Nada Landeka: PRAVDA NA HRVATSKI NAČIN |

PRAVDA NA HRVATSKI NAČIN |

PRAVDA NA HRVATSKI NAČIN

Datum objave; 30. kolovoz 2015./Piše: Nada Landeka

Hrvati su već nekoliko godina unazad svjesni da u Hrvatskoj vlada paralelni financijski sustav. Nemilosrdan i ubojit. Svakodnevno, iz brojnih gradova RH pristižu vijesti o samoubojicama, o ljudima koji su izgubili snagu, izgubili vjeru u pravnu državu, vjeru u zaštitu njihovih ustavnih prava,  o ljudima  s dužničkom omčom oko vrata.

Uvijek se u takvim situacijama postavlja pitanje tko je odgovoran, i tko je kriv za izgubljene živote

Ukoliko Država nije osigurala djelotvorne osigurače zaštite ljudskih života, tada je najvećim dijelom odgovorna Država i oni koji ju vode.

Tijekom 2010 i 2011 godine u medijima je odzvanjala afera s kreditnim uredima. Dok ista nije izbila u javnost, i dok mediji o njoj nisu otvoreno i javno progovorili, nije bilo  nade za zaštitu žrtava tih kreditnih ureda. Istovremeno, kriminal koji se nad tim ljudima i njihovom imovinom provodio, bio je žestok. Borba Davida protiv  golijata. Neupućenim ljudima mogućnost zaduživanja u kreditnim uredima, u austrijskim zadrugama, u uredima gdje im nisu provjeravali „krvnu sliku“ izgledalo je vrlo primamljivo.  Nisu mogli ni sanjati da  takvi uredi ne samo da nisu provjeravani od strane institucija koje su bile dužni provoditi nadzor, već još šokantnije, da postoje ozbiljne sumnje da su ti nelegalni kreditni uredi i nelegalne RBA austrijske zadruge i druge kreditne ustanove koje su na području RH poslovale bez potrebnih dozvola i kontrole, preko svojih plasmana prale novac opljačkan pretvorbom i privatizacijom, a i nakon okončanog rata sustavno isisavan iz Hrvatske.  Još se uvijek provjerava, ali mnogi neslužbeno tvrde da su upravo Hrvati inicirali osnivanje tih ureda i financiranje Hrvata putem  RBA zadruga i drugih malih i nepoznatih banaka s područja Austrije. Iako se kontrola može jednostavno i transparentno obaviti, do sada još uvijek, evo već nekoliko godina, pravog odgovora na brojna pitanja nema.

Zašto nema odgovora?

Hrvatska se u poraću smatra oazom za domaće i uvezene kriminalce.  Kriminalni kraci dijele se i razmnožavaju brzinom kakvom se razmnožavaju i gljive. Spore tog kriminala sežu u najdublje  dijelove financijskog poslovanja, gospodarstva, i u džepove građana. Uništili su sve što se uništiti dalo, i još uvijek drže čvrstim stiskom građane oko vrata.

Zbog takve teško podnošljive situacije HAZUD – Hrvatska akademska zajednica domovine i dijaspore, zajedno sa još nekoliko udruga  s područja Hrvatske podnijeli su krajem 2014 godine Ustavnom sudu Republike Hrvatske  prijedlog za obustavu ovrha i deložacije i za jedinstvenom odlukom o ukidanju nezakonitih ugovora i akata.

Takav prijedlog temeljio se na otkriću da su svi  takvi ugovori, javnobilježnički akti sklopljeni i ovjereni na nezakonit način (nisu poštovani domaći ni međunarodni propisi), dok su institucije koje su davale zajmove i kredite zapravo bili „padobranci“ na domaćem financijskom tržištu. Nelegalno i bez ikakvih prijava i dozvola za te financijske plasmane, nelegalne tvrtke i posrednici  isplaćivali su zajmove, a zauzvrat halapljivo gutali  nekretnine, poslovne prostore, domove Hrvata, i dobrim dijelom i hrvatskih branitelja.

Sporni ugovori o kreditu sklopljeni su na području Republike Hrvatske, dok su potpisnici tih ugovora, kao davatelji kredita  zadruge, štedionice, i trgovačka društva registrirana u Austriji, Mađarskoj, Češkoj i drugim europskim zemljama.

Pojedina trgovačka društva obavljala su djelatnost kreditnih institucija i kreditnih ureda na području Republike Hrvatske, registrirani kao d.o.o., u čijoj djelatnosti je opisano „kreditiranje, hipotekarni krediti i poslovanje s nekretninama“,  iako su ta društva registrirana sa samo 20.000,00 kn temeljenog kapitala. Ista su poslovala i sklapali ugovore o kreditima, bez potrebnih dozvola za financijsko poslovanje, za posredovanje s kreditima (kreditni uredi)  ili nekretninama (agencije) propisanih Zakonima RH, što nije sukladno sa važećim Zakonima i Ustavom RH, niti sa Europskom Konvencijom o ljudskim pravima.

Ugovori o kreditu sklopljeni sa brojnim „kreditnim uredima i štedionicama“ potpisivani su  na javnim mjestima, u kafićima, ili u hodnicima javnih bilježnika dok potpisnik (strani državljanin ili strana pravna osoba) uopće nisu bili prisutni kod javnih bilježnika prilikom potpisivanja akata u javnobilježničkim uredima.

Svi ovi nelegalni postupci legalizirani su činjenicom da tijela zadužena za nadzor  i sankcioniranje sivog financijskog tržišta i pranja novca, nisu do danas učinili ništa da bi isto spriječili, već upravo suprotno, svim snagama trude se dokazati nedokazivo, kako je takvo poslovanje prihvatljivo i legalno čime, umjesto ozbiljnim investitorima i ulagačima, šalju poruku kriminalcima i otimačima; „Dođite u Hrvatsku, ovdje vam je zajamčeno nekažnjeno i nelegalno poslovanje!“

Nedavno se zbog takve situacije ubio branitelj iz Kaštela, no nije jedini,  a vjerovatno niti posljednji branitelj koji se odlučio na taj  tužan i tragičan potez

Preminuli branitelj svojom smrću na žalost nije riješio problem, ali je ukazao na dramatičnu činjenicu da Hrvati učestalo moraju dokazivati institucijama nešto – što je zapravo njihova dužnost i zbog čega oni postoje.

Potpuno pogrešno institucije nastupaju kao da su one bitne i nezamjenjive građanima Hrvatske, a upravo je suprotno, bez građana koji pune državni proračun na koje su te institucije „uštekane“  one ne bi funkcionirale. No to očigledno njima nije dovoljno dobar razlog da pokažu malo više sućuti prema žrtvama njihovog vlastitog nerada i nemara.

Nepojmljivo je da u državi koja sebe naziva „pravnom“ , u državi u kojoj se pozivaju na Ustav i zakone, na pravomoćne sudske odluke, zapravo se svakodnevno događa da sve te odredbe ne predstavljaju ništa svima onima koji su se postavili „iznad zakona“ i koji su očigledno gospodari Hrvatske. U suprotnom,  nezakoniti ugovori o kreditima i javnobilježnički akti sklopljeni sa pravnim i fizičkim osobama  na području Republike Hrvatske,  koji nisu sklopljeni u okviru zakona, ne bi smjeli proizvoditi nikakve pravne učinke. Nadležne institucije, pa i sama Vlada RH, iste bi morala odlukom ukinuti  i to vlastitom inicijativom, a ne nikakvim posebnim uvjeravanjima, jer je njihova dužnost štititi zakon i Ustav RH.

Iako je do sada gotovo potpuno  razotkriveno bezakonje, i suprotnost istih svim domaćim i međunarodnim zakonima o financijskom i deviznom poslovanju, ipak se na temelju takvih nezakonitih ugovora i akata  pokreću  ovršni postupci pred hrvatskim sudovima, deložiraju se građani, blokiraju im se žiro računi, otima im se jedini dom i sva druga imovina.

Ne samo da institucije zadužene za nadzor takvog nelegalnog i kriminalnog poslovanja  još uvijek,   i nakon nekoliko godina od kad su im predane prve kaznene prijave,  nisu izvršile nadzor i dale izvješće  o tome, već nisu odgovorile niti na poziv predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović koja ih je javno pozvala da u što kraćem vremenskom (a i zakonom propisanom roku od 30 dana) očituju se o navodima oštećenih koji su se predsjednici obratili za pomoć. Isto tako, nisu se te institucije do sada očitovale ni na jednu kaznenu prijavu predanu u USKOK, DORH, mjesna ODO-a.  Čemu onda služi Zakon o kaznenom postupku, i Zakon o odvjetništvu kojim su jasno propisani rokovi u kojima bi insitucije morale provesti istragu, uputiti podnositelja prijave o učinjenom, a nakon čega se provodi ili kazneni postupak po službenoj dužnosti ili se prijavitelji upućuju da postupak nastave sami po Optužnom prijedlogu kao oštećenici. Nečinjenjem ničeg – građani su dodatno oštećeni, jer državni službenici nisu svoj posao odradili u zakonom propisanom roku, niti je građanima omogućeno da se obrane i zaštite sami kao alternativnom opcijom.

Služe li te institucije onda građanima, ili nekom trećem?

Građani su prepušteni kriminalnoj stihiji koja ih je proteklih godina ogulila do gole kože, a iz cjelokupnog slučaja očigledno je da  institucije ne poštuju ne samo svoju vlastitu dužnost,  kao niti dužnost svakog građanina da prijavi kriminal o kojem ima saznanja, već ne poštuju niti institut predsjednice RH, koja možda nema direktne ovlasti utjecaja na te institucije, ali itekako ima moralnu i građansku obvezu zaštititi građana od kriminala pozivanjem institucija da odrade sve one radnje za koje su zadužene.

Ovakvo postupanje, ili bolje rečeno nepostupanje institucija KOJE NE RADE SVOJ POSAO, predstavljaju direktnu povredu ljudskih prava,  apsolutnu pravnu i ustavnu nezaštićenost  građana Republike Hrvatske u kojoj paralelni sustav financiranja odnosno lihvarenja građana doslovno cvjeta.

Ovršenike/blokirane građane  bacilo se na koljena, oduzelo im  se dostojanstvo, dom, pravo na život! 

Otimanje nacionalnog blaga   i kolonizacija Hrvatske putem rasprodaje nekretnina na području RH postao je  glavni biznis stranih pravnih i fizičkih osoba koje iste stječu u ovršnim postupcima, kao ovrhovoditelji,  i to mahom temeljem nezakonitih i neustavnih ugovora o kreditu i javnobilježničkih akata. Istovremeno im je ista ta naša neučinkovita vlast omogućila da nekretnine stječu bez plaćanja poreza na nekretnine i bez plaćanja poreza na dobit, što predstavlja apsolutnu diskriminaciju građana RH u odnosu na otimače iz inozemstva.  Za iste stvari građani RH odavno već bi sjedili u zatvorskim ćelijama služeći kaznu zbog utaje poreza.

Takvim postupanjem  direktno se  rasprodaje hrvatsko blago i imovina hrvatskih građana, dok  stranci stječu  hrvatske  nekretnine  bez ikakvog poštivanja zakonom propisanih procedura.

Šokira činjenica, što ne samo da te strane pravne i fizičke osobe nisu spriječene u činjenju kriminala, već upravo suprotno, potaknute su u svojem nezakonitom postupanju od Ministarstva financija i Hrvatske narodne banke, pa i gruntovnica širom zemlje a što dokazuje slijedeće;

Strane pravne osobe iz Austrije, pa i strane fizičke osobe u Hrvatskoj su od Ministarstva financije dobile na upotrebu i u svrhu identifikacije i uknjižbe privremeni OIB, kako bi, iako nemaju registriranu podružnicu na području Republike Hrvatske,  mogle se upisati kao vlasnici nekretnina stečenih u ovršnim postupcima u zemljišnim knjigama.

Kako je moguće, da jedno od vodećih državnih tijela zaduženih za kontrolu toka novca, zapravo pogoduje stranim pravnim i fizičkim osobama, omogućujući im da posluju pomoću privremenog OIB-a, i koje se na području Hrvatske ponašaju kao da se radi o legalnim institucijama?  

Slučaj Općinskog suda u Ivanić Gradu, uz sve navedeno, dodatno šokira i dokazuje izrečene tvrdnje. Naime,  na jednoj od nekretnina koje su se našle u ovršnom postupku kao predmet ovrhe, uknjižba prava vlasništva u korist strane fizičke osobe izvršeno je temeljem Rodnog lista koje je izdao Matični ured Medvešćak u Zagrebu, što je nepojmljivo. Zakon vrlo jasno i precizno propisuje kako, temeljem kojih dokumenata i na koji način se može izvršiti uknjižba u zemljišnim knjigama, iz čega je vidljivo da ispravna dokumentacija predstavlja Ugovor o kupoprodaji, Ugovor o kreditu ili zajmu sklopljen prema važećim zakonima zemlje u kojoj je sklopljen ili Rješenja nekog državnog tijela, te kao dodatno i obvezno fotokopija osobne iskaznice, fotokopija putovnice (ako nije osobna iskaznica), i domovnica, odnosno drugi dokaz o državljanstvu. Bez tih dokumenata ne može se izvršiti uknjižba, a neka isto pokuša bilo koji Hrvat, uknjižba će mu biti odbijena.

Kako je onda moguće da suprotno načelu reciprociteta, strana pravna osoba već godinama može se  ipak uknjižiti u zemljišnim knjigama i to bez regisrirane podružnice u Hrvatskoj  kojom bi  njihovo poslovanje na području RH bilo legalno, a fizička strana osoba na temelju rodnog lista koje mu je Bog zna kakvim kanalima ili vezama izdao matični ured Medvešćak?

Na upit,  referenti Gruntovnice Općinskog suda u Ivanić Gradu šutjeli su, dok u Matičnom uredu Medvešćak nisu znali dati odgovor, opravdavajući se da je to zastarjeli podatak s obzirom da se podaci čuvaju „samo dvije godine“.

Što propisuje Zakon u Republici Hrvatskoj?

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00 i 73/00) u članku 356. stavak 1. određuje: “Strane fizičke i pravne osobe mogu, pod pretpostavkom uzajamnosti, stjecati na temelju nasljeđivanja vlasništvo nekretnina na području Republike Hrvatske”. U članku 356. stavak 2. navedenog Zakona propisano je: “Strane fizičke i pravne osobe mogu, ako zakonom nije drukčije određeno, pod pretpostavkom uzajamnosti, stjecati vlasništvo nekretnina na području Republike Hrvatske, ako suglasnost za to dade ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, po prethodno pribavljenom mišljenju ministra pravosuđa  Republike Hrvatske, ako zakonom nije drukčije određeno”. Sukladno članku 356. stavak 2. navedenog Zakona strana fizička ili pravna osoba koja želi steći pravo vlasništva na nekretnini u Republici Hrvatskoj temeljem pravnog posla “inter vivos” treba ishoditi prethodnu suglasnost koju je ovlašten dati Ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske. S time u svezi stranka može pokrenuti postupak za dobivanje suglasnosti, osobno ili putem punomoćnika, podnošenjem zahtjeva na hrvatskom jeziku koji se dostavlja izravno Ministarstvu vanjskih poslova, Odjel za konzularne poslove, Medulićeva 34, 10000 Zagreb, (niti jedan sud u RH nije zatražio odobrenje nadležnog ministarstva za uknjižbu prava vlasništva stranih fizičkih i pravnih osoba koji se temelje na ovršnim postupcima)

Kako su gruntovnice  širom Hrvatske uopće mogle izvršiti uknjižbu na temelju takvih Ugovora i javnobilježničkih akata sklopljenih sa strancima,  iako nemaju „nadovjeru“, Apostille, pa nisu „legalizirani“ na području RH zbog čega ne predstavljaju valjane isprave za pokretanje ovršnog postupka i uknjižbu prava vlasništva?  Uz sve navedeno Ustavni sud Republike Hrvatske i nadalje šuti?

Ustavni sud Republike Hrvatske i Vlada Republike Hrvatske višekratno se oglušila na vapaj ovršenika koji su zatražili ustavno-zakonsku zaštitu od nadležnih tijela, iz razloga jer ugovori koji nisu u okviru Zakona i Ustava niti nemaju pravnu snagu i ništavni su ex tunc, tj. od dana sklapanja, a podredno s tim ništavne su i sve radnje načinjene u vezi s takvim ugovorima i javnobilježničkim aktima. Međutim, Ustavni sud RH na prijedlog za ocjenu suglasnosti takvih akata sa Ustavom RH, proglasio se nenadležnim prebacujući lopticu sa sebe na općinske sudove kao mjesno nadležne za postupanje.

Oštećenici  pak smatraju ove ugovore i javnobilježničke akte u cijelosti neustavnima zbog nesukladnosti sa Zakonom o kreditnim institucijama  “Narodne novine”, broj 117/08., 74/09., 153/09., 108/12. i 54/13,  sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju, NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, sa Zakonom o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu (Sl. l. SFRJ, br. 6/73) koji je u pravni poredak Republike Hrvatske preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu (Nar. nov., br. 53/91.), Zakonom o deviznom poslovanju, Zakonom o javnom bilježništvu.

Europska Konvencija o ljudskim pravima, koje je i Republika Hrvatska potpisnica, i koja je iznad Ustava RH propisuje; „Ugovor je NIŠTAVAN ako nema PRAVNI TEMELJ u domaćem pravu“?

Članak 51. i čl. 52.  Europske Konvencije o ljudskim pravima propisuju;  “(1) Svaka ugovorna obveza mora imati dopuštenu osnovu. (2) Osnova je nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva.

Članak 52.  Konvencije; “Ako osnova ne postoji ili je nedopuštena, ugovor je ništav.”

Članak 5. Ustava RH isto tako propisuje: „U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske“ , dok  iz članka 19. Ustava RH jasno i nedvojbeno proizlazi;  „Svi akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu.“

Provedbom nezakonitih i nelegalnih akata, iseljavanjem građana iz njihovih domova bez da građani imaju potrebnu pravnu i ustavnu zaštitu u okvirima Zakona i Ustava Republike Hrvatske, direktno se krše ljudska prava i slobode zajamčene Ustavom RH, Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava, Deklaracijom o pravima čovjeka, istovremeno  počinitelji kaznenih djela koji i nisu građani RH, niti su pravne osobe s pravom poslovanja na području Republike Hrvatske ne samo da se izjednačuju  sa građanima RH koji poštuju zakone i Ustav RH, nego je njihovo pravo i očigledno jače.

Šokira neujednačenost sudske prakse kakva je učestala u posljednje vrijeme pred hrvatskim sudovima.  Ovršni zakon omogućio je temeljem odredbi čl. 65. OZ-a odgodu ovrhe. Ista se može prijedlogom zatražiti ukoliko su ispunjeni uvjeti propisani tim člankom, između ostalog ako je podnešena tužba za stavljanje izvan snage javnobilježničkog akta, revizija, tužba za ništetnost, ili se po službenoj dužnosti vodi kazneni postupak protiv ovrhovoditelja.

U nekoliko sudskih postupaka prvostupanjski sudovi donijeli su Rješenje o odgodi tijekom 2015. godine kojima su odgodili naplatu novčanih tražbina na temelju pravomoćnih i ovršnih isprava (pravomoćnih presuda, ovršnog javnobilježničkog akta i dr.), čime su direktno onemogućili ovrhovoditelja da naplati svoju novčanu tražbinu na računima ovršenika, iako su istu dokazali pravomoćnim ispravama.  Rješenja o odgodi na temelju odredbi čl. 65. OZ-a ovi sudovi donijeli su na neodređeni rok (više godina), sve do pravomoćnog okončanja poduzetih radnji na kojima se temelji odgoda ovrhe.

Istovremeno, niti jedan ovršni postupak u kojem se provode ovrhe na nekretninama, i na jedinom domu ovršenika nije odgođen. Leži li pravi razlog takvog postupanja sudova zapravo u višim nalozima, koji istovremeno dokazuju da sudstvo nije neovisno, ili kako i na koji način tumačiti takvu neujednačenost sudske prakse?

Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, a i ovršnim zakonom propisano je da žalba na Rješenje o ovrsi ne odgađa izvršenje.  Zapljena novčanih sredstava vrši se odmah po donošenju Rješenja o ovrsi, a zapljenjena sredstva stoje rezervirana na posebnom računu FINE. Istima ne raspolažu ni ovršenik ni ovrhovoditelj??  Zapravo, bolje upućenima je sasvim jasno da zapljenjenim sredstvima sve dok se ne prenesu na račun ovrhovoditelja  raspolaže država.  Stoga sudovi mahom donose gotovo odmah Rješenje o odgodi ovrhe na novčanim sredstvima, bez da ovrhvoditeljima uopće upute Prijedlog za odgodu ovrhe, (što su zakonom dužni).

Proizlazi da tamo gdje postoji interes države, tamo se odluke donose promptno

Suci svoje odluke obrazlažu vlastitom procjenom trpi li ovrhovoditelj štetu zbog odgode ovršnog postupka ili ne, odnosno procjenjuju da ovršenik provedbom ovrhe na novčanim tražbinama trpi štetu, pa istu odgađaju, ali ovršenik time ne raspolaže novcem.  Nejasno je kako uopće sudac može procijeniti tko trpi veću štetu, i na koji način se ta šteta manifesitra, kao što je nejasno i po kojim se kriterijima donose Rješenja o odgodi u ovršnim postupcima na novčanim tražbinama a na nekretninama ne donose. Nameće li se u takvom postupanju sudova odgovor?

Naime, poznato je da u bankarskom i financijskom poslovanju nekretnine predstavljaju glavni bonitet financijskih institucija.  Bankama se bonitet mjeri prema vrijednosti nekretnina koje posjeduju a na temelju kojih pribavljaju  Pfandbrief – tj. kreditno pismo kojim se dalje zadužuju. Općenito, novčani tok ili rizik ili oba svojstva neke temeljne  imovine prenosi se investitorima na tržištu kapitala izdavanjem obveznica čija obilježja u pogledu rizika i povrata na ulaganje proizlaze iz rizika i povrata temeljne imovine.

Ekonomski analitičari tumačeći Hrvatski zakon o sekuritizaciji  pokazuje da se neto utjecaj na vanjski dug može kontrolirati. Štoviše, postoje scenariji koji na određeni način mogu dovesti do smanjenja vanjskoga duga. Takva se mogućnost može ostvariti zbog ugrađenog poticaja bankama da primitke od sekuritizacije (zaduženost temeljem pfandbriefa) iskoriste za vraćanje obveza prema inozemstvu, ili drugim rječima otetim nekretninama od ovršenika, kojima banke postaju vlasnici – država je omogućila vraćanje vanjskog duga Republike Hrvatske.

Dakle, očigledno je da se s jedne strane novčane ovrhe odgađaju iz razloga jer se novac „zamrzava“  na posebnim računima  kojima ne raspolažu niti ovršenik, niti ovrhovoditelj, dok se ovrhe u pravilu, nikad ne odgađaju na nekretninama, koje predstavljaju jamstvo u kreditnim poslovima financijskih institucija, koje mahom kreditiraju i samu državu.

Srbija, Mađarska, Slovenija,  Poljska, zabranile su odlukama najviših sudova u njihovoj zemlji rad i djelovanje takvim nelegalnim institucijama, a protiv počinitelja kaznenih djela koji kaznena djela čine kroz takve neustavne i nelegalne ugovore i akte  podignute su optužnice.

U svhu  pravovremene i adekvatne  zaštitu svojih građana Ustavni sudovi ovih zemalja su ovršne postupke i već određene deložacije na temelju ovakvih nezakonitih akata,  koji predstavljaju kazneno djelo, te direktnu povredu ljudskih prava i sloboda,  i u neskladu su sa Zakonima i Ustavom tih zemalja  obustavili.

U Republici Hrvatskoj građani su nezaštićeni, prema svemu sudeći zbog interesa vlasti i države, koju istovremeno ovršenici financiraju iz svojih ionako praznih džepova.

Kada će u Remetinec najbliži kompanjon Žužića, gradonačelnik Barišić? |

Kada će u Remetinec najbliži kompanjon Žužića, gradonačelnik Barišić?

Datum objave: 26. kolovoza 2015./7 dnevno/hop.hr/Igor Drenjančević

Uhićenjem Žužića sve bliže je uhićenje i gradonačelnika Velike Gorice Barišića. Kako je urednik HOP.hr pisao za 7 dnevno prije pola godine o gradonačelniku Barišiću, nakon toga sva glasila u zemlji su utihnula u svezi toga slučaja. Nakon tri objavljena teksta u 7 dnevno i sam vlasnik 7 dnevnog zabranio je  pisanje protiv gradonačelnika Velike Gorice. Na sjednici gradskog ogranka HDZ-a Velike Gorice,  prije pola godine, jedan od članova  optužio je gradonačelnika da je podmitio vlasnika 7 dnevnog i  time je  istina o gradonačelniku blokirana u medijima. Zanimljivo da niti jedan medij, osim lokalnih portala više se nije usudio pisati o gradonačelniku Velike Gorice. Ipak slučajem Žužić gradonačelnik će sigurno izaći na vidjelo sa svojim aferama. 

Okrivljenika se tereti da je od 2007. do 7. prosinca 2010., u Zagrebu, Velikoj Gorici i Petrinji, kao osnivač i direktor jednog trgovačkog društva – u nakani da se značajno materijalno okoristi stjecanjem imovine tog društva kojom je bio obvezan podmiriti porezne dugove društva u proračun Republike Hrvatske u iznosu od 47,651.779,94 kuna – obustavio poslovanje tog trgovačkog društva tako što je poslovnu djelatnost i novčani promet prenio na druga tri svoja trgovačka društva, kako bi nastupila nelikvidnost i blokada žiro-računa tog društva, koja je i nastupila 5. rujna 2007., navode iz DORH-a

Okrivljenik je potom s navedenim društvom kao dužnikom, radi osiguranja svojih privatnih potraživanja u ukupnom iznosu od 29,113.358,00 kuna, sklapao sporazume o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretninama i poslovnim udjelima u vlasništvu tog društva na sebe – i to u vrijednosti od ukupno 436,667.879,39 kuna, uz ugovaranje obveze društva da dugove vrati u kratkom roku, iako kao direktor navedenog društva, ta potraživanja nije kanio podmiriti u novcu, ističe DORH.

Kada će Žužićev kompanjoj Barišić u Remetinec?

Dražena Barišića je Povjerenstvo za sukob interesa kaznilo 18. prosinca 2014. s 10.000 kuna jer je djelomično i netočno upisao imovinu u imovinsku karticu. Njegovi udjeli u kući i zemljištima nisu bili precizirani, pa je gradonačelnik prijavljen da netočno izvještava javnost o svojoj imovini. Proces protiv njega, Povjerenstvo je vodilo od lipnja 2014. do prosinca, ali je njegov krimen nastao još u prvom mandatu gradonačelnika, 2009. godine. Pritom nije riječ samo o omaški, već o netočnoj informaciji koja se plasirala godinama i zato je samo Povjerenstvo moglo kazniti Barišića. No, čini se da tu nije nije kraj njegovim zlouporabama.

Proslava za 323 uzvanika

Barišića sumnjiče građani Velike Gorice da je počinio i kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti, jer su njegova pobjeda i izbor na lokalnim izborima u Velikoj Gorici 2013., proslavljeni 6. srpnja 2013. na privatnom imanju jednog od kooperanata gradske tvrtke VG Komunalac d.o.o., Zlatka Križanića iz Hrašća, vlasnika tvrtke Poljoprom i to na području grada Zagreba.

Iako Velika Gorica ima svoje komunalno poduzeće Komunalac, interesantno je da Poljoprom održava velikogoričke zelene površine i za taj posao dobiva izuzetna sredstva. Pritom nikome nije jasan angažman tvrtke Poljoprom, jer Komunalac ima dovoljno ljudi i opreme da sam odradi njihov posao. Jer, čemu pogodovati privatnoj tvrtci, ako postoje kapaciteti za samostalan rad komunalnog poduzeća u vlasništvu grada, ako u svemu tome osobnog interesa nema i sam gradonačelnik?!

No, velikogoričku javnost je zanimalo i tko je i kako podmirio troškove proslave koja je trajala od 10 sati 6. srpnja 2013. do ranih jutarnjih sati idućega dana, organizirana za 323 uzvanika. Jer, ako je plaćena novcem iz proračuna, onda je riječ o nenamjenskom trošenju i zlouporaba položaja i ovlasti, a ako je sredstva osigurao domaćin Zlatko Križanić, onda se svakako radi o zlouporabi položaja i ovlasti, jer ne vjerujemo da bi itko bez valjanog razloga u nečije ime počastio više od tristo ljudi, a isto je tako nerealno da su uzvanici sami sebi ponijeli sendviče i piće. Dakle, ostaje pitanje, koliko je koštao piknik gradonačelnikove zahvale, te tko ga je i kojim sredstvima platio?

Krajem 2013. donesen je treći rebalans proračuna Grada Velike Gorice, te druge Izmjene i dopune Programa održavanja gradske komunalne infrastrukture. Stavka za održavanje zelenih površina povišena je za 1,540.000 kuna, uz objašnjenje da je to učinjeno zbog uređenja grada u povodu ulaska Hrvatske u EU. Međutim, Grad nije posebno uređen, ali su sredstva potrošena u nešto što je ostalo nerazjašnjeno. Velikogorička javnost je odmah ismijala takvo obrazloženje, tvrdeći da su tim sredstvima plaćeni najvećim dijelom radovi tvrtke Poljoprom vlasnika Zlatka Križanića. Treba li pritom posebno naglašavati da je suradnja velikogoričkog Komunalca i Poljoproma i započela u vrijeme prvog gradonačelnikovog mandata od 2009. do 2013. godine!?

Skupi zakup poslovnog prostora

Gradonačelnik Barišić je prouzročio štetu proračunu Grada Velike Gorice sklopivši i nepovoljan ugovor s tvrtkom Lapor o zakupu poslovnog prostora po nerealno visokoj cijeni za današnje prilike. Prostor je zakupljen za 10 eura po četvornom metru, plus PDV. Ta je “operacija” izvedena smišljeno, jer je za najam prostora raspisan javni pozivni natječaj 20. siječnja 2014., koji je okončan Zaključkom o odabiru najpovoljnijeg ponuditelja samo osam dana kasnije. Možda ta gradska poslovna odluka i ne bi bila toliko sumnjiva da tvrtka Lapor nije u vlasništvu Milana Večkovića, velikogoričkog poduzetnika, koji je svojedobno kupio zemljište od općine Pokupsko, da bi ga ubrzo prodao supruzi gradonačelnika Barišića, Nikolini Vučković Barišić, koja je također kupila jednu česticu na istoj lokaciji od općine Pokupsko. Vjerojatno je tako trebalo “okrupniti” parcelu, ali je bilo malo “nezgodno” da gradonačelnikova supruga kupuje puno zemlje od načelnika općine Pokupsko. No, na tom je zemljištu gradonačelnik Barišić sagradio vikendicu tijekom 2013. godine. Međutim, javnosti nije dao niti suvislo objašnjenje o porijeklu novca za kupnju zemljišta – Nikolinina kupnja od općine koštala je 136.846 kuna, a kupnja od Večkovića 160.484 kuna, dakle ukupno 297.330 kuna + novac za gradnju vikendice. Taj “graditeljsko-poduzetnički pothvat” razotkriven je i objelodanjen velikogoričkoj javnosti tijekom kampanje za lokalne izbore 2013. godine. Ispostavilo se da je gradonačelnik, transakcije o kupnji zemljišta i gradnji vikendice, “zaboravio” unijeti u dužnosničku imovinsku karticu, a iz dotad prikazane imovine nije mogao isfinancirati kupnje zemljišta i gradnju vikendice, te je sada predmetom istrage.

“Poslovi” gradonačelnika Barišića

No, pritom je najmanji problem što ta imovina nije unesena u dužnosničku imovinsku karticu. Glavni problem ostaje, na koji je način ona plaćena, a po svemu sudeći, odgovor na to pitanje daje upravo ovogodišnji ugovor o najmu poslovnog prostora s tvrtkom Lapor. Velikogorička javnost se istodobno čudi takvom ugovoru, jer je početkom godine Grad preko svojih komunalnih trgovačkih društava kupio nekoliko tisuća četvornih metara poslovnog prostora od tvrtke Goričanka u stečaju. No, iz dostupne nam dokumentacije, lako je vidljiva povezanost takve “poslovne suradnje” gradonačelnika Barišića i poduzetnika Milana Večkovića. Ona ne staje samo na najmu poslovnog prostora ili međusobnoj kupnji i prodaji zemljišta, već se neke transakcije provode i preko Komunalnog društva Komunalac – u vidu cesija za isporučene robe i usluge – kojemu je gradonačelnik Barišić jedini član Skupštine. Istodobno je Komunalac u stalnim poslovnim i financijskim teškoćama pa mu je u siječnju prošle godine gradonačelnik Barišić odobrio pozajmicu iz proračuna Velike Gorice od 5,000.000 kuna.

GRADONAČELNIK POGODOVAO ŽUŽIĆU NA ŠTETU MALIH PODUZETNIKA

Kaznene prijave protiv gradonačelnika Velike Gorice Dražena Barišića dvije godine nisu bile pokrenute, sve dok glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan nije smijenio državnu odvjetnicu u gradu Velika Gorica, Branku Marčec. Dolaskom Dražena Diklića na čelo tužilaštva događa se brzi obrat i već nakon 30 dana od dolaska na funkciju, Diklić pokreće istrage protiv gradonačelnika Velike Gorice.

Protiv gradonačelnika Velike Gorice Dražena Barišića, stečajnog upravitelja Komunalne infrastrukture u stečaju Damira Mikića te pročelnice upravnog odjela za prostorno planiranje i graditeljstvo grada Velike Gorice Zdenke Cvahte podnešena je kaznena prijava zbog postojanja osnovane sumnje da su napomenuti pogodovali Željku Žužiću iz Velike Gorice kao vlasniku VELKOM-a d.o.o. Naime, prilikom izdavanja rješenja za rekonstrukciju Tržnog centra, Upravni odjel za građevinarstvo i prostorno planiranje izdao je i dozvolu za nov prostor na krovu supermarketa veličine 800m2, bez dobivanja suglasnosti svih vlasnika Tržnog centra, te su tako pogodovali Žužićevom stvaranju profita od najmanje €1.600.000.

Investitor VELKOM d.o.o. predočio je Upravnom odjelu da su suvlasnici na tržnom centru  – Grad Velika Gorica, VELKOM d.o.o., odnosno Komunalna infrastruktura u stečaju, Pekara Still i Zlatko Dugonjić te Ante i Zdenka Marijan – što nije točno. Osim spomenutih, suvlasnici Tržnog centra su još i vlasnici sedamdeset poslovnih prostora, od kojih Upravni odjel nije tražio nikakvu suglasnost. Upravo tih 70 suvlasnika su još u lipnju 2012.g. gradonačelniku i Odjelu za prostorno planiranje iznijeli svoj problem. Stečajni upravitelj Damir Mikić nije im dao tabularnu ispravu, dok su pekarna Still te Zdenka i Ante Marijan svoju dobili. Neizdavanje tabularne isprave opravdao je stečajnim postupkom VELKOM d.o.o. koji je u tijeku. Po tome je jasno da stečajni upravitelj svjesno zaobilazi zakon, uskraćujući tabularnu ispravu samo onima koji bi mogli uskratiti svoju suglasnost izgradnji novog prostora Tržnog centra u vlasništvu Željka Žužića.
Vlasnici poslovnih prostora koji se protive takvoj Žužićevoj „rekonstrukciji“ tržnog centra obratili su se gradonačelniku Draženu Barišiću i pročelnici Upravnog odjela, kao i članovima gradskog Vijeća koje je formiralo posebno Povjerenstvo kojemu je dana zadaća raščistiti nastalu situaciju u Tržnom centru. No, suprotno odlukama gradskog Vijeća, gradonačelnik i upravni Odjel odobrili su izgradnju bez tabularnih isprava koje su potrebne za upis u zemljišnu knjigu.
Usprkos tome što su gradonačelnik Barišić i pročelnica Cvahte bili upoznati s neizdavanjem tabularnih isprava svim vlasnicima poslovnih prostora, kojim postupkom se izbjeglo traženje suglasnosti 70 suvlasnika, Upravni odjel za prostorno planiranje i graditeljstvo izdao je rješenje za gradnju spornog prostora u vlasništvu Željka Žužića. Štoviše, gradonačelnik Barišić uklonio je i mogućnost prava na žalbu na takovo rješenje Odjela. Očito je posredovanje gradonačelnika u korist Željka Žužića koji je tako dobio prostor od 800m2 u vrijednosti od najmanje €1.600.000. Izdavši tabularne isprave samo pet a ne svih sedamdeset i pet vlasnika poslovnih prostora Tržnog centra, pravno se zaobišlo traženje suglasnosti sviju suvlasnika i počinilo kazneno djelo utjecanja i svjesnog skrivanja činjenica od pravnih institucija.

Dogradnja trgovačkog centra Billa unutar postojećeg tržnog centra u Velikoj Gorici izazvala je mnoge prijepore u javnosti. Nezadovoljni mali vlasnici poslovnih prostora i prodavači na zelenoj tržnici su se, nakon niza neuspješnih pokušaja kod gradonačelnika da zaštite svoje interese, obratili Gradskom vijeću Grada Velike Gorice, koje je temeljem njihova zahtjeva i negodovanja javnosti na svojoj 24.sjednici održanoj dana 16.svibnja 2012.godine osnovalo Povjerenstvo, čija je zadaća bila prikupiti sve relevantne podatke vezane uz nastalu situaciju, te po mogućnosti pronaći rješenje ovog spora. Povjerenstvo je održalo sedam sjednica, kojima su uz zainteresirane strane i članove Povjerenstva nazočile i pročelnica Zdenka Cvahte i djelatnica ureda gradonačelnika Nikolina Nežić. Temeljem utvrđenih činjenica Povjerenstvo je na burnoj 28.sjednici Gradskog vijeća, održanoj dana 10.kolovoza 2012.g., donijelo Zaključak o izmještanju zelene tržnice (Službeni glasnik GVG br.6/12).

Rasprava vođena na sjednici Vijeća bila je vrlo burna o čemu postoji pisani zapis. Uglavnom, rasprava je vođena na način da su vrsni pravnici, predsjednica Vijeća Vesna Škare Ožbolt, dipl.iur. te vijećnica i saborska zastupnica Vesna Fabijančić Križanić, dipl.iur. neoborivim argumentima uvjeravale djelatnice gradske uprave Zdenku Cvahte i Nikolinu Nežić da su i izvanknjižni vlasnici sudionici upravnog postupka izdavanja rješenja o gradnji. Iz nastupa gradskih djelatnica bilo je vidljivo da Zdenka Cvahte, dipl.ing.arh., nije baš sklona tumačenjima Nikoline Nežić, dipl.iur., te se opravdavala time da ona radi stručni dio posla, a pravne upute daje ured gradonačelnika.

Krajem sjednice Zdenki Cvahte je čak pozlilo, tako da je pozvana hitna pomoć. Iz svega je vidljivo da su i u samoj gradskoj upravi postojale nesuglasice oko navedenog predmeta. Daljnji tijek događanja potvrđuje sumnje javnosti, jer je za vrijeme godišnjih odmora izdano Rješenje o gradnji, s time da je gradonačelnik svojim odricanjem od prava žalbe, omogućio da isto postane pravomoćno u najkraćem roku, čime je derogirao Zaključak predstavničkog tijela usvojen na sjednici od 10.kolovoza 2012. Samo izdavanje rješenja proteklo je kaotično, što je vidljivo iz činjenice da je na traženje predsjednice Vijeća da joj se mailom dostavi tekst Rješenja, u 11.02 sati 20.08.2012. dostavljeno jedno Rješenje, a istog dana u 12.44 sati dostavljen mailom ispravak tog Rješenja. Prvo se od drugog razlikuje u činjenici da je u prvom rješenju u rubrici „dostaviti“ pod brojem 6 naveden Zvonimir Andabak (jedan od podnositelja prvotne kaznene prijave u predmetu Tržni centar), a u drugom je ista osoba navedena u rubrici „o tome obavijestiti“. Razlika je dakako velika, jer u prvom slučaju je Zvonimir Andabak stranka u postupku, a u drugom samo dobiva obavijest o Rješenju. Andabak je jedan od onih sedamdeset izigranih vlasnika poslovnih prostora od kojih se izbjegla zatražiti suglasnost o gradnji. Gospodin Andabak nam je potvrdio da je svojevremeno kupio poslovni prostor i tek nedavno uspio dobiti tabularnu ispravu da bi uknjižio svoje vlasništvo: „ Tabularnu ispravu o vlasništvu mog poslovnog prostora dobio sam tek nedavno, kao i mnogi drugi isključivo iz razloga da ne bi ometali Žužićevu gradnju, jer se Željko Žužić uspio dogovoriti sa par vlasnika u Tržnom centru kako bi izgradio supermarket Billa, ali nas 70 nije dobilo tabularne isprave na vrijeme, pa na taj način nismo mogli biti upitani za suglasnost. Isto tako tvrdim da Žužić u Tržnom centru uzurpira zajedničke prostorije, a mi moramo plaćati pričuvu njegovom poduzeću zaduženom za održavanje sanitarnog čvora koji je pun fekalija. Što se tiče same gradnje supermarketa i održavanja Tržnog centra, ovo sve se ne bi moglo usporediti niti sa Hrelićem. U svojoj radnoj praksi kao inspektor susretao sam se često sa nepravilnostima u gradnji, ali ovako nešto nikad nisam vidio. Gradonačelnik, iako upozoren od svih nas na nezakonito ponašanje Žužića i Grada nije reagirao, već je umjesto pokretanja odgovarajućeg postupka sve nas uvjeravao da će to biti preskupo te da je bolje odustati od pravnog postupka“.

Potvrdu da su vijećnici Gradskog Vijeća kao predstavničkog tijela, čije je zaključke izigrao tadašnji i sadašnji gradonačelnik Barišić, bili u pravu, dalo je i resorno ministarstvo, poništavajući donešeno Rješenje uz obrazloženje da izvanknjižni vlasnici svakako trebaju biti ravnopravni sudionici upravnog postupka izdavanja Rješenja o gradnji. Želeći umanjiti svoju odgovornost, gradonačelnik je pisanim putem istoga dana (30.08.2012.) zatražio mišljenje Ministarstva uprave o zakonitosti Zaključka Gradskog Vijeća, no ni odgovor tog Ministarstva od 19.09.2012.godine  ne ide mu u prilog.

Postoji opravdana sumnja da je gradonačelnik Barišić počinio kazneno djelo trgovanja utjecajem, što proizlazi iz ponašanja same Zdenke Cvahte, koja za svoje postupanje kao opravdanje navodi pravne upute dobivene od Nikoline Nežić, djelatnice Ureda gradonačelnika. Obje su nagrađene za svoju pristranost i naklonjenost gradonačelniku: Nikolini Nežić je Grad platio školovanje na MBA Akademiji u iznosu od cca € 9.000,00 dok pročelnica Cvahte ima (zajedno s dodacima) daleko veća primanja od ostalih pročelnika gradske uprave. Općepoznata je činjenica da se bez odobrenja i znanja gradonačelnika ne može zaposliti niti čistač ulica, tako da se gradonačelnikovo trgovanje utjecajem proteže kroz sve pore rada gradske uprave i trgovačkih društava i ustanova u vlasništvu Grada. Po svemu tome vladavina Dražena Barišića u Velikoj Gorici ima sva obilježja „lokalnog šerifa“. Športski djelatnici volonteri tvrde da sve tvrtke koje nešto rade za Grad imaju obvezu biti donatori NK Gorice, koja kronično grca u raskoraku želja i materijalnih mogućnosti. Isto tako, gradska tvrtka VG Komunalac d.o.o. permanentno živi na pozajmicama Grada, koje se krajem proračunske godine pretvaraju u „povećanje temeljnog kapitala“, jer je jasno da se na način poslovanja koji vodi VG Komunalac d.o.o. te pozajmice ne mogu vratiti. Za poslove za koje je tvrtka registrirana, unajmljuju se podizvođači, umjesto da se koriste kapaciteti tvrtke, te sukladno tome ista ne može ostvariti prihod od poslova koje joj grad dodjeljuje.

Zbog svega navedenog 29.8.2012.g. podignuta je kaznena prijava DORH-u protiv gradonačelnika Velike Gorice Dražena Barišića zbog opravdane sumnje u počinjenje različitih kaznenih djela. Rješenje ove pravosudne trakavice pokrenulo se u tek sad. Barišić ima navodno udjele u radio Sisku, radio Velikoj Gorici, vlasništvu turopoljske televizije i rtl-u Lekenik, tako da se široj javnosti preko medija prikazuje kao dobročinitelj, a isto je tako zanimljivo da je nekoliko godina zaredom kupovao nekretnine u vrijednosti većoj od 100.000,00kn što nikako nije u skladu s njegovim primanjima.

Skandal: Gradonačelnik miljenici plaćao školovanje

 Gradonačelnik Velike Gorice oko kojeg se lome koplja u zadnje vrijeme prema prosudbi  novinara našeg tjednika, imao je samo jednu vodilju u svojem mandatu, novac.  Njegovo stupanje na bilo koju vodeću dužnost imalo je za cilj materijalnu korist. Za grad ili pojedinu tvrtku to je bilo poražavajuće. Popularni Radio Velika Gorica od velikog giganta i vodeće radio stanice ove zemlje postao je prosječan radio, njegovim dolaskom na radio i organiziranjem radija. Gradska uprava umjesto efikasnosti, postala je mjesto uhljeba njegovim dolaskom. U prijevodu na matematički jezik to znači napredak u broju novih radnih mjesta. Tonino Picula imao je osamdesetak zaposlenih u svojoj gradskoj upravi, dok je Barešić  „podebljao“ broj radnih mjesta na duplo više ljudi zaposlenih u gradskoj upravi.  Njegov opravdavajući razlog je glasio; „ kako je to zbog izvlačenje novaca iz europskih fondova“.  Novih investicija nema, ali broj novozaposlenih njegovim dolaskom je duplo veći.  Kada zbrojimo plaće 80 ljudi više u godinu dana, dolazimo do vrtoglavih brojki nečije neučinkovitosti. Svima je jasno kako ušteda na plaćama godišnje može biti dobra investicija u trenucima velike krize.

Sam Barišić došao je na vlast optužujući Tonina Piculu za malverzacije i prijetnjom kaznenog gonjenja Picule. Kako to danas izgleda? Pršte kaznene prijave na sve strane, danas mnogi baš Barešića optužuju za kriminal, a brojke protiv Barišića su neumoljive.  Piculu je Barišić napao oko gradnje sportske dvorane, 29. svibnja 2009. godine, tadašnji gradonačelnik Tonino Picula s građevinskom tvrtkom Gradnja d.o.o. iz Osijeka sklopio ugovor o gradnji  sportske dvorane sa prometnom i komunalnom infrastrukturom na iznos od 14.439.492,44 kune.  Dražen Barišić  je 06. srpnja 2009. godine Općinskom sudu u Velikoj Gorici podnio tužbu sa zahtjevom da se utvrdi ništavnost ugovor  bivšeg gradonačelnika Picule i Gradnje d.o.o., koji je navodno bio suprotan Zakonu o postupku primopredaji vlasti. Tužba se odnosila na  pravilo da se pred izbore i za vrijeme predizborne kampanje ne smiju sklapati ugovori i donositi odluke koje bi mogle imati  trajne posljedice po Grad. Danas kada sagledamo cijelu situaciju oko dvorane dolazimo do sasvim drugih razloga poništenja ugovora, Barišić je htio drugog investitora, a time vjerojatno i pogodovanje novom investitoru.

To proizlazi iz činjenice kako je Gradnja Osijek  pristala na novi ugovor sa gradom Velikom Goricom, dolaskom Barišića na vlast,jer uvjeti navodno nisu bili dobri za grad i očekivala je novi ugovor poslovne suradnje. Barišić je to zamislio drugačije i htio je otvoriti novi natječaj, znači uvesti u utrku za gradnju dvorane nove izvođače iako je postojao investitor i taj investitor je u duhu poslovnih odnosa samo htio revidirati sporne stavke ugovora, novim ugovorom. I zato je prvotno potpisala Gradnja Osijek predugovor, prije novoga ugovora.

Gradnja Osijek je mislila da se Predugovorom osigurala, kako   će s gradom potpisati identičan ugovor, ali se  prevarila. Kad je prvotni ugovor postao ništavan, Barišić se oglušio o zahtjeve Gradnje Osijek da potpišu novi ugovor, za kojeg je Barišić ranije tvrdio da je čista formalnost. Kada je Gradnja Osijek pristala na poništenje prvotnog ugovora, Barišić je pogazio obećanje i Predugovor. Time je pokazao kakav mu je  poslovni moral i na što je sve spreman u ostvarivanju svojih interesa.„Grad Velika Gorica zloporabom prava i pravnim nasiljem“, 04. studenog 2009. godine u Elektroničkom oglasniku javne nabave objavljuje poziv za nadmetanje za izgradnju sportske dvorane u Gorici, što je suprotno Zakonu. Gradnja Osijek od Državne komisije za kontrolu javne nabave ishođuje 10. prosinca privremenu mjeru zabrane nastavka postupka javne nabave za gradnju sportske dvorane.

Na kraju Gradnja Osijek USKOK-u  podnosi protiv gradonačelnika Dražena Barišića,  zakonitog zastupnika Grada Velike Gorice, kaznenu prijavu „radi osnovne sumnje u izvršenje kaznenog djela prijevare i zloporabe položaja i ovlasti“. Trakavica na kraju završava  pristajanjem Barišića na novi ugovor i prepuštanje gradnje Gradnji Osijek.  U svezi same gradnje bivši gradonačelnik Tonino Picula ostavio je u gradskoj blagajni 15 milijuna kuna. Znači grad je imao sredstava za gradnju. I nije stajala tvrdnja Barišića prije stupanja na vlast kako su sumnjivi poslovi i sumnjivo pogodovanje maslo Tonina Picule. Uostalom Barišić nije odustao od gradnje dvorane, već je nastavio gradnju. Taj novac ostavljen u blagajni poslije Picule je Barišić potrošio, a za gradnju dvorane podigao je krediti od 21 milijun kuna.  Znači 15 milijuna je potrošio, a samu gradnju podigao u troškovima za 6 milijuna kuna. Kada sve saberemo u brojkama vidimo ogromnu štetu nastalu tom investicijom, potrošenim sredstvima, te nepotrebnim kreditiranjem. Ako još dodamo kašnjenje radova, greške investitora, loše napravljen posao u nekim djelovima, šteta po građane Velike Gorice je još veća.

Dražen Barišić nije bolje postupao niti u nekim drugim situacija raspolažući gradskom imovinom, što ćemo isto iznijeti u ovom članku, a time se čini da je zapravo pokrenuta nova „fimimedija“.

Za vrijeme proslave Nove godine grad Velika Gorica je isplatio turističkoj zajednic 2012. godine  300 000 kuna za postavljanje bine i plaćanje koncerta.  Treba reći da je postavljanje bine i najam iste  naplaćeno 86 000 kuna. Bina nije ništa posebno, nekih  150 m2  veličine, u jednom drugom slučaju naplaćeno je svega 10 000 kuna za tako nešto.   Najam tepiha za jedan dan grad je platio 9 000 kuna, pa se čini da jedan tepih  vrijedan  je    kraljevske  obitelji.  Pjevačica Vanda Winters  za jednu do dvije otpjevane pjesme  isplaćen je honorar  12 000 kuna, a na tom honoraru za  otpjevanu pjesmu pozavidjeli bi znatno poznatiji pjevači.  Grad je šakom i kapom dijelio novac, turistička zajednica provela tu šaradu, a što je najtragičnije; cijela priredba je plaćena dva puta. Prema dokumentaciji koju posjedujemo došli smo do frapantnog otkrića kako je grad platio novogodišnji koncert dva puta.  Nije bilo dovoljno rasipavanje novaca u ovoj krizi, već je grad isti koncert platio dva puta po 300 000 kuna. Prvi puta preplaćeni koncert od 300 000 kuna isplaćen je turističkoj zajednici, da bi drugi put bio isplaćen na privatne račune tvrtki, koje su  isti napravile.  Takvo ponašanje  je praksa od 2009. godine, plaćaju se tzv. intelektualne usluge, promocija grada, gradske usluge, usprkos 80 novozaposlenih u uredu gradonačelnika i gradskoj upravi. Prema izračunu i procjenama nekih stručnjaka, takvom praksom izvlači se 100 000 kuna mjesečno, što prelazi preko milijun kuna godišnje, a do sada preko 5 milijuna kuna je izvučeno na izmišljene poslove i bizardne usluge.

Pročelnica  upravnog  odjela za poduzetništvo, investicije i  EU fondove, nekdašanja šefica imovine grada N   ikolina Nežić došla je na novu ulogu pročelnice za poduzetništvo , iako ima parvni fakultet. A ne ekonomski smjer naobrazbe, što se tražilo u natječaju.

Njoj su isto isplaćene veće sume za  njeno obrazovanje, da bi imala adekvatno zvanje i spremu. Naš tjednik je u posjedu računa na 36. 150, 38 kuna na Ekonomskom fakultetu, plaćeno školovanje od grada. Dok  na burzi ima koliko želite mladih ljudi sa tom naobrazbom, grad Velika Gorica plaća školovanje svoje službenice, jer je ista miljenica gradonačelnika, a nema adekvatnu naobrazbu.  Još bi bilo razumno da su Nežićka i Barišić napravili iz  Velike Gorice  Paris, a ne da su napravili novu fimimedijsku aferu, pa se sad pročelnica školuje kako do kraja grad iscrpiti.

VEZANI ČLANCI:

http://www.hazud.hr/nova-kaznena-prijava-protiv-gradonacelnika-drazena-barisica-zbog-sportske-dvorane/

http://www.hazud.hr/ekskluzivno-drzavna-i-gradska-zemljista-poput-uplata-u-kladionici-donose-trostruki-prihod-ili-gubitak/

http://www.hazud.hr/j-u-a-frischeis-investitori-u-rh-nisu-dosli-s-namjerom-da-pomognu-hrvate-vec-da-okoriste-sebe/

http://www.hazud.hr/hdz-a-se-odrice-svoga-aferaskog-gradonacelnika/

Glas dijaspore: Jedna partija – dvije stranke |

Glas dijaspore: Jedna partija – dvije stranke

Datum objave: 20. kolovoz 2015./ Autor: Marko Peharda

Najveći hrvatski  problem  je  to što velik broj Hrvata nema nacionalne svijesti,  još  k tome, hrvatski  političari umjesto da razvijaju  nacionalnu   svijest,  uništavaju  je na sve moguće načine.

Još uvijek prevladava  spoznaja kako mi volimo   sve narode svijeta, ali ne volimo svoj hrvatski narod. Voljeti  sve narode svijeta je moderno, ali voljeti svoj hrvatski  narod je konzervativno, to je nacionalizam i izgleda skoro kao šovinizam.

Nismo imali državu od 1102 godine i svi naši okupatori su nas prisiljavali da volimo sve narode ali ne svoj vlastiti narod. Usadili su  nam u dušu robovsko-sluganski mentalitet. Mi se klanjamo strancima, dok  svoje sunarodnjake skoro preziremo ili  se bar tako ponašamo. To najbolje primjećuju djeca Hrvata rođena u inozemstvu kada dođu u Hrvatsku. Takvo ponašanje njih jako smeta te umjesto komuniciranja na hrvatskom odmah upotrebljavaju strani  jezik.

Komunizam kao sistem je  nestao. Svijet i Europa osudili su komunizam, fašizam, nacizam kao totalitarne režime, međutim pojedinci u Hrvatskoj još uvijek veličaju komunizam i slave ubojicu i diktatora Tita. U Zagrebu još i danas postoji jedan trg koji nosi ime ubojice Tita, čovjeka koji je likvidirao velik broj Hrvata.

Takvo ponašanje  mogli bismo izraziti poslovicom “Čega se pametan čovjek stidi, budala se time ponosi.”

Komunizam i komunisti u Hrvatskoj vladali su u svim sferama djelatnosti do 1990 godine. Dolaskom slobode i slobodnih izbora komunistički režim  nestao je, ali ljudi komunisti  ostali su. Kako su komunisti bili uvijek “najnapredniji“ odmah se stavljaju pod zastavu slobode i postaju nositelji  slobode i slobodnog tržišta. Odmah započinju  pretvaranje društvene imovine u privatno vlasništvo bez adekvatnog plaćanja za imovinu koju su prisvojili.

Jedan određeni broj komunista odlazi u HDZ, dok drugi osnivaju  “ demokratsku stranku “ pod nazivom SDP. Sve je pokriveno i suradnja medu komunistima započinje. Novo nastale stranke djeluju kao prave komunističke partije. Predsjednik stranke  ima gotovo jednaku ulogu kao i  sekretar partije, te ima svu vlast u stranci. Danas imamo dvije najveće stranke. Između  onih koji su bivši članovi  partije, a sada članovi tih novoosnovanih stranaka,  nema nikakve razlike.  I jednu i drugu sačinjavao je  velik  broj komunista. Komunisti u HDZu, u savezu s komunistima izvan HDZa izvršili su u Hrvatskoj poslije 1990 godine pretvorbu, pretvaranje društvene imovine u privatno vlasništvo.

Pretvorba, kako to zovu u Hrvatskoj je najobičnija otimačina i najveća pljačka na području Hrvatske što je ikada izvršena. Mora se priznati da su to komunisti savršeno odradili, naglašavajući da je  HDZ  opljačkao Hrvatsku  ali ne i  komunisti u HDZu i komunisti izvan HDZa.

Čačić je najbolje to izrazio ovdje u Južnoj Kaliforniji; “Nije važno tko je u kojoj stranci,  mi se međusobno dogovorimo i kupujemo što je  najbolje i po najpovoljnijoj cijeni.”

Komunisti  i  tajkuni koriste državu Hrvatsku kao sredstvo za bogaćenje, ali svi ti promašaji, otimačine i rasprodaja nacionalnih interesa doći će jednom na naplatu. Država Hrvatska će vođenjem ovakve politike jako brzo bankrotirati.

Kalifornija; 25. listopad 2010.g.

SENZACIONALNO! HBOR poklonio novac čovjeku koji je financirao nabavku oružja za borbu protiv Hrvata |

SENZACIONALNO! HBOR poklonio novac čovjeku koji je financirao nabavku oružja za borbu protiv Hrvata

Dragan Čičić, donedavno vlasnik Drvoplasta u stečaju, kojem je Hrvatska banka za obnovu i razvoj i Fond za razvoj i zapošljavanje unatoč blokiranom računu u trenutku odobrenja kredita, odobrilo i isplatilo 32.000.000,00 kn, nije nikada niti otpočeo sa radom u pogonu Drvoplast, Petrinja. Nije vratio niti lipe kredita, a njegova supruga i kćerka dugi niz godina poslovale su u pogonu za preradu plastike uz blagoslov Hrvatske Banke za obnovu i razvoj. Naravno, ispunjavali su uvjete kao izvoznici, svu proizvedenu robu izvozili su u Kraljevo, svojem mužu i ocu.

Kao što se vidi iz posjetnice, a i iz objavljenog videa, Dragan Čičić i danas predstavlja Drvoplast Petrinja!

No to nije sve! Liniju za proizvodnju plastike koju je HBOR iz kredita financirao nikad nije dovezao u Petrinju već je istu zbog loše izmjerenih mjera “bio prisiljen odvesti u pogon u Kraljevu”.

U pogon u Petrinju dovezao je drugu liniju, staru, koja je mogla stati u halu. Nakon što je stečaj otvoren, tužbom je dokazao, da ova linija za preradu plastike nije ona koju je kreditirao HBOR već njegovo privatno vlasništvo i istu je u jedanaestom mjesecu 2008 godine odvezao također u Srbiju. Iako obaviještena od strane Petrinjskih branitelja i susjeda, policija nije uspjela zaustaviti devastiranje ovog poduzeća od strane bivšeg vlasnika, a to također nije učinio ni USKOK.

Kako kriteriji Hrvatske banke za obnovu i razvoj nisu uvijek strogi, treba znati da je nad DRVOPLAST-om d.o.o 2001 godine trebao biti proveden stečajni postupak, međutim isti nije proveden jer je temeljni kapital povećan sa 20.000 kn na 37.000.000,00 kn te po zakonu koji je bio na snazi nije bilo uvjeta za likvidaciju tvrtke jer je temeljni kapital bio veći od 100.000,00 kn. Odmah, neposredno nakon toga, 2002. godine DRVOPLASTU d.o.o i njegovom vlasniku Draganu Čičiću, odobren je kredit od Hrvatske banke za obnovu i razvoj i od Fonda za razvoj, iako od toga kredita niti lipe nije uloženo u pogon Drvoplasta d.o.o u Petrinji, a nije zaposlen niti jedan radnik, a Dragana Čičića svi u Petrinji znaju kao jednu od osoba koja je u ratu imala glavnu ulogu za nabavku i financiranje oružja za borbu protiv Hrvatske.

Nekretnina koja je 1992 godine bila društveno vlasništvo, pretvorbom prenešena u privatno, fiducijom je prenešena na Fond za razvoj i zapošljavanje 2002 godine. HBOR je za svoj kredit na istu upisao založno pravo, koje je nakon nevraćanja kredita pokušao naplatiti u ovršnom postupku. U jednom od nekoliko javnih natječaja nekretnina je prodana za 5.500.000,00 kn, međutim, nitko nije obraćao pažnju da se zapravo HBOR naplaćuje na državnoj imovini – koja je fiducijom u međuvremenu postala vlasnik.

A što radi Dragan Čičić sa novcem koji mu je poklonio HBOR?

Pogledajte na videu, za što su građani Republike Hrvatske, puneći državni proračun koji financira Hrvatsku banku za obnovu i razvoj izdvajali novac!

N.L.

Evo zašto Zoran Milanović ne želi “vaditi kosture iz ormara!” |

Evo zašto Zoran Milanović ne želi “vaditi kosture iz ormara!”

U Hrvatskoj se prošle godine digla frka. Oko Šegona, oko Linića, Merzelice, Vidoševića,  Hrvatske banke za obnovu i razvitak, a sve skupa veže ih jedna zajednička nit. Interes iznad naroda i novac.  Povezuju ih i zajedničke fešte, domjenci,  prodaje mimo natječaja ili uz neke povoljnije uvjete, otpusti dugova bogatima, otimanje iz usta siromašnima,  krediti podobnima – uz najpovoljniju kamatu u Hrvatskoj. Pri tom naravno,  ne treba baš strogo gledati pravila. Ako je tvrtka blokirana, ako nema dostatnu imovinu za pokriće dugovanja, ako  nema adekvatnu pasivu i aktivu kojom bi se dokazala rentabilnost, sve se to da riješiti uz neku novogodišnju zabavu, ples na stolu i starletu koja iskače iz torte. Takva je slika političke elite u posljednje vrijeme.

Samo što umjesto starleta iz torti,  iz svake afere iskaču medvjedi, slike, skupocjene haljine, estetske operacije, a narod ili bolje rečeno majmuni, češu se lijevom rukom iza desnog uha, i čudom se čude.

Čemu se čude Bog sam znade jer sve što sada iskače već odavno je bilo na stolu. Nije doduše bilo namazano na kruhu pa nije bilo tako očigledno i spremno za požvakati, ali svi sastojci su već odavno bili poznati. I kuhari.

Što još povezuje Marinu Lovrić Merzel, Branka Šegona, Slavka Linića,  Nadana Vidoševića, Mladena Kobera i njegovog bivšeg šefa Antona Kovačeva, Milana Miću Stojanovića, Branku Ivančić  i dr. koje navodimo u nastavku priče?   Povezuje ih recept! Recept za „hrvatski lonac“  načinjen po tradiciji na „bosanski lonac“, a u jednom i drugom loncu isti sastojci. Pretvorba i privatizacija, dionice koje nisu plaćene, društveno zemljište pretvoreno u privatno, zaduživanje u visokom iznosu,  podjela plijena, stečaj, prodaja imovine za što manje novce i ponovno zaduženje za što veće.  Pažljivim čitanjem revizija provedenih po legendarnoj državnoj revizorici  Šimi Krasić, koje su kao božićni ukras objavljene na  web stranicama i samo tome služe,  dade se utvrditi kako ništa nije po zakonu i kako je svugdje trulo.  Zato hrvatski premijer za kojeg teško možemo reći da je “naš“ dokle god štiti kriminal, i ne da „vaditi stare kosture iz ormara“.

A što kažu arhivi o pljački Hrvatske i o našoj „prvoj kumi Hrvatske – Lovrićki“?

Žena koja je od 2003 godine kao predstavnica SDP, zajedno sa Mladenom Koberom i Mustafom Nušinovićem  sjedila u Nadzornom odboru Petrinjskog Drvoplasta, i cijelo vrijeme u bliskom prjateljstvu s Draganom Čičićem.  Upućeni kažu da je upravo Dragan Čičić prve izbore na kojima je pobijedio SDP, pa i Lovrićka, osobno  financirao.  Tom trgovačkom društvu, vlasništvo Dragana Čičića,  čovjeka  koji je 1995 godine novac ulagao u kupnju motora za avionske bombe kojima je trebalo gađati hrvatske gradove, člana beogradskog JUL-a čija je predsjednica Mira Marković supruga Slobodana Miloševića, čovjeka koji je sa Borom Mikelićem bio nositelj izbornih aktivnosti Milana Martića na izborima u RSK gdje je  Martić pobijedio Milana Babića i postao predsjednik RSK, dok je Boro Mikelić postao predsjednik Vlade RSK,  Hrvatska banka za obnovu i razvitak na čelu sa Antonom Kovačevim i Hrvatski fond za razvoj i zapošljavanje na čijem čelu je stolovao Siščanin Milan Mićo Stojanović – odobrili su ni manje ni više već 28.800.000,00 kn za ulaganje u proizvodnju, tehnologiju i zapošljavanje djelatnika.

Gdje je sjedila Lovrićka od 19.05.2003 pa do 16.05.2005  godine, i o čemu je odlučivala u Nadzornom odboru s obzirom da Drvoplast nikad nije radio,  ne zna se, ali puno toga drugog  – zna se.   Zna se i da je često posjećivala svojeg prijatelja u Kraljevu, gdje su na bogatim domjencima uživali u hrvatskom novcu. Svjedoci i bogata arhiva o tome svjedoče.

Ratno profiterstvo Dragana Čičića

Uvidom u povijesni izvadak za z.k. ul. 9331 k.o. Petrinja  i z.k. ul. 8256 iste k.o. vidljivo je da je 1991. godine  imovina koja je predstavljala mjesto investicije HBOR-a  bila društveno vlasništvo. Sve do 04. svibnja 1999 godine kada je rješenjem dana na korištenje Draganu Čičiću. Iz Revizije o poslovanju poduzeća DIP Turopolje -Petrinja d.o.o. vidljivo da je DIP Turopolje stupilo u ugovorni odnos sa gradom Petrinja koje iznajmljuje napuštenu imovinu društva Drvoplast  i daje na zakup DIP Turopolju na deset godina  pa se ne zna kada je to i kako Čičić koristio nekretninu da bi ispunio zakonske uvjete za prijenos društvenog vlasništva sa korisnika na vlasnika.

http://www.hazud.hr/ekskluzivno-fonogram-iz-nastupa-dragana-cicica-na-radio-srpska-petrinja-prosinac-1993/

Dragan Čičić, vlasnik Drvoplast – Kraljevo, Srbija

Kako se u taj period između 1995-2005 godine uklopio Čičić, koji je temeljem Zakona o pretvorbi i privatizaciji kao korisnik  te imovine, temeljem Ugovora o davanju na korištenje građevinskog zemljišta sklopljenog s Općinom Petrinja dana  04. svibnja 1999. godine  stekao društveno vlasništvo  i to kao fizička osoba, a ne kao Drvoplast d.o.o. – nejasno je, ali bi to možda mogli  pojasniti djelatnici Općinskog suda u Petrinji, Marina Lovrić i Gregurinčić, tadašnji gradonačelnik Petrinje.

HBOR financira tvrtku   Dragana Čičića, blokiranog žiro računa – Drvoplast d.o.o.

2001 godine nad Drvoplast d.o.o. s temeljnim kapitalom od samo 20.000,00 kn pokreće se postupak za otvaranje stečaja, zbog nelikvidnosti i  nedostatne imovine.  Dragan Čičić, sretni vlasnik društvene imovine koja je temeljem Zakona o pretvorbi i privatizaciji prešla u njegovo vlasništvo, istu procjenjuje na 37.283.900,00 kn i u stvarima unosi u temeljni kapital Drvoplasta te time potpuno nelikvidnu tvrtku spašava od stečaja. Istovremeno predaje zahtjev HBOR-u za kreditiranje u gore navedenom iznosu.

U zemljišnim knjigama nema podataka da bi nekretnina upisana u z.k. ul. 9331 k.o. Petrinja  prije odobrenja kredita glasila na Drvoplast d.o.o. (2001 godine je proveden unos kapitala u toj nekretnini) pa se zaključuje da je prijenos prava vlasništva izvršen direktno sa Dragana Čičića na Fond za razvoj i zapošljavanje kao fiducijarni vlasnik.  Ugovor sa Fondom za razvoj i zapošljavanje broj G-FZ/04/02  sklopljen je 31.12.2002. godine i to u iznosu od 12.000.000,00 kn.  Sa Hrvatskom bankom za obnovu i razvitak zaključen je Ugovor o kreditu broj G-05/03 dana  04. veljače 2003 godine u iznosu od 16.800.000,00 kn ili  2.265.634,29 eur.  Prema pismu iz Fonda za razvoj i zapošljavanje koji je  već prozivan zbog plasiranja novca hrvatskih građana blokiranoj tvrtki i u predstečajnom stanju očitovali su se slijedećim tekstom:  „HBOR je odobrio vlastita sredstva za pokretanje proizvodnje i novozapošavljanje. Fond je odobrio također sredstva na prijedlog HBOR-a koji je nositelj investicije. Formiran je Nadzorni odbor kojim je dosadašnji vlasnik faktično izvlašten od svih financijskih-komercijalnih operacija, a Fond je fiducijarni vlasnik imovine u iznosu traženog kredita.“

HBOR svoje potraživanje upisuje kao založno pravo-hipoteku na imovinu koja je sada fiducijarni vlasnik – dakle na vlasništvo Fonda za razvoj i zapošljavanje – u iznosu od 16.800.000,00 kn.  Temeljem hipotekarnog potraživanja i nevraćenog kredita HBOR ubrzo  pokreće i ovrhu pod brojem Ovr-2202/04-77  – u kojem su ovršenici – I ovršenik Fond za razvoj i zapošljavanje i II ovršenik Dragan Čičić.

Dakle, za zaključiti je i iz ovršnog rješenja da Drvoplast nije ni bio uknjižen kao vlasnik. Međutim, tome se suprotstavlja prodaja u stečajnom postupku, gdje se nad stečajnim dužnikom Drvoplast d.o.o. prodaje nekretnina upisana u z.k. ul. 9331 – kao vlasništvo Drvoplast d.o.o. – čija je vrijednost procijenjena na 18.035.826,90 kn.  Uvidom u zemljišne knjige z.k. ul. 9331  – vidljivo je da je upisani vlasnik Fond za razvoj i zapošljavanje, a ne Drvoplast pa je nejasno kako je stečajni upravitelj Mladen Selec uopće mogao prodavati nekretninu Fonda za razvoj i zapošljavanje, a još je čudnije kako je HBOR – mogao ovršiti državnu imovinu????!!!!

Nekretnina upisana u z.k. 8256 k.o. Petrinja – predstavlja ulicu – 519 m2, zgradu 136 m2, zgradu 20 m2, i dvorište 363 m2 – vlasništvo Drvoplast d.o.o. Petrinja na kojem je upisano založno pravo u korist HBOR-a u iznosu od 16.800.000,00 kn.

Obje nekretnine  prodane  su  po stečajnom upravitelju Mladenu Selecu tijekom jednog postupka – što je zakonski nemoguće jer se radi o dva različita vlasnika Drvoplastu i Fondu za razvoj i zapošljavanje, a to kako je HBOR ovršio državnu imovinu – to je umijeće povijesnih mudraca vjerovatno.  Nekretnine je za 5.500.000 kn kupila tvrtka  Liatris iz Petrinje, vlasništvo Alena Ljubanovića.  Ukupni promet te tvrtke na kraju 2010 godine iznosio je nešto više od 1.000.000 kn?? pa je za pretpostavljati da se dogodilo čudo kojim su uspjeli kupiti nekretninu na dražbi na kojoj je trebalo samo jamčevine 550.000,00 kn.  Prema informaciji dostupnoj iz objava u Narodnim novinama, te informaciji dobivenoj iz HBOR-a novac od prodaje nekretnine koju je kupila tvrtka Liatris,  do danas nije sjeo HBOR-u na račun iako je od okončane prodaje putem javne dražbe prošlo već pune četiri godine.  

Osim Marine Lovrić Merzel, Mladena Kobera iz HBOR-a, Mladena Nušinovića, Janka Tinfora i Željka Fraćina  u Nadzornom odboru, znakovito je da se u Drvoplastu nekoliko puta mijenjao  i direktor; Stjepan Bobetko, Dragan Čičić, Nikola Tusić, Đurđica Čičić, Nikola Tusić (prokurist) te na kraju Mladen Selec- stečajni upravitelj.

Dakle, od 2002 godine  za vrijeme ugovaranja  višemilionskog kredita, kao i za vrijeme isplate na račun nekog nepoznatog dobavljača, jer je račun Drvoplasta bio blokiran sve do 30.08.2003., direktorica društva bila je supruga Dragana Čičića, Đurđica.   Ona je osnivač i tvrtke Trgo-drvoplast d.o.o. sa sjedištem na istoj adresi, najprije Partizanska ulica bb, potom Milana Nemičića II, Desni odvojak.  Trgo-drvoplast  poslovalo je u istom prostoru i to u periodu od 2003-20010 g. točnije za vrijeme cijelog dužničkog odnosa prema HBOR-u s osnova nevraćenog kredita,  i to u ugovornom odnosu sa HBOR-om!!!

Đurđica Čičić proizvodila je u pogonu u koji je Čičić dovezao druge strojeve iz Kraljeva, a ne one koje je financirao HBOR, i izvozila proizvode natrag u Kraljevo, svojem suprugu.  Time je dobila veliki plus u HBOR-u jer je bila 100% izvoznik.  U skladištu pogona događale su se i druge čudne stvari, švercale su se tenesice i konzervirane ribice koje je Čičić dobavljao iz Galamesa,  BiH.  Znakovito za ribice je bilo što im je prošao rok, pa je pitanje kako su iste „doplivale“ do Hrvatske, dok su tenesice „izgorjele“ u skladištu Europlasta (promijenjeno ime tvrtke Trgo-drvoplast) a potom su „uskrsnule“ u skladišnom prostoru Drvoplasta gdje su ih prodavali na crno.

2008. godine u studenom, prije nego je Liatris na dražbi kupio nekretninu, Čičić je poslao četiri kamiona iz Kraljeva, natovario sve strojeve koji su preostali u krugu – i prevezao ih u Srbiju a HBOR je prodavao imovinu Fonda za razvoj i zapošljavanje – dakle državnu, a koja i davno prije, točnije 1999 godine i tako bila državno vlasništvo.

Iako je Dragan Čičić za državna tijela bio nedostupan, 2006 godine u Ivanić Gradu potpisuje Ugovor o unosu stvari – i tek 2006 godine javnobilježnički ovjerenom ispravom unosi svoju imovinu u Drvoplast d.o.o. te se temeljem tog Ugovora Drvoplast može uknjižiti kao vlasnik.  Čičić potpisuje i Anex ugovora, temeljem Revizije tvrtke Konto-L iz Siska,  i to sa Drvoplast d.o.o. kojeg zastupa Mladen Selec, stečajni upravitelj.

Iz javnobilježnički ovjerenih dokumenata nejasno je s kojom svrhom je 2006 godine potpisan unos stvari, ako je kredit na temelju povećanja temeljnog kapitala istih tih stvari  odobren  i realiziran 2002 i 2003 godine. Kako to da su HBOR i Fond odobrili kredite blokiranoj tvrtki, tvrtki koja nije provela unos temeljnog kapitala i prijenos vlasništva  kroz poslovne i zemljišne knjige?

Nejasno je i puno toga više.  Čemu služi Nadzorni odbor ako ne praćenju poslovanja  i financijske stabilnosti poduzeća „koje nadziru“?

Tko će pokrenuti pitanje njihove odgovornosti zbog propasti novca hrvatskih građana?  Zar  Marina Lovrić Merzel nije vidjela da tvrtka ne posluje, da strojeva nema, da nema radnika? Zar HBOR nije uočio da je Đurđica Čičić ista osoba koja duguje kao odgovorna osoba u Drvoplastu a sada odgovorna u Trgodrvoplast koja posluje u istom prostoru temeljem ugovora sa HBOR-om?

Najveća ironija od svih ironija u ovoj tragikomediji je opravdanje HBOR-a i Fonda za razvoj kako oni svoje potraživanje imaju osigurano kolateralom. Jaka stvar. Društveno zemljište prenešeno  čudom u vlasništvo Dragana Čičića, poduzeća koje je nelikvidno i blokirano s kojim sklapaju kredit,  zasnivaju založno pravo na „do jučer“ društvenoj imovini, opet u korist Države – Fonda za razvoj i zapošljavanje koji  ovršuje Hrvatska banka za obnovu i razvoj.

Za to vrijeme Čičić se u Kraljevu smije! Baš kao i Caliskan u Turskoj nakon neuspjelog ulaganja u Dioki i  unovčenih 5.000.000 eur-a za koje im je Linić velikodušno dao garanciju Države!  Imaju  i čemu!

Autor; N.L.

izvor; feral.com.hr

Mladen Pavković: Pupovac bi i Eskimima prodao – snijeg! |

Mladen Pavković: Pupovac bi i Eskimima prodao – snijeg!

Datum objave; 19. kolovoz 2015./Piše: Mladen Pavković

Ponovno su se „svi“ raspisali o, Srbinu po zanimanju, – Miloradu Pupovcu. Razlog tome je njegova reakcija i podržavanje srbijanskog ministra Aleksandra Vulina u pljuvanju i bljuvanju u svezi  odluke vukovarskog Gradskog vijeća o skidanju dvojezičnih natpisa  na gradskim ustanovama, institucijama, trgovima i ulicama. Naime, Pupovac i njegovi sateliti neprestano se bore i zalažu za pravdu i pravicu, ali isključivo za onu koja ide njima u prilog. Sve ostalo je za njih vraćanje u prošlost, ali ne  onu iz 1991., već  iz 1941.! Prozirno da prozirnije ne može biti. Nakon odluke da se maknu ćirilične ploče koje su stigle u Vukovar još sa srbijanskim tenkovima, koji su te 1991. ispraćeni s cvijećem iz Beograda, i koji su posve razorili sve što se u Vukovaru kretalo, a poglavito ono što je „stajalo na mjestu“, kao primjerice, ratna vukovarska bolnica, katolička crkva, škole, gospodarski objekti, obiteljske kuće i drugo, većina hrvatskih medija ponovno je utrčala u susret Pupovcu i koga drugoga nego njega pitala za mišljenje o tom „sramnom“ činu vukovarskog Gradskog vijeća. A Srbin po zanimanju, koji odlično zarađuje na hrvatskoj muci, uvijek se, pa i sada rado odazvao svjetlima reflektora. Po medijskim nastupima jedino bi mu mogla pozavidjeti Severina, jer samo Pupovac dobiva medijsku i inu pozornost isto kao i ova dama, koja si valjda „ reže žile“ ako nije jedan dan u medijima.

Sada je „popularni Pupi“ opet gostovao i u Dnevniku Nove tv. Zvali su ga da im ON kaže svoje mišljenje o skidanju ćiriličnih ploča, a taj  lukav, bezobrazan i podmukao kakav već jeste, iskoristio je darovane minute da još jednom podsjeti hrvatski narod da su oni „ustaše i fašisti“. O Vukovaru i 1991. godini, srpskoj agresiji, o desetinama tisuća mrtvih, ranjenih, protjeranih i ozlijeđenih Hrvata, profesor se ne izjašnjava, odnosno „zna“ da su tada Hrvati bili „agresori“ a ne žrtve. To je sramotna priča koju nam Pupovac prodaje već godinama. Toliko je vješt u prodavanju magle da ne bi bilo nikakvo čudo da sutra čujemo da je uspio i Eskimima prodati – snijeg.

No, nas sve više ipak smeta što nakon svakog pojavljivanja ovog Srbina po zanimanju, poglavito na malim ekranima, čak i urednici i novinari koji ga zovu u svoje emisije, kasnije se tobože  žale kako se „Pupi“ nije držao teme, već je, primjerice, umjesto o Vukovaru i ćiriličnim pločama „pjevao“ o ustašama, fašizmu, 1945-toj ili o Hrvatima koji su klali u Jasenovcu i drugim ustaškim logorima.

Pa, što drugo od njega očekuju oni koji „imaju čast“ pred kamerama razgovarati s ovim srbijanskim politikantom? Iz kojih razloga i po čijem zadatku mediji jedino, ali jedino, kad je u pitanju srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj, zovu Pupovca? Zar u Hrvatskoj nema ni jednog, ali baš ni jednog Srbina, koji bi u ime svoje manjine mogao reći neke pametne rečenice, umjesto da svaki puta slušamo Pupovčeve gluposti? Tim više što se već i od samih Srba u Hrvatskoj čuje- maknite ga, zagađuje nam život!

Pored toga, ne znamo jeste li primijetili da za  Pupovcem  svako malo nakon što se vrati iz Beograda, gdje prima upute i zadatke, većina hrvatskih medija kao da „poludi“. „Svi“ hoće njegove izjave, iako  znaju da tog čovjeka danas podržava nešto malo više ljudi nego što ima članova obitelji!

Stoga, poručujemo pojedinim medijima da nam je dosta i previše jedne Severine svaki dan u novinama i malim ekranima te da ne možemo više slušati i gledati „Milojka“ kako nam svaki dan laže, maže, falsificira i priča bajke.

Njegovo mišljenje ne zanima ni Srbe koji su Hrvatsku prihvatili kao svoju domovinu, a kamoli Hrvate, koji su ginuli i dali krv da bi i ovakav čovjek nama danas solio pamet!

Kad ste ga uostalom vidjeli da nosi hrvatski grb ili hrvatsku zastavu?

Jedino ste čuli i čitali da ga hrvatski porezni obveznici enormno plaćaju.

Za što?

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)