radnika, godišnje proizvede 300.000 – 350.000 litara vina. I to uglavnom žlahtine, po čemu su uistinu prepoznatljivi. Iskreno, ne poznajem nijednog vinara koji proizvodi toliku količine vina, a da mu se izbor svodi na jednu sortu! Imaju 10 hektara vinograda, ali otkupljuju grožđe od 80 stalnih kooperanata.
- Volim reći da je sve ovo rezultat dugoročnog rada kojim smo tradiciju pretočili u komercijalu! Moji roditelji i roditelji mojih roditelja su se ovim bavili, kao što su se i mnogi u Vrbniku bavili poljoprivredom. Tu je bila žlahtina, bilo je nešto ovčarstva, sadili su se pomidori u polju i tako je sve bilo do 1990.-ih godina kad su se u Hrvatskoj počele primjenjivati nove tehnologije. Tada smo mi kao obitelj napravili jednu obiteljsku zadrugu za koju neki kažu da je to najveća obiteljska zadruga u Hrvatskoj, i po stažu i po obimu, priča Franjo Toljanić.
“Krivac” za osnivanje obiteljske zadruge, tvrdi Franjo, upravo je njegov otac koji im je jednog dana, ničim izazvan, u naponu snage u 55. godini života rekao: “Ako želite raditi i zajedno promišljati i stvarati, evo vam”!
- Za razliku od dobrog dijela Hrvatske, Vrbnik nikada nije bio opterećen podjelom djece po spolu ili da je netko prvi sin, drugi, treći – sva djeca su ovdje uvijek bila ista i ravnopravna. Naš otac je izvlačenjem iz posla napravio veliki iskorak i dao nam slobodne ruke nastaviti posao koji je on započeo. To je bio revolucionaran potez, jer je on tada bio u punoj snazi, nije bio ni za mirovinu. Svojim potezom je praktički prisilio na suradnju mene, moju ženu, dvije sestre i dvojicu šogora. Mislim da ga nismo razočarali, priča Franjo Toljanić.
Njegova vinska priča je počela zapravo 10 godina ranije, 1985. godine, s pansionom u domaćinstvu u kojem je radio zajedno sa sestrama. Bila je to, tvrdi, prethodnica kasnije osnovanoj poljoprivrednoj zadruzi. I nikada taj posao nisu zapostavili zbog naraslih poslova u vinariji i vinogradima. Štoviše, tu gdje je sve započelo, Franjo će uskoro početi graditi mali obiteljski hotel s 20-ak soba i dva apartmana.- Mi smo, preuzevši od oca vođenje posla, nastavili sve to raditi, ali na malo drukčiji način. Prvo smo startali s restoranom i vinarijom, a nakon toga smo, 1999. godine, napravili novu vinariju na ulazu u Vrbnik kapaciteta 300.000 litara. I koju smo kasnije u dva navrata dodatno proširivali za kapacitet od 500.000 litara. Potom smo na Trgu Škujica 2004. godine kupili jedan prostor i napravili konobu, a 2008. kupili smo i prostor pored toga te zaokružili cjelinu. Konoba je sada otvorena cijelu godinu i jedan je od rijetkih objekata koji na Krku radi cijelu godinu, priča Franjo Toljanić.
Prije nekoliko godina su dočekali i kupili prostor za pizzeriju i kušaonicu svojih, ali i vina svih krčkih vinara.
Inače, obiteljsku zadrugu su nazvali Gospoja po zavjetnoj crkvici Majke Božje od zdravlja koja se nalazi u neposrednoj blizini restorana u kojem je začeta njihova uspješna poslovna priča. No, nije to jedina njihova poveznica sa Crkvom. Samo s mamine strane u Vrbniku je 18 svećenika. A i Franjin šogor, ženin brat, je svećenik, poznati karizmatik Zlatko Sudac. S obzirom da Franjo ima čak desetero djece, za njega vole reći da s djecom može oformiti nogometnu momčad, a da im je žena – Sudac!
Franjo je, pored Đakovačke nadbiskupije, jedini vinar u Hrvatskoj koji ima odobrenje biskupa za proizvoditi misno vino.
- Bilo je to prije 7-8 godina, tada je nastala naša misna žlahtina, polusuho vino. Svojedobno smo radili i prošek, što nije bilo lako, jer žlahtina nije sorta koja dozrijeti na trsu i imati preko 100 oechsla sladora, moralo ju se došećeravati. Kod nas se prošek uvijek radio tako da se iskuhavao mošt u kotlu, na drvima, a onda bi se išlo na fermentaciju. No, naše misno vino nema karakteristike klasičnog prošeka, alkohol je oko 12 posto, a neprovrelog šećera 30-40 grama po litri. Radili smo ga negdje između tradicionalne metode proizvodnje prošeka i suvremenih tehnologija koje primjenjujemo u proizvodnji naših mladih žlahtina. Nekoliko godina smo eksperimentirali dok nismo dobili što smo htjeli i za to vino dobili rješenje o puštanju u promet. Bila je to prva žlahtina koja je dobila oznaku vrhunske kvalitete, priča Franjo Toljanić.
Misno vino Franjo nikada nije proizvodio masovno. Zamišljao ga je raditi za potrebe liturgija, međutim svećenici nisu bili baš pretjerano skloni promjeni svojih ranijih navika. S druge strane, Franjo nije htio nikakvim dekretom tražiti da se na misama koristi njegovo misno vino. Umjesto iz kaleža u crkvama, može ga se piti u njegovoj konobi kao desertno vino uz – sladoled od žlahtine! Od vina, a ne od grožđa. Radi se tako da u posudu od 4,5 l sladoleda dođu tri butelje žlahtine
- Svašta smo radili od žlahtine pa sam zatražio od tehnologa da naprave i alkoholni sladoled od žlahtine, poput likerskih sladoleda. Kao što Talijani rade amaretu. Sladoled je naš doprinos širenju priče o žlahtini, priča Franjo Toljanić.
Sladoled od žlahtine se toliko udomaćio da je postao jedna od najvećih krčkih gastroprepoznajnica.
U niski uspješnih izvoznih poslova posebno zanimljiva je priča o izvozu u Srbiju. Jer, na Gospojinoj crnoj etiketi dominira hrvatski grb…
- Kad smo prvi put izvezli žlahtinu u Srbiju, uvoznike smo praktički sreli tek godinu i dva mjeseca nakon što smo im isporučili traženu paletu vina. Prethodno smo se čuli samo telefonski, a pitao sam ih je li znaju o kojem vinu je riječ, da je crna etiketa, hrvatski grb… Rekli su, sve je ok, to je to, naši kupci su odlično vinski obrazovani! Međutim, vino nije išlo. Nakon toga nam je pristupio drugi tamošnji distributer i predložio da malo dodarimo etiketu za njihovo tržište. Računam, ako smo mogli etiketu modificirati i prilagoditi Amerikancima, zašto ne bih isto napravio i za Srbiju. Uostalom, stalno nas već za tu glagoljicu, koju imamo na etiketi, pitaju – je li to ćirilica!? I tako smo umjesto glagoljice moje prezime i naziv vina na crnoj podlozi napisali na ćirilici. U suštini, korijeni oba pisma su isti, priča Franjo Toljanić.
- Priča je objavljena u knjizi “Vinske priče” koju možete naručiti na adresi: zeljko.garmaz@gmail.com
