PISMO PREDSJEDNICI: “Kad mi moj tata kaže da moram živjeti s mamom ja sam jako tužna i plačem! Tada je i moj tata tužan i plače! Onda svi plačemo i tužni smo!
Autor: Nada Landeka
Postoji jedna starinska priča u kojoj su se dvije žene svađale oko djeteta. I jedna i druga tvrdile su da je dijete njezino i željele ga uzeti sebi. Nisu mogle sporazumno dogovoriti se, stoga su se obratile sucu. Sudac odredi da se „dijete prepolovi na pola“ i svakoj od žena dadne polovica. Obzirom da nije mogao nikako saznati koja od žena je dijete rodila i koja ga više voli stavio je obje žene na kušnju. Na njegovu odluku, žena koja nije majka rekla je; „Odlično, može, prepolovimo ga“, dok je prava majka, žena koja bi dala život za svoje dijete, glasno zajaukala. „Nemojte molim vas ništa učiniti djetetu, dajte ga toj drugoj ženi, samo da djetetu ne bude ništa, da bude zdravo i sretno“
Prenosila se ova priča s pokoljenja na pokoljenje, sve do današnjih dana. Više ne živimo u srednjem vijeku, vremena su moderna, majke su postale feministkinje, veganke, članice „muškomrziteljskih“ udruga, a poneki očevi postali su prave pravcate majke. Život bi položili za svoje dijete i za njihovu sreću i zdravlje, štrajkali građu, borili se svim pravnim sredstvima i putem medija, a naročito se borili i bore pravom pravcatom ljubavlju prema djetetu koje su donijeli na svijet. Iz te ljubavi oca prema djetetu i zaštite dječjih prava proizašla je i Udruga za zaštitu prava djeteta, koju je osnovao Slaven Rukavina, otac koji se žestoko bori za sretno djetinjstvo svojeg djeteta, i to sam protiv gotovo cijelog sustava.
Životna priča Slavena Rukavine i njegove kćerke dira duboko u srce, ali i šokira
Centar za socijalnu skrb Sesvete, a potom i Centar za socijalnu skrb Senj zaobilaze pravomoćnu sudsku odluku kojom je dijete na odgajanje dodijeljeno ocu s kojim dijete živi već 4,5 godine, i to sretno, sudeći po djetetu, po fotografijama sa sretnim izrazom lica, ali i po kazivanju svih koji ih poznaju. Da bi ovi Centri uspjeli u svojoj nakani da se tati Slavenu oduzme dijete, bio je izložen brojnim sudskim postupcima u kojima je morao dokazivati da nije zlostavljač, niti prekršitelj. I sve je uspješno dokazao. 3,5 godine koliko je trajala brakorazvodna parnica dijete je prolazilo traume, a bilo je i izloženo zlostavljanju. Ne očevom već majčinom.Malena je u početku živjela s majkom koja se nije libila dijete i udariti kada bi dijete spomenulo oca, dok je veganska prehrana kojom je majka prehranjivala dijete uzrokovala tešku bolest djeteta „energetsko proteinski nedostatak“ (E-44) od koje je dijete liječeno.
Nakon dugotrajnog parničenja Općinski sud u Sesvetama je dana 25. listopada 2012. godine donio presudu i Rješenje posl.br. P2-xxxx/09-171, a koju dana 19. veljače 2013. godine potvrđuje Županijski sud u Zagrebu presudom i Rješenjem posl.br. 8 Gž2-xxx/12-2. Tako je donesena pravomoćna sudska odluka da mldb. L. živi sa ocem. Do danas ta presuda nije derogirana, promijenjena niti je uložen pravni prijedlog za njenom promjenom. Ona je na snazi.
Općinski sud u Zadru zanemario je pravomoćnu sudsku odluku o životu djeteta sa ocem, i zaobilaznim putem odredio Rješenjem o ovrsi br. Ovr 907/2016 da se dijete na godinu dana dodijeli “udomitelju” majci – kojoj dijete ne želi.
Centar za socijalnu skrb Sesvete, a potom i Senj (koji je naslijedio spis) podnose brojne optužbe protiv oca, i to na temelju prijava Udruge B.a.b.e za koje majka piše, i na koncu, iako nisu mogli svoje optužbe ni na koji način dokazati, zaobilaze pravomoćnu sudsku presudu, te obilaznim putem otimaju dijete od oca, i to Rješenjem o ovrsi na koje – žalba ne odgađa izvršenje. Kao razlog takvom postupanju CZS Sesvete, a potom i CZS Senj stavljaju ocu na teret „tešku optužbu“ , zamalo da ne uguši svoje dijete ljubavlju i brigom, te ga stoga optužuju da nad djetetom vrši „emocionalno nasilje“ koje se navodno prepoznaje u velikoj povezanosti između djeteta i oca.
Niste do sada znali da ljubav oca po navodu CZS terorizira dijete, i to više od vidljivih modrica koje je udarcima nanijela majka?
Prema tome se dade zaključiti da za Centre za socijalnu skrb, za hrvatske sudove, puno je logičnije i normalnije ne biti osjećajno vezan s djetetom, ne voljeti dijete, ne stvoriti povezanost između djeteta i oca ili majke, nego li svoje dijete voljeti i o njemu brinuti?
Tada si nasilnik??!!!
I to „emocionalno nasilje“ je do te mjere zabrinjavajuće, da se dijete, nasilno, ovrhom, mora oduzeti ocu i predati majci koja po nekoliko mjeseci ne pita kako je dijete??!! Ne vodeći pri tom brigu o tome kako se doista osjeća dijete, koliko upravo ta trauma i strah radi mogućeg odvajanja od oca kojeg voli na dijete negativno djeluje i izaziva stres, koji u konačnici će ostaviti trajne ožiljke u razvoju djeteta.Sama djevojčica, sada skoro devetgodišnjakinja pričala je psiholozima i sociolozima o svojem životu kod majke. Često je plakala iz razloga jer je majka forsirala da se oca naziva nasilnikom, ali i pogrdnim imenima, a kad bi se djevojčica suprotstavila takvim majčinim riječima, čula je prijetnje kako će oca strpati u zatvor a nju zauvijek razdvojiti od od oca kojeg neizmjerno voli.
Jednom je, za vrijeme dok je živjela s majkom djevojčica došla u školu s vidljivim tragovima fizičkog zlostavljanja, što su primijetile i učiteljice. Prijavile su to Centru za socijalnu skrb Sesvete, što su oni prikrili, a kad je otac inzistirao da se poduzmu mjere o sprječavanju nasilja nad djetetom, doživio je pravi šok. Umjesto da se za dijete učini najbolje što se može, CZS Sesvete pokrenuo je pravi progon brojnim optužbama protiv Rukavine. Obzirom da mu je kroz troipolgodišnju kalvariju borbe za dijete, tijekom brakorazvodne parnice značajno stradao posao, Rukavina je odlučio preseliti se na Pag i tamo razviti posao. Otišao je iz Sesveta, ali nije pobjegao od problema.
Nastavljujući postupak koji je započeo CZS Sesvete, „stručnjaci“ iz CZS Senj primijenili su odredbu čl. 111 Obiteljskog zakona kojim je propisano da se dijete oduzima roditelju koji dijete zlostavlja. Zanimljivo da, iako bi propisi postupanja trebali biti jednaki, CZS iz Varaždina nije bio toliko revan u oduzimanju djeteta, kada se u javnosti otkrilo da majka dviju djevojčica godinama prodaje svoju djecu starijim osobama koje su ih spolno zlostavljale a „majka“ na djeci prihodovala. Saznalo se da su mnogi prijavljivali te nezakonite radnje nad djecom nadležnom CZS-u, i da nitko na iste nije reagirao. Djelatnici CZS-a zatajili su majčino zanemarivanje odgoja djece, ali i zlostavljanje….O takvom postupanju djelatnika CZS nitko nije poduzeo mjere suspenzije i sl.
Djelatnici CZS Senj sudu su preporučili primjenu mjere propisane člankom 111 Obiteljskog zakona koji propisuje da će: (1) Sud u izvanparničnom postupku roditelju koji u većoj mjeri zanemaruje podizanje i odgoj djeteta ili postoji opasnost za pravilno podizanje djeteta, oduzeti pravo da živi sa svojim djetetom i odgaja ga, te će dijete povjeriti na čuvanje i odgoj drugoj osobi, ustanovi ili drugoj pravnoj osobi koja obavlja djelatnost socijalne skrbi.
(2) Smatra se da roditelj u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta primjerice ako ne skrbi dovoljno o prehrani, higijeni, odijevanju, medicinskoj pomoći, redovitom pohađanju škole, ne sprječava dijete u štetnom druženju, zabranjenim noćnim izlascima, skitnji, prosjačenju ili krađi.
Međutim, Centar za socijalnu skrb zatražio je od Općinskog suda u Zadru primjenu ove najteže mjere protiv oca, iako nisu prije toga poduzeli niti jednu drugu lakšu mjeru, kao niti nadzor koji se mogao primijeniti nad odgojem djeteta. Isto tako, na snazi je pravomoćna presuda kojom je dijete dodijeljeno ocu na odgoj i zajednički život, pa se Rješenje o ovrsi suprotstavlja pravomoćnoj sudskoj presudi kojom je djetetu određen zajednički život s ocem. CZS je bez poduzimanja ikakvih prethodnih lakših mjera odredio da se ocu dijete oduzme na godinu dana i dodijeli majci, s kojom dijete ne želi živjeti.
Za razliku od slučaja u Varaždinu, CZS rijetko zataji u situacijama kad treba provesti ovrhu nad djetetom. U donošenju Rješenja o ovrsi i provedbi ovrha nad djetetom posebno prednjači Općinski sud u Zadru, sudeći po više ovrha pokrenutih posljednjih nekoliko mjeseci, za koje je ministrica Bernarda Juretić zatražila reviziju i djeca su u konačnici ostala kod roditelja. Reklo bi se da postoji izvanredna “suradnja” između CZS i Općinskog suda u Zadru, i da se Rješenja o ovrsi nad djetetom donose tek pukim automatizmom, po mjeri i preporuci CZS.
Žalba ne odgađa izvršenje Rješenja o ovrsi, pa pobijanje tog rješenja, nakon što se već načini šteta u odnosu na djetetov odgoj više i nema nikakvog smisla
Rješenje o ovrsi žalba ne odgađa, pa čak i kad imate sve žalbene razloge protiv donešenog rješenja, ništa vam to ne pomaže. Dijete se ovršuje prije pravomoćnosti rješenja. Može li revizija ispraviti nastalu štetu ukoliko se kasnije u žalbi uspije? Kako se može popraviti šteta nanešena djetetu koje koje svakodnevno plače, koje živi u strahu i u šoku da će jednom odlukom suda prekinuti se mirno i sretno djetinjstvo, druženje s prijateljima, igre, slobodne aktivnosti.
U cijeloj toj priči, koliko god otac bio važan, pa i emocionalna povezanost između oca i djeteta, neće sigurno razdvajanje od oca ostaviti takve teške posljedice po dijete,kao što će to učiniti posljedice „čupanja djeteta, poput cvijeta iz korijena“ iz sredine u kojoj dijete živi. Naročito kad takva situacija nastane nakon traumatičnog 3,5 godišnjeg postupka rastave braka koja je šokantna za svako dijete, pa tako i za ovu malenu djevojčicu, koja sada, nakon 4,5 godine mirnog i stabilnog života za koje vrijeme djetetu ne silazi osmijeh sa lica, svakodnevno se druži sa svojim prijateljima, odličan je đak, izvrsna u slobodnim aktivnostima, ima svoj krug prijatelja i organizirano slobodno vrijeme, mora sve to napustiti i po nalogu suda živjeti s majkom, s kojom dijete ne želi živjeti.
Djevojčica je napisala pismo i predsjednici Kolindi, zamolila ju da ju ne odvajaju od njezinog tate.
“Draga predsjednice Kolinda! Čula sam da ti je danas rođendan pa sam ti ga htjela čestitati! Evo imam jednu veliku zamolbu, to da me ne uzmu mojoj obitelji! Najviše se volimo ja i moja obitelj. Kad mi moj tata kaže da moram živjeti s mamom ja sam jako tužna i plačem! Tada je i moj tata tužan i plače! Onda smo plačemo i tužni smo! Jako tužni! Ja ne mogu zamisliti život bez svog najboljeg tateka na svijetu. I bez tete Nataše! Moja nevolja je najveća. Ja neću živjeti sa mamom! Ja to neću i ne mogu! Molim vas ispunite moju želju. Bit ću najbolje dijete na svijetu!”
(op.a. Redakcija HAZUD-a u posjedu je izvornog pisma)
Valja napomenuti da je temeljem sudske odluke, pravomoćnog Rješenja o starateljstvu kojom je dijete dodijeljeno ocu, majka imala mogućnost viđanja s djetetom i da NIKAD nije samoinicijativno iskoristila tu mogućnost. Uvijek bi otac, da bi ispunio zakonsku obvezu izrečenu u presudi, zvao majku, dogovarao susrete, odvozio dijete k majci, i ponovno preuzimao dijete. Majka to nikad sama nije učinila.
Djevojčica ne želi živjeti s majkom, želi živjeti s ocem, ali za njene želje nitko ne mari
Koji je smisao raspravljati uopće o tome tko od njih dvoje roditelja, koji su vjerovatno jednom u ljubavi donijeli dijete na svijet, više voli to dijete. Sudeći prema anegdoti s početka ovog teksta, dijete više voli onaj koji tom djetetu želi najbolje. Otac Rukavina djetetu je sve omogućio, prije svega zdrav razvoj, obrazovanje i vanškolske aktivnosti u kojima se dijete posebno ističe, sretno i stabilno djetinjstvo, osmijeh na licu, izvanredan psihorazvoj što dokazuju i brojna vještačenja i mišljenja psihologa. Za dokazivanje da je dijete stabilnog i kvalitetnog razvoja Rukavina je angažirao nekoliko stručnjaka, psihologa, sudskih vještaka, koji su svi redom razvoj djevojčice ocijenili kao iznadprosječan. Djevojčica je odličan đak, nadprosječno inteligentna i odličnih rezultata u školskim i izvanškolskim aktivnostima.
Ona ne želi živjeti s majkom. Želi ostati živjeti s ocem, u sredini na koju je navikla, okružena svojim prijateljicama, prijateljima, želi biti sretna kao i svih ovih godina. Može li tko zamisliti što znači, za jedno devetogodišnje dijete sudska odluka po kojoj dijete mora napustiti dom u kojem je sretno, i to na godinu dana, poput nekog paketa, neke stvari, preko noći premjestiti se sa mjesta na mjesto, odjednom promijeniti školu, prijatelje, navike, biti bez oca, živjeti s majkom s kojom ne želi živjeti tih godinu dana, otrgnuta od svega što voli i što joj je drago, ponovno se snalaziti u školi, u društvu….
Je li tko pomislio što se čini tom malenom biću koje voli svojeg oca, ili je za institucije samo bitno da istjeruju „svoju pravdu“ ma kako nepravedna prema djetetu ta „pravda“ bila?
Cijeli sustav namjerno ignorira želje djeteta, kao da je objekt, a ne ljudsko biće. A djevojčica pati svakodnevno. Otac i njegova partnerica, s kojima djevojčica živi, svu svoju energiju i vrijeme posvetili su tome da djevojčica čim manje osjeti pritisak i da bude dobro. To im u većoj mjeri i uspijeva, ali uz iznimno velike napore i silnu ljubav koju ulažu. Upravo ih ta okolnost, da nad njima neprekidno visi „mač razdvajanja koje ne žele“ još više zbližava i povezuje, a ta povezanost najviše smeta Centru za socijalnu skrb.
Snažnu ljubav i skrb prema djetetu proglašavaju zločinom i zlostavljanjem nad djetetom
Upravo Rješenje o ovrsi i suočavanje djeteta s ovako nemilom činjenicom – da mora doslovno preko noći presjeći svoj život i poći tamo gdje ne želi, rezultiralo je strašnim stresom za dijete i velikom odbojnošću prema majci. Djevojčica je devetogodišnjakinja i jako dobro zna da je inicijator cijelog ovog terora njezina majka. Ista ta majka, nije tijekom cijelog prošlogodišnjeg ljeta niti jednom nazvala da čuje kako je njezino dijete. A sada bi dijete trebalo odjednom i prisilno prihvatiti činjenicu da mora živjeti s majkom. Posljedice za dijete, za njezin emocionalni razvoj, pa i intelektualni, prisilnim odvajanjem od oca s kojim želi živjeti, i predaja majci s kojom ne želi živjeti, bit će veoma teške i ostaviti će dubok i trajan ožiljak na razvoju djeteta.
Tko će u tim institucijama, zaduženim za ispravan razvoj djeteta, probuditi u službenicima sluh i emocije, razum, kojim će ispravno procijeniti da takva vrsta nasilja nad djetetom – prisilna provedba ovrhe, upravo izaziva trajne štete i nasilje nad djetetom, a oni, Centar za socijalnu skrb, bi trebali voditi brigu da dijete štite od nasilja. Pa tko je tu lud?
Nema komentara:
Objavi komentar