Evo zašto Zoran Milanović ne želi “vaditi kosture iz ormara!”
U Hrvatskoj se prošle godine digla frka. Oko Šegona, oko Linića, Merzelice, Vidoševića, Hrvatske banke za obnovu i razvitak, a sve skupa veže ih jedna zajednička nit. Interes iznad naroda i novac. Povezuju ih i zajedničke fešte, domjenci, prodaje mimo natječaja ili uz neke povoljnije uvjete, otpusti dugova bogatima, otimanje iz usta siromašnima, krediti podobnima – uz najpovoljniju kamatu u Hrvatskoj. Pri tom naravno, ne treba baš strogo gledati pravila. Ako je tvrtka blokirana, ako nema dostatnu imovinu za pokriće dugovanja, ako nema adekvatnu pasivu i aktivu kojom bi se dokazala rentabilnost, sve se to da riješiti uz neku novogodišnju zabavu, ples na stolu i starletu koja iskače iz torte. Takva je slika političke elite u posljednje vrijeme.
Samo što umjesto starleta iz torti, iz svake afere iskaču medvjedi, slike, skupocjene haljine, estetske operacije, a narod ili bolje rečeno majmuni, češu se lijevom rukom iza desnog uha, i čudom se čude.
Čemu se čude Bog sam znade jer sve što sada iskače već odavno je bilo na stolu. Nije doduše bilo namazano na kruhu pa nije bilo tako očigledno i spremno za požvakati, ali svi sastojci su već odavno bili poznati. I kuhari.
Što još povezuje Marinu Lovrić Merzel, Branka Šegona, Slavka Linića, Nadana Vidoševića, Mladena Kobera i njegovog bivšeg šefa Antona Kovačeva, Milana Miću Stojanovića, Branku Ivančić i dr. koje navodimo u nastavku priče? Povezuje ih recept! Recept za „hrvatski lonac“ načinjen po tradiciji na „bosanski lonac“, a u jednom i drugom loncu isti sastojci. Pretvorba i privatizacija, dionice koje nisu plaćene, društveno zemljište pretvoreno u privatno, zaduživanje u visokom iznosu, podjela plijena, stečaj, prodaja imovine za što manje novce i ponovno zaduženje za što veće. Pažljivim čitanjem revizija provedenih po legendarnoj državnoj revizorici Šimi Krasić, koje su kao božićni ukras objavljene na web stranicama i samo tome služe, dade se utvrditi kako ništa nije po zakonu i kako je svugdje trulo. Zato hrvatski premijer za kojeg teško možemo reći da je “naš“ dokle god štiti kriminal, i ne da „vaditi stare kosture iz ormara“.
A što kažu arhivi o pljački Hrvatske i o našoj „prvoj kumi Hrvatske – Lovrićki“?
Žena koja je od 2003 godine kao predstavnica SDP, zajedno sa Mladenom Koberom i Mustafom Nušinovićem sjedila u Nadzornom odboru Petrinjskog Drvoplasta, i cijelo vrijeme u bliskom prjateljstvu s Draganom Čičićem. Upućeni kažu da je upravo Dragan Čičić prve izbore na kojima je pobijedio SDP, pa i Lovrićka, osobno financirao. Tom trgovačkom društvu, vlasništvo Dragana Čičića, čovjeka koji je 1995 godine novac ulagao u kupnju motora za avionske bombe kojima je trebalo gađati hrvatske gradove, člana beogradskog JUL-a čija je predsjednica Mira Marković supruga Slobodana Miloševića, čovjeka koji je sa Borom Mikelićem bio nositelj izbornih aktivnosti Milana Martića na izborima u RSK gdje je Martić pobijedio Milana Babića i postao predsjednik RSK, dok je Boro Mikelić postao predsjednik Vlade RSK, Hrvatska banka za obnovu i razvitak na čelu sa Antonom Kovačevim i Hrvatski fond za razvoj i zapošljavanje na čijem čelu je stolovao Siščanin Milan Mićo Stojanović – odobrili su ni manje ni više već 28.800.000,00 kn za ulaganje u proizvodnju, tehnologiju i zapošljavanje djelatnika.
Gdje je sjedila Lovrićka od 19.05.2003 pa do 16.05.2005 godine, i o čemu je odlučivala u Nadzornom odboru s obzirom da Drvoplast nikad nije radio, ne zna se, ali puno toga drugog – zna se. Zna se i da je često posjećivala svojeg prijatelja u Kraljevu, gdje su na bogatim domjencima uživali u hrvatskom novcu. Svjedoci i bogata arhiva o tome svjedoče.
Ratno profiterstvo Dragana Čičića
Uvidom u povijesni izvadak za z.k. ul. 9331 k.o. Petrinja i z.k. ul. 8256 iste k.o. vidljivo je da je 1991. godine imovina koja je predstavljala mjesto investicije HBOR-a bila društveno vlasništvo. Sve do 04. svibnja 1999 godine kada je rješenjem dana na korištenje Draganu Čičiću. Iz Revizije o poslovanju poduzeća DIP Turopolje -Petrinja d.o.o. vidljivo da je DIP Turopolje stupilo u ugovorni odnos sa gradom Petrinja koje iznajmljuje napuštenu imovinu društva Drvoplast i daje na zakup DIP Turopolju na deset godina pa se ne zna kada je to i kako Čičić koristio nekretninu da bi ispunio zakonske uvjete za prijenos društvenog vlasništva sa korisnika na vlasnika.
Kako se u taj period između 1995-2005 godine uklopio Čičić, koji je temeljem Zakona o pretvorbi i privatizaciji kao korisnik te imovine, temeljem Ugovora o davanju na korištenje građevinskog zemljišta sklopljenog s Općinom Petrinja dana 04. svibnja 1999. godine stekao društveno vlasništvo i to kao fizička osoba, a ne kao Drvoplast d.o.o. – nejasno je, ali bi to možda mogli pojasniti djelatnici Općinskog suda u Petrinji, Marina Lovrić i Gregurinčić, tadašnji gradonačelnik Petrinje.
HBOR financira tvrtku Dragana Čičića, blokiranog žiro računa – Drvoplast d.o.o.
2001 godine nad Drvoplast d.o.o. s temeljnim kapitalom od samo 20.000,00 kn pokreće se postupak za otvaranje stečaja, zbog nelikvidnosti i nedostatne imovine. Dragan Čičić, sretni vlasnik društvene imovine koja je temeljem Zakona o pretvorbi i privatizaciji prešla u njegovo vlasništvo, istu procjenjuje na 37.283.900,00 kn i u stvarima unosi u temeljni kapital Drvoplasta te time potpuno nelikvidnu tvrtku spašava od stečaja. Istovremeno predaje zahtjev HBOR-u za kreditiranje u gore navedenom iznosu.
U zemljišnim knjigama nema podataka da bi nekretnina upisana u z.k. ul. 9331 k.o. Petrinja prije odobrenja kredita glasila na Drvoplast d.o.o. (2001 godine je proveden unos kapitala u toj nekretnini) pa se zaključuje da je prijenos prava vlasništva izvršen direktno sa Dragana Čičića na Fond za razvoj i zapošljavanje kao fiducijarni vlasnik. Ugovor sa Fondom za razvoj i zapošljavanje broj G-FZ/04/02 sklopljen je 31.12.2002. godine i to u iznosu od 12.000.000,00 kn. Sa Hrvatskom bankom za obnovu i razvitak zaključen je Ugovor o kreditu broj G-05/03 dana 04. veljače 2003 godine u iznosu od 16.800.000,00 kn ili 2.265.634,29 eur. Prema pismu iz Fonda za razvoj i zapošljavanje koji je već prozivan zbog plasiranja novca hrvatskih građana blokiranoj tvrtki i u predstečajnom stanju očitovali su se slijedećim tekstom: „HBOR je odobrio vlastita sredstva za pokretanje proizvodnje i novozapošavljanje. Fond je odobrio također sredstva na prijedlog HBOR-a koji je nositelj investicije. Formiran je Nadzorni odbor kojim je dosadašnji vlasnik faktično izvlašten od svih financijskih-komercijalnih operacija, a Fond je fiducijarni vlasnik imovine u iznosu traženog kredita.“
HBOR svoje potraživanje upisuje kao založno pravo-hipoteku na imovinu koja je sada fiducijarni vlasnik – dakle na vlasništvo Fonda za razvoj i zapošljavanje – u iznosu od 16.800.000,00 kn. Temeljem hipotekarnog potraživanja i nevraćenog kredita HBOR ubrzo pokreće i ovrhu pod brojem Ovr-2202/04-77 – u kojem su ovršenici – I ovršenik Fond za razvoj i zapošljavanje i II ovršenik Dragan Čičić.
Dakle, za zaključiti je i iz ovršnog rješenja da Drvoplast nije ni bio uknjižen kao vlasnik. Međutim, tome se suprotstavlja prodaja u stečajnom postupku, gdje se nad stečajnim dužnikom Drvoplast d.o.o. prodaje nekretnina upisana u z.k. ul. 9331 – kao vlasništvo Drvoplast d.o.o. – čija je vrijednost procijenjena na 18.035.826,90 kn. Uvidom u zemljišne knjige z.k. ul. 9331 – vidljivo je da je upisani vlasnik Fond za razvoj i zapošljavanje, a ne Drvoplast pa je nejasno kako je stečajni upravitelj Mladen Selec uopće mogao prodavati nekretninu Fonda za razvoj i zapošljavanje, a još je čudnije kako je HBOR – mogao ovršiti državnu imovinu????!!!!
Nekretnina upisana u z.k. 8256 k.o. Petrinja – predstavlja ulicu – 519 m2, zgradu 136 m2, zgradu 20 m2, i dvorište 363 m2 – vlasništvo Drvoplast d.o.o. Petrinja na kojem je upisano založno pravo u korist HBOR-a u iznosu od 16.800.000,00 kn.
Obje nekretnine prodane su po stečajnom upravitelju Mladenu Selecu tijekom jednog postupka – što je zakonski nemoguće jer se radi o dva različita vlasnika Drvoplastu i Fondu za razvoj i zapošljavanje, a to kako je HBOR ovršio državnu imovinu – to je umijeće povijesnih mudraca vjerovatno. Nekretnine je za 5.500.000 kn kupila tvrtka Liatris iz Petrinje, vlasništvo Alena Ljubanovića. Ukupni promet te tvrtke na kraju 2010 godine iznosio je nešto više od 1.000.000 kn?? pa je za pretpostavljati da se dogodilo čudo kojim su uspjeli kupiti nekretninu na dražbi na kojoj je trebalo samo jamčevine 550.000,00 kn. Prema informaciji dostupnoj iz objava u Narodnim novinama, te informaciji dobivenoj iz HBOR-a novac od prodaje nekretnine koju je kupila tvrtka Liatris, do danas nije sjeo HBOR-u na račun iako je od okončane prodaje putem javne dražbe prošlo već pune četiri godine.
Osim Marine Lovrić Merzel, Mladena Kobera iz HBOR-a, Mladena Nušinovića, Janka Tinfora i Željka Fraćina u Nadzornom odboru, znakovito je da se u Drvoplastu nekoliko puta mijenjao i direktor; Stjepan Bobetko, Dragan Čičić, Nikola Tusić, Đurđica Čičić, Nikola Tusić (prokurist) te na kraju Mladen Selec- stečajni upravitelj.
Dakle, od 2002 godine za vrijeme ugovaranja višemilionskog kredita, kao i za vrijeme isplate na račun nekog nepoznatog dobavljača, jer je račun Drvoplasta bio blokiran sve do 30.08.2003., direktorica društva bila je supruga Dragana Čičića, Đurđica. Ona je osnivač i tvrtke Trgo-drvoplast d.o.o. sa sjedištem na istoj adresi, najprije Partizanska ulica bb, potom Milana Nemičića II, Desni odvojak. Trgo-drvoplast poslovalo je u istom prostoru i to u periodu od 2003-20010 g. točnije za vrijeme cijelog dužničkog odnosa prema HBOR-u s osnova nevraćenog kredita, i to u ugovornom odnosu sa HBOR-om!!!
Đurđica Čičić proizvodila je u pogonu u koji je Čičić dovezao druge strojeve iz Kraljeva, a ne one koje je financirao HBOR, i izvozila proizvode natrag u Kraljevo, svojem suprugu. Time je dobila veliki plus u HBOR-u jer je bila 100% izvoznik. U skladištu pogona događale su se i druge čudne stvari, švercale su se tenesice i konzervirane ribice koje je Čičić dobavljao iz Galamesa, BiH. Znakovito za ribice je bilo što im je prošao rok, pa je pitanje kako su iste „doplivale“ do Hrvatske, dok su tenesice „izgorjele“ u skladištu Europlasta (promijenjeno ime tvrtke Trgo-drvoplast) a potom su „uskrsnule“ u skladišnom prostoru Drvoplasta gdje su ih prodavali na crno.
2008. godine u studenom, prije nego je Liatris na dražbi kupio nekretninu, Čičić je poslao četiri kamiona iz Kraljeva, natovario sve strojeve koji su preostali u krugu – i prevezao ih u Srbiju a HBOR je prodavao imovinu Fonda za razvoj i zapošljavanje – dakle državnu, a koja i davno prije, točnije 1999 godine i tako bila državno vlasništvo.
Iako je Dragan Čičić za državna tijela bio nedostupan, 2006 godine u Ivanić Gradu potpisuje Ugovor o unosu stvari – i tek 2006 godine javnobilježnički ovjerenom ispravom unosi svoju imovinu u Drvoplast d.o.o. te se temeljem tog Ugovora Drvoplast može uknjižiti kao vlasnik. Čičić potpisuje i Anex ugovora, temeljem Revizije tvrtke Konto-L iz Siska, i to sa Drvoplast d.o.o. kojeg zastupa Mladen Selec, stečajni upravitelj.
Iz javnobilježnički ovjerenih dokumenata nejasno je s kojom svrhom je 2006 godine potpisan unos stvari, ako je kredit na temelju povećanja temeljnog kapitala istih tih stvari odobren i realiziran 2002 i 2003 godine. Kako to da su HBOR i Fond odobrili kredite blokiranoj tvrtki, tvrtki koja nije provela unos temeljnog kapitala i prijenos vlasništva kroz poslovne i zemljišne knjige?
Nejasno je i puno toga više. Čemu služi Nadzorni odbor ako ne praćenju poslovanja i financijske stabilnosti poduzeća „koje nadziru“?
Tko će pokrenuti pitanje njihove odgovornosti zbog propasti novca hrvatskih građana? Zar Marina Lovrić Merzel nije vidjela da tvrtka ne posluje, da strojeva nema, da nema radnika? Zar HBOR nije uočio da je Đurđica Čičić ista osoba koja duguje kao odgovorna osoba u Drvoplastu a sada odgovorna u Trgodrvoplast koja posluje u istom prostoru temeljem ugovora sa HBOR-om?
Najveća ironija od svih ironija u ovoj tragikomediji je opravdanje HBOR-a i Fonda za razvoj kako oni svoje potraživanje imaju osigurano kolateralom. Jaka stvar. Društveno zemljište prenešeno čudom u vlasništvo Dragana Čičića, poduzeća koje je nelikvidno i blokirano s kojim sklapaju kredit, zasnivaju založno pravo na „do jučer“ društvenoj imovini, opet u korist Države – Fonda za razvoj i zapošljavanje koji ovršuje Hrvatska banka za obnovu i razvoj.
Za to vrijeme Čičić se u Kraljevu smije! Baš kao i Caliskan u Turskoj nakon neuspjelog ulaganja u Dioki i unovčenih 5.000.000 eur-a za koje im je Linić velikodušno dao garanciju Države! Imaju i čemu!
Autor; N.L.
izvor; feral.com.hr
