BALKANSKO SUDOVANJE I EUROPSKE ODVJETNIČKE TARIFE; Čak i da dobijete spor, radi odvjetničkih troškova možete izgubiti kuću
Da je hrvatsko pravosuđe među najgorima i najkorumpiranijima u Europi priča je stara nekoliko godina. Već odavno povlači se kroz hrvatski rječnik izraz „žrtve pravosuđa“ a oblici nastajanja pravosudnih žrtvi može se opisati u niz različitih slučajeva. Od prelamanja nezakonitih sudskih odluka preko leđa stranaka, uslijed čega nastaje za njih iznimno velika šteta, pa sve do nepoštivanja zakona od strane samog suca koji propusti, ili namjerno ne primijeni pokoju zakonsku odredbu, elementi su koji stvaraju žrtve.
Posljednjom promjenom Zakona o parničnom postupku dodatno je povećan rizik nastanka štete u odnosu na neku od stranaka. Naime, ZPP-om je propisano da se pozivi za sudske rasprave i druga pismena i podnesci upućuju punomoćniku stranke (ako ga ima), dok slanje poziva stranci više nije obavezno. Dogodi li se da odvjetnik previdi poziv pa izostane sa sudske rasprave, stranka gubi spor ili joj odbacuju tužbu, dok joj je štetu nastalu uslijed takvog postupanja nitko neće nadoknaditi jer je takvo postupanje suda regulirano zakonom. Stranka zapravo više i ne može znati što se u sudskom postupu događa, osim, ukoliko sama ne pokaže interes da sazna (uvidom u spis, pisanjem podnesaka, komunikacijom sa sucem i sl.). Odvjetnici i suci preuzeli su situaciju, i zakonima izbacili “stranke iz igre!”.
Ovime je dodatno onemogućen pristup pravosuđu. Naime, prva stavka koja sprječava potpunu pravnu zaštitu su tarife sudskih pristojbi i odvjetničke tarife.
Zakonom su propisane tarife prema europskim standardima i visini troškova, dok su primanja u Hrvatskoj znatno niža.
Naročito taj problem osjeća najniži socijalni sloj, za koji je, istina, zakonom omogućena besplatna pravna pomoć, međutim takva besplatna pravna pomoć ne pruža adekvatnu zaštitu, i u praksi baš i ne funkcionira, obzirom da je u brojnim sudskim predmetima potrebno poduzeti više radnji i pokrenuti više parnica, a da je besplatna pravna pomoć osigurana samo za jednu radnju. Osim toga, da bi se osigurala besplatna pravna pomoć osobama slabijeg imovnog stanja i bez primanja, stranke moraju pribaviti potvrdu o imovnom stanju, i ukoliko posjeduju nekretninu takvu pomoć teško će, ili nikako dobiti. Pri tom je nevažno radi li se o ovrhama na nekretnini koju mogu izgubiti, jer se i takva nekretnina založena i pod ovrhom smatra imovinom.
Uz sve to, ishođenje takve potvrde najčešće obuhvaća samo oslobađanje od plaćanja sudskih pristojbi, dok veći dio odvjetničkih troškova, čak i u opciji besplatna pravna pomoć, stranke često moraju same platiti. Pa ako novca nemaju, nemaju ni mogućnosti zaštititi svoja prava niti se za njih izboriti.
Ovrhe nastale uslijed dosuđenih sudskih troškova
Kroz sudsku praksu bilo je slučajeva u kojima su tužitelji podigli tužbu radi naknade štete uslijed prometne nezgode, ili tužbu radi isplate posuđenog novca ili slično, pa su te postupke iz određenog razloga izgubili. Takav je slučaj gdje A. iz Zagreba koja je teško stradala u prometnoj nesreći, ostala trajni invalid, šest mjeseci je bila potpuno nepokretna, ali je unatoč svim tim posljedicama samo djelomično dobila spor koji je pokrenula protiv osiguravajuće kuće. Za veći dio tužbenog zahtjeva je odbijena, a na cjelokupni iznos vrijednosti spora su joj obračunati odvjetnički troškovi koji su „pojeli“ dio prihvaćenog tužbenog zahtjeva ali i stvorili nove troškove u iznosu od preko 150.000,00 kn koje je bila dužna namiriti pod prijetnjom ovrhe. Kako novca nije imala, ovrha je pokrenuta, temeljem pravomoćne sudske presude koja ima svojstvo ovršne isprave te joj je tuženik ovršio svu imovinu.
Treba li dodatno opisivati svu dramu koju je proživjela ta gospođa?
Ništa bolja situacija nije niti sa jednim hrvatskim iseljenikom koji je u Hrvatsku, točnije u Sladoranu Županja uložio kapital, novac u iznosu od milijun njemačkih maraka. Novac mu je nepovratno izgubljen, pokrenuti sudski spor za povrat novca izgubio je iz procesnih razloga, dok je njemu preostao da namiri sudske i odvjetničke troškove druge strane i to u visini od 1.600.000,00 kn (tri odvjetnika). Kako to funkcionira, iseljenik je shvatio po jednom od dolazaka u Hrvatsku. U svojem stanu zatekao je isključenu vodu, struju, plin, telefon koje je inače plaćao trajnim nalogom, stan mu je bio pod ovrhom, a svi računi blokirani. Borio se svim mogućim sredstvima, pokrenuo i nove postupke, ali uzalud, sve troškove naplatili su mu temeljem pravomoćne sudske presude kojom su odvjetnicima tužene strane dosuđeni enormno visoki odvjetnički troškovi.
Posljednji jedan od takvih nevjerovatnih slučajeva se dogodio i pred Općinskim sudom u Zagrebu, gdje na pripremno ročište odvjetnik tužitelja iako uredno pozvan nije pristupio, vrijednost spora iskazana je tužbom u visini 10.000,00 kn. Kao punomoćnici tuženih pojavila su se dva odvjetnika koji se prema navodima sutkinje nisu niti upuštali u sudsku raspravu, pa je prema odredbama ZPP-a tužba odbačena. Međutim, na tom istom ročištu odvjetnici suprotne strane upustili su se u raspravljanje oko visine spora, te su vrijednost bez sudjelovanja suprotne strane promijenili na iznos od 120.000 kn, na osnovu čega je sutkinja dosudila trošak odvjetnicima tuženih u iznosu od 18.000,00 kn.
Sve opisane situacije podjednako su teške, svaka na svoj način, međutim, najgora je vjerujem ona u kojoj osoba već izgubi svoj dom, pa da bi ga sačuvala ili dokazala neko svoje pravo, prisiljena je plaćati skupe sudske troškove. U konačnici, čak i ako dobije spor, najčešće ipak izgubi kuću, i to radi namirenja troškova, jer nema iz čega drugog namiriti skupe odvjetničke i sudske troškove naročito ako je vrijednost spora visoka.
Takvi slučajevi događaju se i u aferi „nelegalni kreditori“ koji su u svojem pljačkaškom pohodu poharali Hrvatsku posljednjih godina. Ugovorima koji su sklopljeni izvan propisa i Zakona RH sa raznim kreditnim uredima i „investitorima“ te sa Raiffaisenbank zadrugama iz Austrije otuđivana je imovina građana, upisivana su založna prava na imovini, pokrenuti ovršni postupci radi prodaje nekretnine. Iako je samim Ustavom, pa i Konvencijom, ali i u više zakona jasno vidljivo kakve učinke ima pravni posao koji je sklopljen suprotno zakonu, te da su takvi ugovori ništetni,na što je sud dužan paziti po službenoj dužnosti, i nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, oštećeni su prisiljeni podizati sudske tužbe radi dokazivanja ništetnosti pred sudom. Radnja „po službenoj dužnosti“ kao da se negdje putem izgubila pa sav teret pada na oštećenike koji ukoliko žele dokazati nelegalnost postupanja moraju voditi dugotrajne i skupocjene parnice za dokazivanje ništetnosti. Na kraju izgube, uz jedan doista šokantan navod suda; „Tvrdnja tužitelja da je ugovor ništetan zato jer je sklopljen sa vjerovnikom koji nema registriranu podružnicu u Republici Hrvatskoj ne stoji, jer vjerovnik je imao pravo baviti se financijskim poslovima i obračunavati kamate, pa i kamate na kamate prema austrijskom pravu?!!, a ne stoji ni tvrdnja u vezi okolnosti sklapanja ugovora. Naime, „tužitelj tvrdi da je ugovor nelegalan zato što je isti sklopljen u kafiću, a da je sklopljen u uredu bio bi legalan”???? obrazlagao je tuženik, dok sud tuženiku daje za pravo „Činjenica neadekvatnog mjesta ponude i zaključenja ugovora o kreditu…. ne može se podvesti niti pod jednu od niza okolnosti radi čega je tužitelj u tužbi tvrdio da su ugovori ništetni.…“ navodi se u sudskoj odluci Općinskog suda u Varaždinu kojom je tužbeni zahtjev radi ništetnosti ugovora o kreditu odbijen, pa je u presudi određeno tužitelju da suprotnoj strani namiri odvjetničke troškove u iznosu od 117.350,00 kn i to za troškove zastupanja na dva ročišta.
Troškove tužitelja, sud naravno nije specificirao, obzirom da je tužba izgubljena ali za pretpostaviti je da su isto bili visoki obzirom na vrijednost spora, čime je vjerovatno iznos odvjetničkih troškova udvostručen.
Ugovorima sa austrijskim Raiffaisenbank zadrugama ovršeni su ne samo glavni dužnici, već i sudužnik, ali i jamci, i sve njih austrijske zadruge koje na području Republike Hrvatske nisu imale potrebne dozvole za rad, niti registrirane podružnice, terete za jednak iznos duga i to u punom iznosu iz Ugovora. Istovremeno provode i ovršni postupak na nekretnini, iz čega je vidljivo da se naplaćuju peterostruko, zapljenom sredstava po svim računima svih sudionika, ali i iz nekretnine prodajom iste na javnoj dražbi.
Ovakav oblik „pravne zaštite“ i pristupa sudu, vjerovatno je nepoznat europskim sudovima, možda je nepoznat i Vijeću Europe i Europskoj Komisiji. Jedno je sigurno, ovršeni ima tri mogućnosti: kad dobije Rješenje o ovrsi ne poduzeti ništa i ne podnijeti žalbu, ne suprotstavljati se ovrsi kako bi izbjegao još i dodatne skupe sudske troškove i riskirati da ga se izbaci iz doma odmah po pravomoćnosti Rješenja o ovrsi, ili podnijeti žalbu i dokazivati da je ovrha nedopuštena, a na kraju ipak riskirati da se ovrha i deložacija provede na štetu ovršenika i podmiriti sve troškove uz rizik određivanja deložacije, ili pak podnijeti tužbu radi utvrđenja ništetnosti kako to Zakon propisuje, i očekivati da mu tužba bude odbijena te da mu sud to odredi još i iznimno visoke sudske troškovi koje će druga strana opet naplatiti ovrhom na računima i imovini, radi čega je u konačnici moguće da mu sud odredi ovrhu na nekretnini radi namirenja troškova i iseljenje po prijedlogu ovrhovoditelja
Koja je onda svrha sudske zaštite? Kakav je to „pristup pravosuđu“ koje ubija sve one koji zatraže pravdu putem suda?
Prosječna plaća u Republici Hrvatsko prema izvještajima Državnog zavoda za statistiku je 6.080,00 kn. Međutim, najniža plaća u Hrvatskoj je 2.800,00 kn i upravo najviše je onih koji imaju čak i niža primanja od najnižih zakonom propisanih. Upravo populacija sa ovom malom plaćom (ili čak i bez plaće) je i najugroženija. Ako uzmemo u obzir da im je jedna trećina plaće već uskraćena ovrhom, preostaje im za život najviše 1.900,00 kn, što znači da godišnje može zaraditi tek 22.800,00 kn.
Pet i pol godina trebalo bi populaciji najnižeg socijalnog ranga, pod uvjetom da ništa ne jedu, ne piju, ne kupuju odjevne predmete i ne plaćaju režije, da prikupe sredstva za podmirenje sudskih troškova.
Slijedi im još jedna ovrha na primanjima i imovini radi namirenja sudskih i odvjetničkih troškova.
Svakom je jasno da je to nemoguće podmiriti!
Dakle, oštećenici nelegalnih kreditora, za čiju zaštitu se nije pobrinula Država koja je bila dužna nadzirati tok novca koji je unošen u Hrvatsku te svako nezakonito „pranje“ ili prelijevanje novca spriječiti i sankcionirati, sada su dodatno, po drugi put, izloženi pljački i od vlastite Države!
Nema komentara:
Objavi komentar