četvrtak, 19. studenoga 2015.

ŠTO JA IMAM OD SVEGA ŠTO SAM DAO ZA HRVATSKU? ŠTO JE HRVATSKA DALA MENI? PITANJE JE HRVATSKOG BRANITELJA ZVONKA SINKOVIĆA – PRIPADNIKA TIGROVA |

ŠTO JA IMAM OD SVEGA ŠTO SAM DAO ZA HRVATSKU? ŠTO JE HRVATSKA DALA MENI? PITANJE JE HRVATSKOG BRANITELJA ZVONKA SINKOVIĆA – PRIPADNIKA TIGROVA

Datum objave: 18. studeni 2015./Piše: Nada Landeka

„Fuuuujj!! Nakon svega mogu samo reći da mi je došlo da se dobro ispovraćam. Do sada sam imao nadu da će pravna država odraditi svoj posao, od sada imam samo osjećaj gađenja!!!“ – izjavio je Sinković nakon izlaska iz sudnice kao jedna od žrtava kreditnog ureda

Prije nepunih tjedan dana, točnije 12. studenog 2015. godine, pred Županijskim sudom u Zagrebu održano je ročište na kojem se sudilo lihvarima – organizatorima, predstavnicima i zaposlenicima tzv. kreditnih ureda koji su doslovno poharali džepove i imovinu građana Hrvatske u periodu od 2010. godine do danas. Od 19 optuženih na suđenju se pojavilo svega njih pet, ostali su bili spriječeni “opravdanim razlogom” zbog kojeg se nisu pojavili na sudu, rekao nam je Sinković nakon što je izašao iz sudnice.

Nelagalni i lihvarski kreditni uredi

Radi se zapravo o trgovačkim društvima, registriranim pri trgovačkim sudovima u cijeloj Hrvatskoj, s temeljnim kapitalom od 20.000 kn, a koje su suprotno Zakonu o kreditnim institucijama, suprotno Zakonu o bankama, i Zakonu o potrošačkom kreditiranju ipak uspjele proći strogu kontrolu trgovačkih sudova i registrirati se za djelatnost kreditiranja iako za obavljanje te djelatnosti nisu imali baš nikakvih uvjeta. Nisu imali ni potrebne dozvole za financijsko poslovanje, tj. za kreditiranje, niti su bili podvrgnute nadzoru Ministarstva financija i HANFE, no sve to ih nije sprječavalo da sklapaju ugovore o zajmovima i da u svojim tzv. kreditnim uredima isplaćuju novac na ruke zajmoprimaca, budućih dužnika.

Trgovačka društva čudnih imena poslovala su na još čudniji način. Urede su otvarali po cijeloj Hrvatskoj, dok su promidžbu i reklamu vršili putem letaka koji su distribuirani u sredstvima javnog prijevoza, lijepljeni na stupove električne rasvjete, podijeljeni po čekaonicama zdravstvenih ustanova i u drugim čekaonicama, uglavnom gdje god se kretalo više ljudi. Iz letaka se moglo iščitati da se kredit isplaćuje u kratkom roku (24 sata), da dužnik nije obvezan ispunjavati posebne bonitetne uvjete, a za nekretnine su imali svoje vlastite procjenitelje koji su odokativnom procjenom odredjivali vrijednost kuće ili stana u svega pet minuta. Mnogi su nasjeli na lakoću koja im je obećana, a provjerom pri trgovačkim sudovima samo su mogli utvrditi da se radi o legalno registriranim poduzećima, čija djelatnost je – kreditiranje???

Križni put u miru branitelja iz Domovinskog rata Zvonka Sinkovića

Zvonko Sinković je do Domovinskog rata bio anesteziolog, djelatnik bolnice Sveti Duh. Na samom početku rata, kao djelatnik MORH-a odmah je bio mobiliziran kao zdravstveni radnik te je na ratištu izvršavao radnu obvezu. Izvukao je brojne ranjene i poput i ostalih medicinara na terenu spašavao im je živote pravovremenom i adekvatnom medicinskom pomoći. Nakon određenog vremena skinuta mu je radna obveza a on je postao pripadnik Tigrova. Nesebično, požrtvovno i hrabro, bez ikakvog razmišljanja svoj život dao je u službu obrane Domovine.

Po završetku rata, mnogi njegovi suborci odlučili su se na mirovinu, dijagnosticiran im je PTSP, ili neke druge bolesti, mnogi su na žalost i ranjeni i nisu više mogli obavljati nikakvu civilnu radnu obvezu. Sinković se odlučio vratiti na posao, na mjesto na kojem je radio prije rata. Šokirao se, u bolnici su mu rekli da ga ne mogu primiti natrag na posao i na njegovo radno mjesto, uz obrazloženje da je prestar – govori Sinković.

Nakon borbi na prvoj crti, borbi za očuvanje vlastitog života i života svojih suboraca, za očuvanje slobode naše Domovine, Zvonko je ostao prepušten sam sebi i prisiljen boriti se za goli život i egzistenciju. Ostavši bez radnog mjesta odlučio je posuditi nešto novca kako bi možda započeo neki vlastiti biznis i ipak osigurao sredstva za život.

Ugledao je letak koji mami: „jednostavno kreditiranje, solventnost se ne ispituje, i brzo rješavanje“. Obratio se jednom kreditnom uredu u Zagrebu, u kojem je posudio temeljem Ugovora o zajmu sa nekim „stranim investitorom“ iznos od 20.000,00 kn. Na ruke nije dobio niti toliko već svega 17.000 kn, oduzeli su od iznosa iz ugovora troškove sklapanja ugovora, javnobilježničke troškove, proviziju radi posredovanja između ureda i „investitora“ i procjenu imovine. Upisali su i založno pravo na njegovu obiteljsku kuću naslijeđenu od roditelja. Pri sklapanju ugovora o zajmu predao je kreditnom uredu i javnobilježnički ovjerenu bjanko zadužnicu do 500.000 kn.

Otežano plaćanje rata kredita zbog mijenjanja sjedišta kreditnih ureda

Pri pokušaju da plaća ratu kredita nitko se nije odazivao. Kreditni ured promijenio je sjedište, a pismeno je dobio uputu da rate plaća na račun neke treće tvrtke s kojom nije bio ni u kakvom poslovnom odnosu. Vraćao je uredno rate sve dok se jednog dana i ta tvrtka nije preselila na neko novo sjedište. Plaćanje mu je doslovno bilo onemogućeno jer nije niti znao kome je dužan plaćati. Ugovor je imao sklopljen s nekim nepoznatim investitorom, sklopio ga je ugovor u sjedištu tzv. kreditnog ureda, dok su mu dali uputu da plaća zajam na račun neke nepoznati tvrtke koja je isto tako promijenila sjedište. Pozvali su ga jednog dana uz upozorenje da je prekršio obveze iz ugovora te da cjelokupni kredit dospijeva na naplatu, a njegova kuća postaje predmet prodaje. Bio je šokiran, a djelatnici iz kreditnog ureda ponudili su mu „reprogram“ obveza zahvaljujući kojem bi ipak mogao nastaviti plaćati rate. Pristao je i ne sanjajući što će se poslije svega dogoditi.

Umjesto reprograma ugovora o zajmu, ugovor o kupoprodaji i plaćanje najamnine za korištenje vlastitog doma

Umjesto novog ugovora o zajmu podmetnuli su mu na potpis ugovor o prodaji kuće, a umjesto otplatnog plana za vraćanje zajma dobio je najamninu temeljem koje je mjesečno plaćao stanarinu za svoju vlastitu kuću, koja je sada postala vlasništvo kreditnog ureda. Svega par dana kasnije, dok je Sinković bio izvan kuće, upali su mu u kuću, promijenili brave, i oteli mu sve. I kuću, i namještaj, uspomene koje su mu ostale od roditelja, dokumentaciju, baš sve. Njegove osobne stvari izbacili su u garažu, i od 2010. godine Sinković nema pristup u svoju kuću. U međuvremenu je kuća prodana još dva puta, a zabilježili su i doživotno uživanje na istoj.

No, tu nije kraj agoniji. Sinkoviću je istovremeno neka fantomska tvrtka, s kojom nije ni u kakvom ugovornom odnosu blokirala račun u iznosu od 500.000 kn po osnovi navodnog vraćanja zajma, te mu i danas od minimalne mirovine oduzimaju jednu trećinu, iako su mu ukrali kuću. Lopovi su u pritvoru, sudi im se za prijevaru stoljeća, Sinković izbačen iz kuće koja mu je prijevarom oteta, navodno su je kupili za 360.000 kn (za što su krivotvorili priznanicu o isplati), a Sinkoviću se i nadalje za bijednih 20.000,00 kn iz ugovora, odnosno za isplaćenih 17.000,00 kn već punih pet godina uskraćuju sredstva iz mirovine radi namirenja neke fantomske tvrtke, koja sve što radi radi nelegalno.

Pravna država? Država za koju je Sinković proveo godine na prvoj liniji ratišta nesebično dajući sebe i svoj život za slobodu, mir, demokraciju, za bolji život?

Odmah je te 2010 godine predao kaznenu prijavu u USKOK, te im dostavio i svu dokumentaciju. On je jedan od 660 žrtava kreditnih ureda na temelju čijih kaznenih prijava je pokrenuta istraga i podignuta optužnica, a trenutno se vodi i sudski postupak. USKOK je na neke od nekretnina stavio plombu kojom je zabranio daljnje otuđenje nekretnina do okončanja sudskog postupka, međutim, mnoge nekretnine ostale su nezaštićene, i slobodne za daljnju preprodaju, jer je USKOK zaštitio nekretnine selektivno, a ne svim žrtvama. Sinkovićeva kuća također nije bila, i još uvijek nije zaštićena plombom USKOK-a iako ga USKOK obavještava o svim provedenim radnjama, pa tako i o sudskom postupku koji se vodi, a koji Sinković marljivo prati. Svakim danom mu je sve više zlo od svega što vidi.

Nakon što su ga lihvari nesmiljeno i bez ikakve sućuti izbacili na ulicu preživio je zahvaljujući prijateljima koji su mu neko vrijeme davali novac da bi platio podstanarstvo. Blokiran i bez doma, nije znao što učiniti. Zahvatio ga je očaj, ali ona nada koja tinja u svakom pravednom čovjeku, da će ipak doživjeti satisfakciju na kraju priče, da će doživjeti pravednu odluku institucija i povratiti svoj dom, držala ga je sve do 12. studenog 2015. godine. Tada je shvatio da je u stvari cijelo suđenje zapravo farsa. Isto može trajati godinama, deset pa i više, u međuvremenu žrtve tih lihvara ni na koji način ne mogu zaštititi svoje pravo, niti povratiti oduzetu imovinu.

„Zašto USKOK nije odmah reagirao 2010 godine, zašto nije najprije zaštitio moju kuću, i kuće i stanove svih drugih kojima su otete, a onda sudio tim gadovima?“ – pita se Sinković.

„Da sam u svojoj kući puno bi mi lakše bilo pratiti sve što se događa, u konačnici, baš me briga s koliko kazne će ih osuditi, meni je bitno da se meni vrati oteto!“ – rekao je ogorčeno po izlasku iz sudnice.

Posebno ga je razočarala činjenica da je jedan od optuženih svoj nedolazak na sud ispričao „predavanjem na fakultetu u Beogradu“, dok je odvjetnik jednog od optuženih pomaknuo rok za raspravu na veljaču 2016. godine iz razloga jer ima već uplaćeno skijanje.

„Kako je moguće“ – nastavlja Sinković, „da po mojoj tužbi za oduzeti nacionaliziranu imovinu mojih roditelja punih 20 godina nisam dobio nikakav odgovor institucija, dok čovjek kojemu je država dodijelila nacionaliziranu imovinu unatoč mojem sudskom sporu tj. tužbi rasprodaje imovinu, a meni nisu dali nikakvu naknadu, čak se nisu udostojili uputiti mi neko rješenje ili odgovor za postupak u tijeku. Istovremeno ovi lihvari uživaju u mojem domu, domu koji je nasljeđe mojih roditelja, krivotvorivši uplatnice o navodnoj isplati kuće, koju mi nikad nisu isplatili, krivotvorivši dokumentaciju, sjede u pritvoru i upravljaju dalje svim svojim poslovima, i dalje mi blokiraju račun u iznosu od 500.000 kn, i plaćam, ne znam što i ne znam kome?“

„Uništili su mi život, nadu, egzistenciju, sadašnjost, budućnost!“ – ogorčeno govori.

„Za što sam se ja borio? Što mi je dala moja Država, čime me je i na koji način zaštitila?“

Uz sve navedeno, Sinkoviću i danas pristižu računi za telefon koji ne koristi, ovrhe za TV pretplatu koji gleda i koristi osobu kojoj su lihvari prodali kuću, a dolaze ovrhe i za sve druge račune, koju novi vlasnici kojima su optuženi lihvari kuću prodali, uopće ne plaćaju, niti su obaveze prenijeli na sebe. Zvonimir Sinković pak, hrvatski branitelj i Tigar u ratu, a očigledno pravi lav u miru, koji se bori i dalje za svoj dom, sve to trpi, nadajući se da će pravna država ipak profunkcionirati. Stoga je sa nestrpljenjem išćekivao zakazanu raspravu pred Županijskim sudom koja mu je suprotno očekivanom, ubila svaku nadu.

Nada Landeka

VEZANI ČLANCI:

http://www.hazud.hr/dok-se-lihvarima-iz-kreditnih-ureda-sudi-njihove-zrtve-jos-uvijek-bespomocno-ocekuju-zastitu-institucija-i-zakona/

http://www.hazud.hr/kreditni-uredi-vuku-za-nos-i-vlast-i-narod/

http://www.hazud.hr/kreditni-uredi-i-dalje-haraju-hrvatskom-dok-njihovi-vlasnici-javno-lincuju-i-maltretiraju-nezasticene-zrtve-i-zvizdace/

http://www.hazud.hr/ekskluzivno-tvrtke-kreditni-uredi-nisu-ugasene-i-dalje-ovrsuju-racune-svojih-zrtava/

Sramotno Otvoreno pismo Domagoja Margetića upućeno Hrvatima: “HRVATI, VI STE FUJ! UBIJALI STE SRBE, RUKE SU VAM KRVAVE DO LAKATA” |

Sramotno Otvoreno pismo Domagoja Margetića upućeno Hrvatima: “HRVATI, VI STE FUJ! UBIJALI STE SRBE, RUKE SU VAM KRVAVE DO LAKATA”

Datum objave: 19. studeni 2015./telegraf.rs/hazud.hr

“Eto – to je ta vaša sloboda. Jedna velika masovna ludnica koju ste proglasili državom, i kolektivno ludilo koje ste proglasili nacionalnom slobodom. Zato se još jednom mogu samo odreći Hrvatske i uz sav taj prijezir i gađenje viknuti s ulice: Fuj!” – napisao je Domagoj Margetić u otvorenom pismu Hrvatima upućenom na dan proslave “Oluje”.

domagoj margetić-provala u Ledanu — Domagoj Margetić

Gotovo svi portali u Srbiji s oduševljenjem su prenijeli Otvoreno pismo Hrvatima napisano od Domagoja Margetića posljednje vrijeme poznatog po upornom javnom progonu Tomislava Karamarka, predsjednika HDZ-a uz povike “Afera Soboli nije kleveta – onda kaj je?”

domagoj margetić i marijana mirt 1 — Mirt i Margetić

Domagoj Margetić slovi i kao suoorganizator uz Marijanu Mirt, antiprosvjeda protiv branitelja 100%-tnih invalida domovinskog rata koji prosvjeduju u Savskoj 66.

Iako i sam višestruko osuđivan, pa i za pretvorebeno-privatizacijsku aferu Crna Mlaka, nije poštedio niti generala Gotovinu kojeg je pred srpskim medijima nazvao kriminalcem.

“Gotovina nije moj, niti počasni građanin mog Zagreba. On je pripadnik banditske, ratnoprofiterske, quasi generalske svite, koja je od ove zemlje napravila mafijaško – zločinački El Dorado. I točka! Za mene on je ratni profiter i zločinac, stup poretka ratnoprofiterske elite, a ne počasni građanin. Tu plaketu nek si nabije u svoje ratnoprofitersko dupe”, stav je Domagoja Margetića koji je podijelio na društvenim mrežama. To mu nije prvi put da napada generala Gotovinu, isto je učinio i neposredno nakon oslobađajuće presude generalima – prenijeli su domoljubni portali u Hrvatskoj.

Otvoreno pismo Domagoja Margetića Hrvatima

Povodom proslave 20. godišnjice operacije Oluje uputio je otvoreno pismo “pobjednicima” u kojem im je poručio samo jednu riječ – FUJ! Pismo je u cijelosti prenešeno sa portala telegraf.rs – onako kako ga je Margetić napisao;

“Dok slavimo ratove, o kakvom to miru govorimo? Dok su nam zločini državni praznici, a zločinci nacionalni junaci, o kakvom mi pomirenju i s kim govorimo?

ŽALOSNO JE ŠTO HRVATI SLAVE OLUJU, ONI SU TADA BRUTALNO UBIJALI SRBE

Pobjednici slave pobjede. A slobodni ljudi su jednostavno – slobodni. Slobodnima ne trebaju ni pobjede niti pobjednici, ne trebaju im masovne pompozne, bahate proslave tuđe nesreće. Ne razumiju pobjednici taj stav kontra njihove pobjede. Jer pobjednici su nekako, po definiciji, taoci svojih pobjeda. Ili su pobjednici – ili nisu ništa. Zato ta potreba veličanja njihovih pobjeda. Jer ako im uzmeš tu njihovu „pobjedu“, ne ostaje im više ništa. I nisu više ništa, ako nisu pobjednici. A slobodnima ne trebaju pobjede da bi bili nešto, ne treba im ta iskompleksiranost pobjedonosnim sindromom. Dok gledam te njihove perverzne pripreme za slavljenje još jednog od tolikih, nebrojenih, balkanskih pobjedničkih mitova, prisjetio sam se jedne moje kolumne iz 2010. godine: „Diferencijacija pameti –Odričem se Hrvatske!“.

Foto: Tanjug/Rade Prelić

A u ovih se pet godina, nažalost, nije promijenilo ništa zbog čega bih požalio što sam se tada odrekao zemlje, koju mi eto nameću kao domovinu. Kao što mi žele nametnuti svoju pobjedu. Kao što mi žele nametnuti, žele mi narediti zahvalnost što su nas „oslobodili“. Kakva ultimativna glupost! Tko uopće koga može ičega ili ikoga osloboditi?! Ne razumiju pobjednici da nas nisu „oslobodili“, nego su nas raspametili, razbaštinili ono malo ljudskosti koja nam je bila preostala, razbaštinili su nas one tri vrijednosti kroz koje smo odrastali i odgajani – sloboda, bratstvo i jedinstvo. Nije mi jasno kako ti naši suvremeni pobjednici misle da eto smiju paušalno to vrijednosti proglašavati jugonostalgičarskim floskulama! Jer kakve su tek floskule njihove priče o pobjedama, o oslobođenju, o nekakvoj nacionalnoj i apsurdnoj državnoj slobodi, kako nama tek neprihvatljivo zvuče te njihove floskule o domovinskom ratu, o svemu tome na čemu oni inzistiraju da im tko zna kako budemo zahvalni.

A ja, ovako slobodan, i oslobođen od svega, jednostavno ne razumijem na čemu i kome to bih trebao biti zahvalan. Nemaju što za jesti, nemaju čime školovati djecu, rade za crkavicu kojom ne mogu platiti niti osnovne mjesečne troškove života, rade a ne primaju plaću, oduzimaju im domove, blokirani su, nezaposleni, ali slave ratove!Još uvijek ih je moguće manipulirati i natjerati da mašu zastavama, da se kunu u grbove, da slave ratove za tamo nekakve „nacionalne interese“.Podilaziti tom njihovom kolektivnom ludilu za mene bi bila izdaja tog mojeg disidentstva kao osobnog životnog opredjeljenja, kao mojeg izbjeglištva savijesti pred njihovom pobjedničkom histerijom. Zamislite rulju koja slavi tamo nekakav „dan zahvalnosti“, a da pritom kao hipnotizirani nisu u stanju razmisliti na čemu to imaju biti zahvalni?

Na čemu biti zahvalan u zemlji u kojoj su ratni zločinci – heroji; u kojoj su ustaški kapelani – sveci; u kojoj su pljačkaši i ratni profiteri – ugledni tajkuni i biznismeni. Zar da demonstracijom ludog naroda pokazujemo koliko smo zahvalni ratnoprofiterskoj eliti što nas je opljačkala i otela nam sve, a mi još pjevamo, mašemo zastavama i plješćemo onima koji su nam to učinili? A ljuti ih kada im kažem – lud narod. No, ne vidim kako bih drugačije sam sebi mogao racionalizirati i argumentirati to njihovo ponašanje.

Oni su nas kao „oslobodili“, a žele mi uskratiti slobodu da kažem što mislim o tom njihovom „oslobođenju“, o toj njihovoj pobjedi. Ako vi imate pravo slaviti, imam vam pravo i moralnu obvezu reći – za mene ta vaša pobjeda, za mene Oluja, i proslava te vaše „pobjede“ i rata nije ništa drugo nego proslava ratnih zločina i ratnog profiterstva. I ništa više. Želite nam zabraniti da i nakon dvadeset godina stvari nazovemo pravim imenom. Zločine zločinima! Pljačku pljačkom! Želite nas kolektivno, prisilom na šutnju, u ovim dvadeset godina pretvoriti u svoje suučesnike u tom ratnom zločinu, pljački, kriminalu i ratnom profiterstvu.

Priznanje te vaše pobjede, za mene bi bio jedini konačni poraz.

Jer ako je to što vi ovih dana slavite – sloboda, onda ću glasno vikati – JEBEŠ SLOBODU! JEBEŠ SLOBODU! Ali vama ne dopire do mozga, niti nakon svih ovih godina, da sloboda i pobjeda nemaju baš puno toga zajedničkog. I upravo ta suštinska suprotstavljenost pobjede i slobode, ta sukobljenost slobode sa svakom pobjedom i svakim pobjednikom, otkriva o kakvom se ovdje ludilu radi. To je ta točka diferencijacije na kojoj se razilazimo – razlika između pobjednika i slobodnih. Vama toliko nejasna i neprimjetna. Vaša se pobjeda toliko razlikuje od moje slobode, upravo po tome što ćete vi zauvijek ostati zarobljenici svojih pobjeda. U jednom ste doduše, u pravu. Ta vaša pobjeda ima ime. Štoviše, više imena. Ta vaša pobjeda ima upravo onoliko imena – koliko je pobijenih i protjeranih u ime te vaše pobjede. Gadi mi se to vaše krvavo slavlje. Neka slave oni koji su na krvi, leševima i ruševinama profitirali. A vi koji im na paradama mašete zastavama i euforično kLičete iz svojih gladnih usta, obični ste suučesnici tog njihovog gotovo neprekinutog krvavog, lešinarskog pohoda.

Ne pišem ovo da bih išta promijenio. Svjestan sam da je to nemoguće. Ali u vremenu dominantnih luđaka, možemo se barem distancirati i diferencirati od gomile koja im skandira.

Zato si uzimam Slobodu javno reći – Oluja je zločin u kojem su jednu pobijeni, drugi protjerani, treći popljačkani. A vi mi sad pokušajte racionalno objasniti što se tu točno ima slaviti?

A dok slavimo ratove, o kakvom to miru govorimo? Dok su nam zločini državni praznici, a zločinci nacionalni junaci, o kakvom mi pomirenju i s kim govorimo? Protjerali ste organizirano oko 380 tisuća građana ove zemlje i to nazivate pobjedom? I nisu li te militantne proslave vaših pobjeda upravo jasna poruka onima koje ste protjerali da im slučajno ne padne na pamet vraćati se, da za njih ovdje više nema mjesta, da ovo nije njihova zemlja? Jer tko bi se normalan vratio u zemlju u kojoj je dan tog etničkog čišćenja državni praznik?

A tko ste vi, bijedo, da govorite i određujete što je čija zemlja, i što je kome domovina? Fuj!

Svojim ratnim pobjedama pokušavate nadomjestiti umrlu savijest, ako ste je ikada imali. Samo onima bez savijesti može biti tako lako pobjeđivati. I samo onima bez savijesti može biti tako lako slaviti takve pobjede i pobjednike.

Gadi mi se i ova država, i ovo društvo, i ova masa. Ne mogu vam dovoljno uopće uprizoriti koliko vas iskreno prezirem ovako kolektivno lude. Negdje u podsvijesti očito vam je jasno da ne postoji kolektivna sloboda, pa ste možda zato pobjegli u svoje kolektivno ludilo i proglasili ga slobodom, poput onih luđaka zatvorenih po ludnicama koji se proglase isusima, i tko zna kakvim povijesnim, stvarnim ili izmišljenim likovima.

Eto – to je ta vaša sloboda. Jedna velika masovna ludnica koju ste proglasili državom, i kolektivno ludilo koje ste proglasili nacionalnom slobodom. Zato se još jednom mogu samo odreći Hrvatske i uz sav taj prijezir i gađenje viknuti s ulice: Fuj! Vi ćete ionako nastaviti uživati u svojem ludilu, jer kao i svakom luđaku, vama samima sa sobom, tako ludima je baš savršeno dobro. Bez obzira što vas pljačkaju, bez obzira što nemate za život.

Samo, eto, ostaju žrtve te vaše pobjede. Žrtve kojima još uvijek nismo rekli obično, ljudsko, od srca – oprosti. Žrtve kojima ne dopuštamo niti da budu obilježena imena, jer se bojite ako negdje ispišemo imena tih žrtava ta će vaša pobjeda dobiti taj krvavi, lešinarski, prljavi identitet ratnog zločina. I ma koliko bježali od toga, vašu će pobjedu tada proganjati imena kojima ste ispisali taj svoj pobjednički pohod.

Zato za kraj samo mogu reći Oprosti, molim te – svakoj žrtvi tih pobjeda, ako su pobjeđivane i u moje ime. Oprosti. I moje je krivnje puno u tome. Jer kao mnogi, možda, nisam učinio dovoljno da pružim otpor toj njihovoj pobjedi. Oprosti. I samo se mogu bez riječi nakloniti onima koje ste pobijedili.

Nemate pojma koliko ste nas porazili tom svojom pobjedom”, napisao je Margetić.

Sramotno Otvoreno pismo Domagoja Margetića upućeno Hrvatima: “HRVATI, VI STE FUJ! UBIJALI STE SRBE, RUKE SU VAM KRVAVE DO LAKATA” |

Sramotno Otvoreno pismo Domagoja Margetića upućeno Hrvatima: “HRVATI, VI STE FUJ! UBIJALI STE SRBE, RUKE SU VAM KRVAVE DO LAKATA”

Datum objave: 19. studeni 2015./telegraf.rs/hazud.hr

“Eto – to je ta vaša sloboda. Jedna velika masovna ludnica koju ste proglasili državom, i kolektivno ludilo koje ste proglasili nacionalnom slobodom. Zato se još jednom mogu samo odreći Hrvatske i uz sav taj prijezir i gađenje viknuti s ulice: Fuj!” – napisao je Domagoj Margetić u otvorenom pismu Hrvatima upućenom na dan proslave “Oluje”.

Domagoj Margetić slovi i kao suoorganizator uz Marijanu Mirt, antiprosvjeda protiv branitelja 100%-tnih invalida domovinskog rata koji prosvjeduju u Savskoj 66.

Iako i sam višestruko osuđivan, pa i za pretvorebeno-privatizacijsku aferu Crna Mlaka, nije poštedio niti generala Gotovinu kojeg je pred srpskim medijima nazvao kriminalcem.

Otvoreno pismo Domagoja Margetića Hrvatima

“Dok slavimo ratove, o kakvom to miru govorimo? Dok su nam zločini državni praznici, a zločinci nacionalni junaci, o kakvom mi pomirenju i s kim govorimo?

ŽALOSNO JE ŠTO HRVATI SLAVE OLUJU, ONI SU TADA BRUTALNO UBIJALI SRBE

Foto: Tanjug/Rade Prelić

Priznanje te vaše pobjede, za mene bi bio jedini konačni poraz.

Ne pišem ovo da bih išta promijenio. Svjestan sam da je to nemoguće. Ali u vremenu dominantnih luđaka, možemo se barem distancirati i diferencirati od gomile koja im skandira.

A tko ste vi, bijedo, da govorite i određujete što je čija zemlja, i što je kome domovina? Fuj!

Nemate pojma koliko ste nas porazili tom svojom pobjedom”, napisao je Margetić.

utorak, 17. studenoga 2015.

Neetičnost odvjetnika i ravnodušnost odvjetničke komore |

Neetičnost odvjetnika i ravnodušnost odvjetničke komore

Datum objave: 17. studeni 2015./Piše: Nada Landeka

Kakav bi to liječnik bio kada bi umjesto liječenja rasprodavao organe, bubreg, jetru, koštanu srž i slično, klijenta koji mu je povjerio svoj život? Ne bi smio, liječnici su vezani Hipokratovom prisegom!

Odvjetnici su vezani Kodeksom odvjetničke etike. (http://www.hok-cba.hr/hr/kodeks-odvjetni%C4%8Dke-etike) .

Poslovne i privatne tajne spremljene u odvjetničkom spisu, predstavljaju život svakog klijenta. Kad odvjetnik rasprodaje „organe“ iz spisa, koji su dio njegovog klijenta i dio njegovog života, to je veća izdaja od one koju počini liječnik. Bez jednog bubrega možda se i može preživjeti, a kad se nekog dočepa nemoralan i neetičan odvjetnik, tu spasa nema. Stranku slijedi gubitak parnice, visoki sudski troškovi, gubitak imovine, pa i života.

Ova kolumna o nemoralnom odvjetniku jednaka je priči mnogih građana ove zemlje.

Ni bolja ni gora, gotovo jednaka.

Planiraš, uložiš, radiš, stvaraš, napreduješ, a onda naletiš na neku budalu, i počneš polako tonuti jer se krpelj ne odmiče iz tvojeg života Dok se ne napije krvi ne miče se. Onda razmišljaš bi li ga tužio, ili bi pustio, pa ti je nekako glupo da on/ona od tebe radi budalu. Na kraju svejedno ne tužiš, pustiš ga i misliš, svakoga će sustići plaća prema zaslugama. Jednog dana, taj kojem si bio tolerantan, tuži tebe.

Sudovi laika ne smatraju dostojnim samostalne obrane

Čim uđeš u sudnicu, prvo je pitanje suca; „A gdje vam je odvjetnik?!“ Iako zakon propisuje da svaki čovjek, ukoliko je raspravno sposoban (čitaj: normalan) može zastupati samog sebe. No već nakon dvije, tri sudske rasprave postaješ lagano nenormalan pa ti pod hitno treba stručna potpora – odvjetnik. E, tu sad prijateljstvo puno znači, i dobra preporuka. Preporuči ti „prijatelj“ odvjetnika, a ti sav sretan, misliš kako si ojačan znanjem, pravnom pomoći, podrškom. Potpisuješ punomoć, predaješ sebe i svoju sudbinu u ruke neznanca. Pa što bude.

Već na prvoj raspravi shvatiš da je tvoj odvjetnik poprilično nepripremljen, iako si ga par dana prije zvao po nekoliko puta da ga podsjetiš kad je zakazana prva rasprava. Ti se znojiš, u pitanju je tvoj život, tvoja tvrtka, poslovi, radnici, plaće, egzistencija tvoje obitelji, tvoje djece, a pitanje odvjetnika kojeg ti je preporučio „prijatelj“ na kraju rasprave glasi; Jeste li ponijeli novac za platiti račun?“ Plaćaš bez njegovog računa naravno, sve po stistemu „cash and carry“. Odvjetnik se amerikanizirao i postao svjetski praktičan, a u duši mu ostao čisti balkanski mentalitet.

Tarife su po raspravi, takve kakve su, kaže. Od dvije tisuće kn pa nadalje, sve do 100.000,00 kn po raspravi u onim predmetima kojima je vrijednost milijunskog iznosa. Za iznos koji platiš, kod ovog odvjetnika po preporuci, ne možeš vidjeti što je napravio za tebe, što je poslao na sud, je li poslao podneske, prijedloge ili žalbe, a ne možeš ni saznati kad će poslati. Moraš mu vjerovati. Onda, kad te već zastupa, misliš, sad i tako zna sve o tvojim brigama, opunomoćiš ga i u drugom predmetu, pa u slijedećem, i doveo si sebe u situaciju da si sav njegov. Potpuno te drži u šaci.

Jednog dana uočiš da si izdan. Tvoji dokumenti u rukama su nekog trećeg, na mjestima gdje ne bi smjeli biti, informacije kolaju, doduše nepotpune i netočne, no svejedno na tebe se zbog toga vrši pritisak. Ili ćeš kako odvjetnik i njegova ekipa žele, ili ti je poslovna i egzistencijalna budućnost upitna. Postaješ predmet ucjene nekih trećih ljudi, počnu te iznuđivati, linčovati, pa čak ti i prijetiti, a ti još uvijek ne znaš kako si upao u taj vrtlog!

Razočaran misliš; Pravda je na mojoj strani, ja sam u pravu, zakon me štiti, odvjetnik je i tako, zastupajući me izgubio jednu parnicu, drugu parnicu, treću parnicu, pa što ti takav može učiniti?

Dok shvatiš što se događa već si potpuno prodan! Neetični odvjetnik, koji ne prizna Zakon o odvjetništvu i Kodeks odvjetničke etike, koji ne zna novac zaraditi na način da pošteno i korektno postupa prema svojem klijentu, štiteći njegova prava i pružajući mu zajamčenu pravnu pomoć, on ne prodaje samo informacije i dokumente iz spisa, oni zapravo trguje s dijelom klijentovog života. Pa tko mu da više!

Tako se odjednom u cijeloj priči neđe nekoliko predatora koji imaju određene pretenzije na kapital, i gle čuda, jednog dana nađeš se opet u sudnici, s jedne strane tužitelj onaj „prijatelj“ što ti je i preporučio odvjetnika, a s druge strane ti. Između vas – odvjetnik koji je do jučer zastupao tebe, danas zastupa njega. Sad više nije samo tvoj odvjetnik, sad postaje vaš. Interes mu je jači od etike. I opet izgubi parnicu.

Nekoliko mjeseci kasnije, stigne lažna tužba. Nisi kriv, ali te tuže. Nije prvi put viđeno. Npr. prošle godine jednu gospođu tužila je „prijateljica“. Nadopisala je na iznos od 3.000 kn jednu O i podigla tužbu tražeći 30.000,00 kn. Iako su postojala dva dokumenta jedan ovaj izvorni sa 3.000,00 kn i ovaj drugi nadopisani sa cifrom zbog nadopisane nule uvećanom za 27 tisuća kn, sud je povjerovao tužiteljici. Toliko o „pravičnosti“ pred sudovima!

Nisu uvijek ni pravedni ni pravični!

No pustimo sad to, vratimo se na lažnu tužbu. Taj odvjetnik s pedigreom, odvjetnik po preporuci, podigao je tužbu u nekom svemirskom iznosu, i dođe na sud, kad tamo, osoba koja je do jučer pila kavu sa tuženom, koja je prosipala obećanja o vjernosti i odanosti kao iz korpe, sad je ta osoba zastupana po istom tom „odvjetniku s četiri zvjezdice“. Zvjezdice je zaradio time što je čak četiri puta izdao i prodao svojeg klijenta. Juda je za njega anđeo. Tužba je naravno opet odbačena, a tužena je potpuno sama, bez odvjetnika, dobila spor bez ikakvog problema.

Odvjetnik se uvukao u naš život poput dječje zarazne bolesti. Jednu preboliš, druga dođe. Prikupio je sve moguće podatke, sve informacije pa gdje god je mogao unovčiti takvu informaciju, eto njega tamo. Od nečeg se mora živjeti.

I tako, iznajmim poslovni prostor jednom poduzeću, i čovjek mirno posluje u njemu godinama, među nama red, mir, sloga, poštovanje. Sve dok se u taj mir nije umiješao nemirni odvjetnik. Obećao on zakupcu da će mu „srediti“ da ne mora plaćati zakupninu, obeća da će poslovni prostor jednog dana možda biti i njegov, bez plaćanja, ako bude slušao odvjetnika?!! Treba samo platiti odvjetničke usluge, naravno. Zakupcu nije dugo trebalo da ga posluša. Kad ti netko kaže: ne plaćaj, ja ću ti to srediti, nemaš razloga ne povjerovati mu.

I ja sam jednako tako vjerovala istom tom odvjetniku, u vrijeme kada su mene i moju tvrtku zastupali odvjetnici njegovog odvjetničkog ureda. Vjerovala sam kad me njegov otac zastupao u prvom sporu, još uvijek sam mu vjerovala kad me zastupao i u drugom sporu, vjerovala sam kad me pravno savjetovao, sastavljao ugovore, isprave, sve dok nisam te isprave vidjela kao sastavni dio tužbe tužitelja.

Zbog svega odlučimo izbaciti tog zakupoprimca koji je i ono malo časti i morala što je možda bilo posijano u njemu izgubio negdje na putu između dna i prijestolja. Učas je zaslijepljen obećanjima postao krastava žaba s krunom, misleći, poput ostalih ljigavaca, da se čarobnim štapićem može pretvoriti u bogatog princa. Čarobni štapić je naravno „odvjetnik s preporukom“ ili odvjetnik s pedigreom.

Tako dođem u sudnicu, kad tamo, odvjetnik iz ureda, koji je skoro do jučer zastupao mene i moju tvrtku, a onda me izlicitirao. Raspisao nemoralni odvjetnik prodaju poslovnih tajni i na prvoj slobodnoj dražbi izvršio prodaju, pa tko da više za informaciju, njegova je.

Naravno da sam bila šokirana ugledavši ga. Razmišljala sam o onom famoznom Kodeksu odvjetničke etike, o još famoznijem Zakonu o odvjetništvu, Kaznenom zakonu, posebno o etici i moralu koji je kod ovog „odvjetnika s pedigreom” potpuno zakržljao i devoluirao, dugoročno gledano, nema ni teoretske šanse da se u njemu probudi čovjek. Tu se nešto gadno pobrkalo u kodnom programu i nikakav reset, pa ni formatiranje više ne pomažu. Jer tko bi normalan prvo bio uz vas, zastupao vas u svim sporovima koje vodite, isisao iz vas novac i informacije, a onda vas onako „iscijeđene“ od sudova, od novca, od nada, prodao za tridesetak škuda (srebrenjaka).

Sve su mi te misli prošle kroz glavu u onom trenutku kad sam ga onako jadnog, mizernog, prodanog ugledala, a on je spustio pogled i zagledao se u svoje markirane cipele. Pitam se, što Odvjetnička komoraradi, na koji način sankcionira nepridržavanje Kodeksa odvjetničke etike, ako se ovakvi nemoralni i štetni činovi, koji bacaju ljagu i na one poštene, moralne i kvalitetne odvjetnike, toleriraju?

Realno govoreći, za vrijeme dok je mene i moje tvrtke zastupao, sve i do jedan spor je izgubio.. Dakle, nemoralni odvjetnik došao je na ruševine svojih djela. On je bio taj koji je bio opunomoćen da sačuva moju imovinu, živote, čast, a ipak, sve to što je bio dužan štititi – on je razrušio.

Kad me prošao prvi šok i zatečenost, prije bih rekla šokiranost, zbog neetičnog postupanja, ili bolje reći inkriminiranog i pokvarenog, zrelo razmislivši, shvatila sam iz kakvog vrtloga sam se zapravo spasila. Drugoj strani, veće zlo nitko ne bio mogao poželjeti.

Nemoralni krvožedni krpelj samo se ušaltao na novu kožu koju će sisati, dok ju ne ispije do kraja. Potom će opet naći neku novu žrtvu, možda nekog poslovnog partnera sadašnjeg klijenta o kojem će saznati zastupanjem. Takav mu je sistem rada.

Ukoliko mu rad ne prestane reagiranjem Hrvatske odvjetničke komore, koja bi nužno trebala trule dijelove svojeg članstva pod hitno amputirati, s obzirom da takav trulež baca ljagu na ostale etične članove.

Irski ministar Aodhán Ó Ríordáin predlaže otvaranje sigurnih soba za ovisnike o heroinu |

Irski ministar Aodhán Ó Ríordáin predlaže otvaranje sigurnih soba za ovisnike o heroinu

Datum objave: 17. studeni 2015./hazud.hr

Ministar irske Vlade gospodin Aodhán Ó Ríordáin svoje sunarodnjake pozvao je da ga podrže u prijedlogu za otvaranje sigurne sobe u Dublinu, koju bi koristili narkomani, i u kojoj bi mogli heroin ubrizgavati na siguran način.

Policajci u Irskoj poduprli su prijedlog ministra vlade u kojem on predlaže promjenu zakona u smislu da posjedovanje heroina, kokaina i drugih opijata za osobnu uporabu više ne bi bilo kazneno djelo.

Aodhán Ó Ríordáin u Irskoj je zadužen za poslove vezano uz droge. On je izjavio kako bi se zemlja trebala kretati prema dekriminalizaciji posjedovanja malih količina određenih narkotika, uključujući i sve opijate klase „A“. Donošenje takvog zakona predstavljalo bi dio „radikalne kulturne promjene“ koju nameće vrijeme u kojem živimo. Stavovi prema drogama jednostavno se moraju odmaknuti dalje od javnog sramoćenja ovisnika, fokusirajući se pri tom najprije na okolnost da je narkomanima potrebna pomoć. Sramoćenjem im se ne može pomoći, dekriminalizacijom može. Stoga treba svakako i najprije razlučiti razliku između dekriminalizacije i legalizacije”.

Predstavnik udruge „Garda“ koja predstavlja 11.500 časnika, pozdravio je također ovaj potez kojim se predlaže dekriminalizacija posjedovanja narkotika za osobne potrebe, rekavši da bi takav propis oslobodio policiju zadataka koji ih opterećuju.

“Mislim da je svaki potez koji predlaže kako se nositi sa ovim prokletstvom narkotika i opijata treba pozdraviti“, rekao je i generalni sekretar GRA, PJ Stone, dodajući da je prijedlog O Ríordáina iznimno hrabar potez.

Stone je također rekao da umjesto na ciljane korisnike droga, udruga Garda i državne institucije trebaju svoje borbe usmjeriti protiv “velikih dečki” koji zarađuju milijune prodajom narkotika – prenosi The Guardian,

Problem droga u Irskoj realnije je rješavati nadzorom narkomana u namjenski otvorenim prostorima, nego njihovo uhićenje po ulicama.

Problem droge u Irskoj

Problem droge u Irskoj, naročito u Dublinu iznimno je velik. Uporaba narkotika je posebno izražena u određenim dijelovima grada pa nema više niti dovoljno prostora u zatvorima gdje bi smjestili sve uhićene zbog posjedovanja droge.

O Ríordáinova inicijativa označava veliki pomak višegodišnje državne politike kojom je do sada, posjedovanje droga bilo kriminalizirano a posjednici narkotika uhićivani i procesuirani.

Radi lakšeg rješavanja problema s drogama, on predlaže, prvo u Dublinu a potom i u cijeloj Irskoj otvoriti sigurne sobe za narkomane, u kojima će moći na siguran način i u sterilnim uvjetima, sa čistim špricama ubrizgavati si heroin.

Opovrgao je optužbe upućene na njegov račun, da bi takav centar u glavnom gradu vodio ka još većoj uporabi droga. Upravo suprotno, rekao je; “Moj početni osjećaj je da bi jedan takav centar trebao biti u Dublinu i to u blizini centra grada, na području na kojem u blizini postoji i Klinika za liječenje ljudi s ovisnostima. Najprije sam mislio da ću dobiti puno više prigovora na ovu ideju, međutim, u posljednjih nekoliko dana sam dobio puno poziva podrške iz cijele zemlje, iz Galwaya, Corka i Waterfoda, u kojima su mi rekli da im je isto tako potrebna sigurna soba za narkomane u njihovim gradovima. „

Prizor ljudi kako ubrizgavaju heroin uobičajen je ne samo u nerazvijenim četvrtima Dublina već i u samom centru grada. Jedan od najzloglasnijih mjesta na kojem je najviše izražena potreba za otvaranjem sigurne kuće za narkomane je obala duž rijeke Liffey prema O’Connell Bridge i u donjem dijelu O’Connell Street, najpoznatije prometnice u Dublinu. Gradski vijećnici a i drugi pozvani su da podrže navedene prijedloge za promjenu zakona.

Ó Ríordáin ima drugačiji pogled na narkomane. Naime, nesporno je da narkomani koriste javne površine, parkove, pa čak i dječja igrališta kao prostor za ubrizgavanje droge. “Otvaranje sigurne sobe za ubrizgavanje heroina nije nikakvo rješenje za smanjenje broja drogiranih, baš suprotno, to je priznanje neuspjeha našeg društva koje je proizvelo ljude koji su toliko ranjivi da se ne mogu riješiti navika koje imaju. Mi ćemo ili ignorirati taj problem ili ćemo ga kriminalizirati kao do sada. Međutim policija se ne može uspješno nositi s tim problemom. Stoga na njega moramo gledati iz humanitarne perspektive pokušavajući pomoći narkomanima da koriste drogu u humanim uvjetima, a da drugi sugrađani budu pošteđeni tih mučnih scena. Kontrolom u sigurnima sobama i sterilnim uvjetima lakše ćemo nadzirati situaciju.

Nažalost, sve je veći problem upravo nemogućnost da se stane na kraj nelegalnoj trgovini droge u Dublinu, te dotoku heroina i drugih opijata u velikim količinama.

Ó Ríordáin je izjavio za The Guardian, da ne smatra legalizaciju droge za osobnu potrošnju najboljim rješenjem, ali je dodao trenutno ne vidi drugog rješenja jer je vrijeme da se zaustave uhićenja i procesuiranja korisnika opojnih droga koji istu koriste u malim količinama, dok trgovci drogom izmiču.

“Sedamdeset posto onih koji drogu posjeduju, koriste istu za osobnu uporabu. Po mojem mišljenju gubljenje je vremena Udruge Garda, policije i sudova uhićivati ovisnike. Time se apsolutno ništa za njih ne može učiniti. Što je policajac dužan učiniti ako on ili ona hodaju ulicom i vidi osobu koja si ubrizgava heroin? Tehnički je narkoman počinio kazneno djelo i mora biti uhićen na temelju zakona. Stoga predlažemo da se narkomani sklone u sigurne sobe i tamo si ubrizgavaju heroin, a da se uporaba za osobnu potrošnju dekriminalizira.“

Dodao je; “Jedini način da potaknenom ovisnike da se maknu sa javnih površina, ulica, parkova i dječjih igrališta, i jedini način da zaustavimo ubrizgavanje droge na javnim mjestima, je uvesti korištenje droge u sigurnom okruženju, na mjestu gdje imaju čiste igle, gdje je rizik od bolesti poput hepatitisa C minimalna, ali narkomani neće doći na takva mjesta ako postoji strah da će biti uhićeni radi posjedovanja heroina. Dakle, jedino je rješenje dekriminalizacija posjedovanja droge za osobnu upotrebu. „

Organizacije koja pomažu u liječenju teških ovisnika heroina u Dublinu pozdravili su ovu inicijativu. U Dublinu ima oko 20.000 narkomana koji su trenutno registrirani kao osobe koje su potražile pomoć i liječenje. Trenutno u svojem programu liječenja koriste metadon kao zamjenu za heroin. 1996. godine registriranih korisnika programa bilo je svega 2.000.

Od 1980 godine do danas, broj korisnika samo raste prema gore.

U Dublinu se može vidjeti čak tri generacije korisnika droga iz jedne obitelji. Promjena zakona kojima ovisnici neće biti poslani u zatvor i neće biti osuđeni, važan je korak u stvarnom rješavanju ovog velikog problema. Sigurna soba u koju narkomani mogu ući bez straha od uhićenja prvi je korak i prema sigurnosti narkomana i sigurnosti ostalih građana.

Nicolas Henin; Bezumni teroristi? Istina o ISIS-u je mnogo gora |

Nicolas Henin; Bezumni teroristi? Istina o ISIS-u je mnogo gora

Datum objave: 17. studeni 2015./Autor: Nicolas Henin/hazud.hr

Kao ponosni Francuz jednako sam pogođen i tužan događajima koji se se dogodili u Parizu. Ali ja nisam šokiran i u nevjerici. Poznajem Islamsku državu. Proveo sam 10 mjeseci kao talac ISIS-a. Znam da ih naša bol, naša tuga, naše nade, naši životi ne dotiču. Njihov je svijet drugačiji.

Većina ljudi zna za njih samo iz njihovog propagandnog materijala ili iz vijesti, ali ja sam vidio i ono što postoji iza toga. U moje vrijeme, kao i u vrijeme njihova izgnanstva, upoznao sam možda desetoricu a i više njihovih pripadnika, uključujući i Mohammeda Emwazia. Jihadi John bio je jedan od mojih tamničara. On mi je dao nadimak “Baldy”.

Čak i sada, ponekad, znam razgovarati s njima na društvenim medijima, i mogu vam reći da mnogo toga što mislite o njima proizlazi zapravo iz njihovog PR marketinga i odnosa s javnošću. Oni se javnosti predstavljaju kao superjunaci, ali daleko od kamera su jadni iz mnogo razloga. Oni su zapravo djeca ulice, opijeni ideologijom i moći. U Francuskoj imamo izreku – „Glup je zao“. Rekao bih da su oni postali ubojice zbog zaglupljenosti ideologijom.

Terorizam uspijeva samo uz našu suradnju

Svima kojima su prošle godine odrubili glavu bili su moji prijatelji, sutamničari. Moji tamničari igrali su djetinjaste igra s nama. Voljeli su mentalno mučenje, jednom govoreći da ćemo biti pušteni, a zatim dva tjedna kasnije veselo bi rekli; „Sutra ćemo ubiti jednog od vas!“. Prvi put kada bi to rekli povjerovali bismo im, ali nakon što smo došli do zaključka da se samo poigravaju sa nama shvatili smo da smo u velikom problemu.

Igrali su se i lažnih pogubljenja. Jednog dana upotrijebili su na meni kloroform kako bi me onesvjestili. Drugi put su odigrali scenu sa odrubljivanjem glave. Grupa njih koji su znali francuski govorili su; „Idemo ti odrubiti glavu, staviti ju na tvoju stražnjicu i objaviti video na youtube!“ Za odrubljivanje glava koristili su mač iz antikvarnica.

Zabavljali su se svojim igricama, smijali se, a i ja sam vrištao zabavljajući ih, jer sam shvatio da uživaju u takvim zabavama. Čim su otišli okrenuo sam je još jednom od francuskih taoca i samo se nasmijao. Shvatio sam kako funkcioniraju, i čak mi je to bilo smiješno.

Uočio sam da su tehnološki i informatički odlično povezani. Pratili su vijesti opsesivno ali sve vijesti najprije su prolazile njihovu vlastitu kontrolu. Bili su potpuno indoktrinirani. Eliminirali su sve one za koje su mislili da su začetnici teorija zavjere, nisu prihvaćali suprotstavljanje.

Međutim, nakon svega što sam proživio mogu reći da Islamska država (ISIS) nije prioritet, već da je Assad prioritet.

On ih sve uvjerava da su na pravom putu, i posebno, da postoji neka vrsta apokaliptičnog procesa koji je u tijeku, koji će dovesti do sukoba između muslimanske vojske iz cijelog svijeta s jedne strane, i križara Rimljana, s druge strane ali da je to sveta borba blagoslovljena od samog Allaha.

Oni prate vijesti iz medija koje posebno ističu sve što je prethodilo i uslijedilo ubilačkom napadu na Pariz, a moje mišljenje je da je nakon tih vijesti među njima zaorila pjesma “Mi smo pobjednici “. Oni su ohrabreni svakim znakom pretjerane reakcije, podjele, straha, rasizma, ksenofobije, pa čak i time što su oni u medijima istaknuti kao primjer nečeg najružnijeg što se može dogoditi nekršćanima.

Osnovni njihov svjetonazor je mišljenje da ostatak svijeta ne može živjeti zajedno sa muslimanima i svakog dana usmjereni su na pronalaženje dokaza kojima taj svoj stav potvrđuju.

Slike iz Njemačke koje prikazuju dobrodošlicu muslimanskih migranata nisu im drage i posebno su zabrinjavajuće za njih. Kohezija, tolerancija – to uopće nije ono što oni žele vidjeti.

Bezumni teroristi? Istina o ISIS-u je mnogo gora

Zašto su za terorističke napade odabrali Francusku? Sumnjam u mnoge razloge, ali najviše mislim da su identificirali Francusku kao najslabiju zemlju Europe, najslabiju kariku, kao mjeste gdje se najlakše naprave podjele. Zato, ako me pitate kako treba reagirati, kažem vam, moramo djelovati odgovorno.

A sada bombardiranje predstavlja našu odgovornost. Ja nisam zagovornik ISIS-a. Kako bih to uopće mogao biti? Ali sve što mogu reći u ovom trenutku je da je to ogromna pogreška. Bombardiranje predstavlja snažan simbol pravednog gnjeva, odgovor na terorizam. Svega 48 sati od počinjenog zločina borbeni zrakoplovi provode spektakularan bombaški napad dosad neviđen u Siriji, bombardirajući sa više od 20 bombi mjesto Raqqa koje je ISIS-ovo uporište. Osveta je sigurno neizbježna, no ono što je u ovom trenutku potrebno jest rasprava, razgovor. Bojim se da će ovakva osvetnička reakcija napraviti još lošije stanje koje samo vodi u gore.

Za vrijeme dok pokušavaju uništiti Isis, što je sa više od 500.000 civila koji još uvijek žive i zatočeni su u mjestu Raqqa? Tko brine o njihovoj sigurnosti?

Ono što sa sigurnošću mogu reći, je da bombardiranjem mjesta u kojem se nalaze i civili, mnoge od njih navodimo na to da se i oni priključe ekstremistima. Prioritet je trebao biti najprije zaštititi te ljude, a ne bacanje još više bombi na Siriju. Trebamo NO-FLY zonu – zonu zatvorenu za Ruse, za režim, za koalicije. Sirijski ljudi trebaju sigurnost ili će se i oni sami pretvoriti u terorističke skupine, kao što su ISIS.

Kanada je povukla svoje zračne snage nakon izbora Justina Trudeau. I ja očajnički želim da Francuska učini to isto. Racionalnost mi govori da bi se to i moglo dogoditi. Ali moj pragmatizam mi govori da ne će. Činjenica je da su Francuzi zarobljeni: ISIS nas je zarobio. Došli su do Pariza s kalašnjikovima, tvrdeći da se oni bore zato jer žele da se zaustavi bombardiranje, ali znajući predobro da će nas upravo napad na francuske građane prisiliti na bombardiranje i čak pojačati ove kontraproduktivne napade . To je ono što se upravo događa.

Što bi svijet morao učiniti da porazi ISIS?

Emwazija nema, poginuo je. Njegova smrt proslavljena je u Parlamentu. Ja ne tugujem za njim, nakon njegove smrti zavladalo je veselje, a potom je uslijedila blef strategija. Nakon ubojstva američkog novinara Jamesa Foleya, njegov ubojica istaknuo je nož u kameru, okrečući se slijedećoj žrtvi, rekao je; „Obama, moraš zaustaviti intervencije na Bliskom istoku, ili ću i njega ubiti!” Znao je vrlo dobro kakva će biti taočeva sudbina. Znao je i vrlo dobro kakva će biti reakcija Amerika – još više bombardiranja.

To je upravo ono što ISIS želi, ali trebamo li im mi dati to što oni žele?

Oni su zla skupina, u to nema sumnje. Međutim, i nakon svega što mi se dogodilo ja još uvijek ne osjećam da je ISIS prioritet za uništenje. Po mojem mišljenju, Bashar al-Assad je prioritet. Sirijski predsjednik je odgovoran za uspon ISIS-a u Siriji, i tako dugo, sve dok je njegov režim na istom mjestu, ISIS se ne može iskorijeniti, niiti možemo zaustaviti napade na našim ulicama.

Kad ljudi kažu prvo uništiti ISIS, a zatim Assada, ja kažem da im ne vjeruju. To je samo znak da oni i dalje žele zadržati Assada na njegovom položaju.

Nicolas Henin, author knjige Jihad Academy, The Rise of Islamic State

petak, 13. studenoga 2015.

ZDRAVA, PRAVNA I PRAVEDNA DRŽAVA HRVATSKA KOJU ĆE SPAŠAVATI LIJEČNICI, PSIHIJATRI I PRAVNICI |

ZDRAVA, PRAVNA I PRAVEDNA DRŽAVA HRVATSKA KOJU ĆE SPAŠAVATI LIJEČNICI, PSIHIJATRI I PRAVNICI

Datum objave: 13. studeni 2015./Piše: N.L.

Hrvatsku povijest, sadašnjost a vjerovatno i budućnost u značajnoj mjeri kreiraju liječnici i psihijatri. Nedavno je objavljen članak, HRVATSKA JE PSIHIJATRIJA, a ako proanaliziramo što si sve Hrvati dopuštaju, uzevši u obzir svu silu mozgova koji su bili prisiljeni iseliti u strane zemlje u kojima su ostvarili značajnu znanstvenu karijeru, tad se s pravom pitamo jesmo li mi u Hrvatskoj doista psihijatrija i osuđeni na psihijatrijske tretmane ili za nas ipak ima nade? Najnoviji politički događaji ukazuju na to da su moral, struka i karakter izgubili na vrijednosti a da je jedini cilj koji je potrebno dostići vlast koja daje moć.

Liječnici agresori – koji su sanjali srpsku paradržavu u Hrvatskoj

Počevši iz početaka samostalne hrvatske države znamo da je prvi iz te medicinske struje Milan Babić, stomatolog, koji se preobrazio u političara. Rođen je u Kukaru blizu Sinja, po nacionalnosti Srbin, i osuđeni je ratni zločinac.Rođen je u Kukaru blizu Sinja 26. veljače 1956. umro u Haagu 5. ožujka 2006.). Babić je pobunjenički srpski političar iz Hrvatske i osuđeni ratni zločinac. Bio je član komunističke partije. Aktivnije se počeo baviti politikom nakon što su se Srbi u Hrvatskoj politički organizirali i nakon što je stvorena njihova Sprska demokratska stranka u kojoj je Babić bio vrlo aktivan. Imenovan je za predsjednika općine Knin, a kada se počela stvarati zajednica srpskih općina, predložen je i za predsjednika te zajednice općina. Babić je bio izazito nacionalno orijentiran prema svojem srpskom narodu te se aktivno zalagao za prekid svih odnosa s hrvatskom vlasti i potpuno oslanjanje Srba iz Hrvatske na Beograd.

Babić je bio prvi predsjednik te od 1991. do 1995. i premijer paradržave Republike Srpske Krajine, područja velikim dijelom nastanjenog Srbima unutar Hrvatske.

Još jedan „specijalist“ medicinske struke, neuropsihijatar obilježio je sudbinu Hrvata.Dr. Jovan Rašković, rođen u Kninu, neuropsihijatar, osnivač Srpske demokratske stranke, ukazuje na činjenicu da psihijatri očigledno najbolje znaju prati mozgove. Bio je profesor na sveučilištima u Zagrebu i Ljubljani, bio je član Medicinske akademije Hrvatske kao i član Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU). Osnivač je i prvi predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS) a bio je i podpredsjednik hrvatskog sabora. Osim što je bio priznati znanstvenik Rašković je bio i pobunjenički srpski političar iz Hrvatske. Jedan je od zagovornika i ideologa srpske pobune u Hrvatskoj.

Rašković je zastupao teorije da su Srbi stvoreni “da budu vladari”, Hrvati “vezani za kastraciju” a Muslimani “fiksirani na rektalnu fazu”. Umro je od srčanog udara 28. srpnja 1992. godine u Beogradu.

Psihijatar je i Vojislav -Stanimirović, saborski zastupnik 6. saziva hrvatskog Sabora. Rođen je 19. kolovoza 1953. u Tovarniku (Vukovar). Završio Medicinski fakultet u Beogradu (VSS – primarius, doktor medicine, specijalist psihijatar).

HDZ-ovi – domoljubni liječnici u politici

Slijedeći doktor koji je udario značajan pečat hrvatskoj politici, a kako niz godina kasnije saznajemo i značajan udarac financijsko-gospodarskom stanju zemlje je dr. Ivić Pašalić, svojedobno glavni savjetnik predsjednika RH – doktora Franje Tuđmana. Liječnički posao započeo je 1986. u Domu zdravlja u Ivancu, gdje je proveo dvije godine. Zatim je radio u Bolnici za plućne bolesti i TBC Klenovnik (od 1988. do 1991.), gdje je obnašao i dužnost ravnatelja (1991.-1992.). Ravnateljom Zatvorske bolnice u Zagrebu postaje 1992. godine. Politikom se počeo baviti 1989 godine kada je bio suosnivač HDZ-A u Varaždinu i Ivancu. U razdoblju od 1990. do 2002. aktivno sudjeluje u političkom životu Hrvatske. Za zastupnika u Hrvatskom državnom saboru izabran je u tri mandata (1990.-2002.). Bio je savjetnik Predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana za unutarnju politiku (1993.-1999.), potpredsjednik Hrvatskog državnog sabora (2000.), ravnatelj Zaklade hrvatskog državnog zavjeta (1995.–2002.).

Iz politike, nakon neuspjeha sa političkom strankom Hrvatski blok koju je osnovao nakon odlaska iz HDZ-a, prešao je u građevinarstvo. U svojoj poduzetničkoj karijeri nanizao je niz financijskih neuspjeha uspješno saniranih predstečajnim nagodbama koje je uvela SDP-ova vlast.

Dr. Mate Granić završio je Medicinski fakultet u Zagrebu. Specijalizirao je internu medicinu i dijabetologiju. Profesionalnu liječničku karijeru izgradio je u klasi prof. dr. Zdenka Škrabala, a njegov pravi završni ispit bila je izgradnja Instituta za dijabetes Vuk Vrhovac. Mate Granić i Zdenko Škrabalo uspjeli su izgraditi jedan od najboljih zavoda za dijabetes u ovom djelu Europe (1985.). Godine 1990. postaje dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu, kao najmlađi dekan u povijesti Zagrebačkog sveučilišta. Gostujući je profesor i gost predavač na Harvard Medical School, na Medicinskom fakultetu u Münchenu i na Kentucky Diabetes Foundation, te savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije. Uporedo gradi i političku karijeru, pa tako već 31. srpnja 1991. godine postaje potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske od 31. srpnja 1991. godine i ministar vanjskih poslova od 1. lipnja 1993. godine do 27. siječnja 2000. godine.

Dr. Andrija Hebrang slijedeći je u nizu liječnika koji je obilježio hrvatsku političku scenu i u njoj ostavio svoj značajan pečat. Rodio se u Beogradu, 1946. godine. Njegov otac bio je visokopozicionirani član Komunističke partije i partizanski borac, te blizak prijatelj Josipa Broza Tita. Međutim otac je poginuo 1949. u zatvoru u Beogradu pod nepoznatim okolnostima. Mladi Andrija, zajedno s majkom i ostalom obitelji, stavljen je u kućni pritvor 1948. godine. Njegova majka provela je u zatvoru dvanaest godina, pa su djeca živjela s tetkom Ilonom u Zagrebu. Andrija je ponovno vidio majku s jedanaest godina, a puštena je iz zatvora 1960. godine Obitelj je bila primorana promijeniti prezime u Markovac kako bi Olga lakše našla posao, no Andrija nikada nije prihvatio novo prezime. Nakon završene gimnazije, Hebrang je pohađao Medicinski fakultet na Sveučilištu u Zagrebu gdje je obranio doktorat i specijalizirao radiologiju i onkologiju, te postao sveučilišni profesor 1985. godine.

Politička karijera dr. Hebranga

Od samog stvaranja hrvatske države i Domovinskog rata bio je ministar zdravstva u Vladi Republike Hrvatske 1990.-1992. Godine 1993.-1994. obnaša dužnost koordinatora Saniteta oružanih snaga Republike Hrvatske. U Hrvatskom saboru bio je zastupnik 1993., pa 1995. Nakon smrti ministra obrane Gojka Šuška 1998. bio je četiri mjeseca ministar obrane. no zbog mimoilaženja sa svojim pomoćnicima podnosi ostavku i privremeno se povlači iz političkog života.

Nakon pobjede Hrvatske demokratske zajednice na parlamentarnim izborima 2003. vraća se u politiku i obnaša u Sanaderovoj Vladi dužnost potpredsjednika i ministra zdravstva i socijalne skrbi.

Dr. Domagoj Milošević nastavio je niz liječnika u politici. Rođen je 5. siječnja 1970.) Diplomirao je 1996. godine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u u Zagrebu. 2004. godine stekao je titulu MBA na poslijediplomskom studiju poslovnoj školi IEDC (Bled School of Management). Predsjednik je Nadzornog odbora Hrvatske udruge poslodavaca i potpredsjednik Vlade za investicije u 11. Vladi Republike Hrvatske. Osim sklonosti politici, očigledna je i sklonost poduzetništvu. Njegov otac Radenko Milošević je bio direktor u Tvornici vatrogasnih aparata Pastor, a tu tvornicu je Milošević preuzeo 2000., zajedno s Danielom Šternom i Janislavom Šabanom. Miloševićeva supruga Sandroa Anić Milošević stomatolog je u Zagrebu i suvlasnica klinike iMed (estetska i stamatološka kirurgija).

Ginekolog dr. Darko Milinović, čl. HDZ-a, Darko Milinović rođen je u Gospiću 25. travnja 1963. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, specijalizirao ginekologiju. Magistarski rad obranio je na temu „Minimalno agresivna terapija cervikalnih intraepitelnih neoplazija u cilju očuvanja fertilne sposobnosti žena“. Sudeći prema životopisu, Milinović je jedan od rijetkih koji uspješno povezuje profesionalnu i političku karijeru. Niz godina zaposlen je kao ravnatelj Opće bolnice Gospić, i voditelj Odjela za ginekološke bolesti i porodništvo. Uporedo s liječničkom službom obnaša političke funkcije zastupnika u Hrvatskome saboru, potpredsjednika Hrvatskoga sabora, člana Odbora za obitelj, mladež i šport, člana Odbora za zdravstvo i socijalnu skrb, ministra zdravstva i socijalne skrbi, potpredsjednika Vlade. Bio je i dopredsjednik Hrvatske Lige za borbu protiv raka, tajnik Lige za borbu protiv raka Ličko-senjske županije.

Milinovićev kolega, priznati pjesnik i član Hrvatskog društva književnika, internist, akademik dr. Željko Reiner, član HDZ-a Potpredsjednici Hrvatskoga sabora slijedeći je liječnika u politici. Akademik Željko Reiner rođen je u Zagrebu 1953. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Specijalizirao je internu medicinu u KBC “Sestre milosrdnice” u Zagrebu i u Sveučilišnoj bolnici Eppendorf u Hamburgu, Njemačka. Na postdoktorskom usavršavanju bio je u Oklahoma Cityju, SAD, od 1984. do 1985.g. Za docenta je izabran 1986. g., a za redovitog profesora Medicinskog fakulteta u Zagrebu izabran je prvi puta 1988. g. Od 1997. g. je redoviti profesor interne medicine u trajnom zvanju. Od 2009. g. je i redoviti profesor na Sveučilištu u Rijeci. Dodijeljen mu je naziv “Fellow of the Royal Society of Physicians” – FRCP (London), “Fellow of the European Society of Cardiology” – FESC i “Fellow of the American College of Cardiology” – FACC. Od 1986. do 1995. g. bio je pročelnik Kliničkog odjela Klinike za patofiziologiju KBC Zagreb, od 1995. do 2003. g. bio je predstojnik Klinike za unutrašnje bolesti KBC Zagreb na koju je funkciju ponovno izabran 2011. g. pa se na njoj nalazi i danas.

Član je Akademije medicinskih znanosti Hrvatske od 1990. g., a od 2004. do 2012.g. bio je njen predsjednik. Redoviti je član HAZU-a – akademik. U Upravnom odboru Europskog društva za aterosklerozu vodi koordinaciju nacionalnih društava za aterosklerozu, bio je član Upravnog odbora Europske asocijacije za prevenciju i rehabilitaciju kardiovaskularnih bolesti (EACPR) te predsjednik Odbora za znanost i smjernice EACPR, član dva najvažnija odbora – Odbora za smjernice i Odbora za kongrese Europskog kardiološkog društva (ESC), osnivač je i dugogodišnji predsjednik Hrvatskog društva za aterosklerozu, osnivač Hrvatskog društva za hipertenziju, osnivač i dopredsjednik Hrvatskog društva za debljinu itd., a bio je i glavni tajnik Hrvatskog liječničkog zbora (HLZ).

Od prvih dana sudjelovao je kao dragovoljac u Domovinskom ratu kao član Glavnog sanitetskog stožera u kojem je najprije bio pomoćnik zapovjednika zadužen za edukaciju, a zatim za medicinske kadrove. 2008. g. izabran je za člana Odbora za zdravstvo i socijalnu skrb Hrvatskoga sabora, što je i danas. Od 2011. do 2012.g. bio je potpredsjednik Odbora za znanost, obrazovanje i kulturu Hrvatskog sabora (danas je član tog odbora), član je Odbora za međuparlamentarnu suradnju, zamjenik člana Izaslanstva Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj dimenziji Srednjoeuropske inicijative, a od 2012. g. je potpredsjednik Hrvatskog sabora.

U politici se okušao i dr. Milan Kujundžić. Godine 1982. diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a 1989. položio je specijalistički ispit iz interne medicine. Doktorsku disertaciju pod naslovom “Učinak kemoterapije i imunomodulatora na jetrene metastaze adenokarcinoma debelog crijeva u štakora”, obranio je 1992. godine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Godine 2004. bio je pomoćnik ministra zdravstva Republike Hrvatske, dok je od 2004. do 2012. godine obnašao dužnost ravnatelja Kliničke bolnice Dubrava. Nakon odlaska iz HDZ-a pokrenuo je osnivanje političke stranke Hrvatska zora u kojoj je predsjednik.

SDP-ovi liječnici u politici

I bivši ministar znanosti, obrazovanja i sporta u dvanestoj Vladi Republike Hrvatske, SDP-ovac dr. Željko Jovanović liječnik je, internist. Rođen je u Rijeci, 26. studenoga 1965. U rodnom gradu završio je Medicinski i Ekonomski fakultet gdje je stekao i specijalistički magisterij iz područja marketinškoga upravljanja (marketing-menadžmenta) te doktorat iz interne medicine.

Kao ministar znanosti neprekidno je bio na udaru kritike javnosti naročito iz razloga jeer je 8. svibnja 2012. godine ukinuo Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika. Ukidanje odluke izazvalo je negodovanje postojećih članova Vijeća, akademika Radoslava Katičića, predsjednika Vijeća, te Razreda za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), koji je odluku i način njezina donošenja osudio. Razred je predložio opoziv odluke ministra Jovanovića i popravljanje nastale štete. Ministar Jovanović odluku nije povukao, a rad na uspostavi jezičnoga standarda i hrvatskoga pravopisa nastavio je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Druga neprihvaćena odluka je „Kurikulum zdravstvenog odgoja“ čiju provedbu je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo 22. svibnja 2013. Zdravstveni odgoj uveden je u osnovne i srednje škole u školskoj godini 2013./2014.

U istom sazivu vlade političku funkciju obnaša i hematolog dr. Mirando Mrsić.Rođen je 14. listopada 1959. godine u Splitu. Studirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, područje biomedicinske znanosti. Ostvario je zavidnu profesionalnu karijeru. U ovom sazivu vlade na funkciji je ministra rada i mirovinskoga sustava.

Poznati oftalmolog dr. Nikica Gabrić poželio je također zaploviti političkim vodama. Idejni je začetnik političke stranke Nacionalni forum. Uz liječničku struku, dr. Gabrić već odavno je postao poduzetnik ,vodeći poduzeća u okviru kojih rade njegove privatne klinike za liječenje bolesti očiju.

I u ovogodišnjem sazivu Sabora popriličan je broj liječniika. Doktora medicine ima čak 17, a među njima su MOST-ov specijalist otorinolaringolog Drago Prgomet ipsihijatar Božo Petrov.

Liječnici i pravnici u hrvatskom saboru

Treća najzastupljenija struka u Saboru je pravna. Diplomom nekog od pravnih fakulteta može se pohvaliti čak 16 zastupnika.

Sudeći prema najnovijem sazivu Sabora i prema stručnosti saborskih zastupnika koji su dobili povjerenje naroda, Hrvatska bi uz čak 19 liječnika morala biti iznimno „zdrava“ država, te država u kojoj vlada pravo i pravda, u protivnom može se tvrditi da su ovi liječnici i pravnici pobjegli iz realnog svijeta, sakrivši se u neki nerealni,i u kojem više nisu prisiljeni primjenjivati znanje i struku.

Kamo će nas psihijatri i liječnici odvesti, na psihijatriju, u bolnice ili u bolji život, vidjeti ćemo naredne četiri godine, ako aktualna politika, svojom stručnošću i uz pomoć medija, ne ispere mozgove naroda koji im je dao povjerenje. Za sada je već uočeno da odlično znaju “prodavati maglu”.