Gospodo iz Raiffeisen bankarske grupacije Štajerska nemojte nam bacati prašinu u oči |

Gospodo iz Raiffeisen bankarske grupacije Štajerska nemojte nam bacati prašinu u oči

Datum objave: 28. srpanj 2015./Piše: Nada Landeka

Potaknuti jučerašnjom objavom na web portalu  Novog  lista, a  i na nekim drugim web  portalima, koja se odnosi na priopćenje  Raiffeisen bankarska grupacija Štajerska : “Krediti su odobravani u skladu sa zakonom“ i oštećenici koji su dužnici RBA austrijskih zadruga i drugih financijskih ustanova unutar Raiffeisen bankarske grupacije Štajerska, imaju potrebu očitovati se o tom priopćenju

Doista fascinira jako dobra obaviještenost  Raiffeisen bankarske grupacije o svakom javnom istupu ošećenika, pa se i prije nego li se objavi u medijima  sadržaj istupa na  novinarskoj konferenciji, pojavi se i priopćenje suprotne strane. Očigledno vrijedi ona narodna „para buši di burgija neće“.

Da bi svakom čitatelju bilo jasnije, u nastavku objavljujemo Priopćenje Raiffeisen bankarske grupacije Štajerske, a ispod njihovog priopćenja zakonsku regulativu u Republici Hrvatskoj i propise koje je svaka pravna i fizička osoba koja živi i djeluje na području RH  dužna poštovati.

Priopćenje Raiffeisen bankarske grupacije Štajerske

„Raiffeisen bankarska grupacija Štajerska priopćila je u utorak, reagirajući na kritike predstavnika oštećenika austrijskih RB zadruga i saborskog zastupnika Istarskih demokrata Damira Kajina, da su krediti koje su austrijske banke odobravale hrvatskim građanima u Austriji bili u skladu sa zakonima i tada su bili najpovoljnija opcija hrvatskim građanima.

Neke lokalne austrijske banke, članice Raiffeisen bankarske grupacije Štajerske, vodeće bankarske grupacije u južnoj Austriji, odobravale su hrvatskim građanima kredite u Austriji (oko 3000 kredita) čija se vrijednost, po zadnjim podatcima, procjenjuje na 265 milijuna eura (dvije milijarde kuna), navodi se u priopćenju.

Raiffesen bankarska grupacija Štajerska pritom navodi da nije poslovala na teritoriju Republike Hrvatske te da su se hrvatskim državljanima krediti davali na teritoriju Republike Austrije. Davanje austrijskih kredita nerezidentima značilo je regularno i uobičajeno bankovno poslovanje po svim austrijskim i hrvatskim zakonima, a kreditni uvjeti tih banaka mnogim su građanima tada bili najpovoljnija solucija, čemu svjedoče mnogi zadovoljni korisnici koji regularno otplaćuju svoj kredit. Prilikom uzimanja tih kredita građani su kao jamstvo zalagali svoje nekretnine u skladu s hrvatskim zakonima.

Problemi su se pojavili s ekonomskom krizom, kada zbog teškoga financijskog stanja neki korisnici kredita, nažalost, više nisu mogli otplaćivati rate svojih kredita, što je rezultiralo time da su neke nekretnine ovršene. Deložacije, to jest ovrhe dosad su provedene u 70 slučaja (samo dva posto korisnika kredita), priopćila je Raiffesen bankarska grupacija.

Također je priopćila kako njezine članice imaju razumijevanja za teško stanje u kojem su hrvatski korisnici kredita i čine sve da u otvorenoj komunikaciji s njima nađu konstruktivna rješenja na obostranu korist“

Oštećenici austrijskih RBA zadruga, do sada su već  višekratno istupali  u javnosti s brojnim objašnjenjima u svezi vjernovničko-dužničkog odnosa između građana RH i austrijskih zadruga i banaka, a sve utemeljeno na zakonima RH, i na međunarodnim propisima, stoga se i ovaj put neće zadržati na principu „rekla-kazala“ već na činjenicama koje u njihovo ime objavljujemo u nastavku teksta;

Zakonski propisi u RH obvezni za strane pravne osobe koja obavljaju djelatnost financijskog poslovanja i kreditiranja na području RH

1. Potvrdom izdanom od austrijskog tijela FMA koje vrši nadzor austrijskog financijskog tržiša izdaa od 16. listopada 2013. godine jasno je iskazano da se na poslovanje austrijskih kreditnih ustanova – banaka na području Republike Hrvatske primjenjuju odredbe zakona Republike Hrvatske.
2. Prema potvrdi HNB-a  i važećih zakona na području RH,  za obavljanje djelatnosti na području RH,  u ovom slučaju davanja kredita i za druge bankovne poslove potrebna je suglasnost, dozvola za rad izdana od HNB-a koja se daje na temelju zahtjeva i rada određenog broja godina na području države iz koje dolazi podnositelj zahtjeva, ili dozvola od Ministarstva financija u slučaju kad se ne radi o banci
3. Prije samog obavljanja djelatnosti potrebno je osnovati podružnicu.

Pravne osobe/financijske ustanove zajedničkog naziva Raiffeisenbank i Faiffeisenlandsbank u Republici Hrvatskoj trebale su poslovati, obavljati djelatnost prema odredbama hrvatskih propisa, a što je u ovom slučaju nadležna zakonska regulativa Zakon o bankama i Zakon o kreditnim ustanovama, uz primjenuZakona o deviznom poslovanju, Zakona o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti, Zakona o trgovačkim društvima i Zakona o javnom bilježništvu. Budući da iste nisu zadobile dozvolu niti su tražile dozvolu/suglasnost za obavljanje poslovanja svoje djelatnosti u Republici Hrvatskoj, a sve kako bi mogle osnovati podružnicu, iste su nesporno radile protuzakonito. Protuzakonitost, odnosno postupanje suprotno odredbama zakona/propisa Republike Hrvatske uzrokuje ništetnost samim time poništavanje predmetnih pravnih radnji, poslova ugovora, itd, koje se prema sudskoj praksi, odlukama Ustavnog suda RH, ne samo da smatraju neštetnima, već i nepostojećima, s obzirom na nedostatak pravnog legitimiteta tuženika na području Republike Hrvatske, kao i na činjenicu da su ugovori kod javnih bilježnika u Hrvatskoj ovjeravani i solemnizirani bez prisusustva druge ugovorne strane.

Kreditne ustanove Raiffeisen bankarske grupacije Štajerske kontinuirano su duži niz godina davali  kredite i obavljali kreditne poslove na području Republike Hrvatske, to sve organizirano putem mreže posrednika koji su  vršili davanje kredita. Obavljali su  kreditno poslovanje kao banka na području Republike Hrvatske i to na temelju sklopljenih ugovora o kreditu za koje je vršena primopredaja istih  u uredima posrednika (pa i nekih odvjetničkih ureda) i na temelju ovjerenih javnobilježničkih akata koji su ovjeravani u Hrvatskoj, bez prisustva druge strane prilikom solemnizacije i ovjere.

Cjelokupni postupak zadobijanja kredita od dogovora, posredovanja, ovjere i drugog vršio se na području Republike Hrvatske, pa je samim time i posao/djelatnost bankovnog kreditiranja vršen na području Republike Hrvatske. Tuženik je dakle obavljao POSLOVNU DJELATNOST NA PODRUČJU REPUBLIKE HRVATSKE I TO POSLOVNU DJELATNOST IZ DOMENE FINANCIJSKIH/BANKOVNIH POSLOVA, DAVANJA KREDITA.

Ovi navodi proizlazi iz dokumentacije, i činjenica koje se neosporne:  

Definiranje obavljanja poslova banke određene su člankom 4. i 5. Zakona o bankama. Bankovne usluge u Hrvatskoj  smiju pružati samo pravne osobe koje imaju dozvolu Hrvatske narodne banke.

Banka je financijska institucija koja je od Hrvatske narodne banke dobila odobrenje za rad i koja je osnovana kao dioničko društvo sa sjedištem u Republici Hrvatskoj.  Banka i podružnica strane banke, osim bankovnih usluga, može pružati i ostale financijske usluge, ako od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga.

Zakonom o deviznom poslovanju kojim je moguće opisati protupravan rad i djelovanje tuženika na prostoru Republike Hrvatske, sadržano je u odredbama čl. 3., 7. 11, 55.

Zakon o zabrani i spriječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti jasno određuje u čl. 1. Obavljanje neregistrirane djelatnosti je zabranjeno i člankom 4.Odredbe ovog Zakona odnose se i na pravnu i fizičku osobu koja ima sjedište ili prebivalište izvan Republike Hrvatske, a obavlja djelatnost na području Republike Hrvatske.

Pravna ili fizička osoba koja omogući obavljanje neregistrirane djelatnosti iz članka 5. i 6. ovoga  Zakona, jednoj ili većem broju osoba iz članka 3. ovog Zakona sudionik je u obavljanju neregistrirane djelatnosti.

„U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.“ (Član 5. Ustava RH).

Ako kreditor  propisane dozvole nije imao, i poslovao je protivno Zakonu o zabrani obavljanja neregistrirane djelatnosti, a nesporno je da nije imao suglasnost, niti ju je tražio od strane HNB koja mu mora odobriti poslovanje na području Republike Hrvatske, tada je ovakav pravni posao ništetan i ne mogu  se provoditi ovrši postupci te je ovrha nedopuštena. 

Ugovori i akti protivni Zakonu i Ustavu Republike Hrvatske ne proizvode pravni učinak, i ne mogu biti temelj i osnov ovršnog postupka. Nezakonite i neustavne akte niti ne treba posebno utvrđivati ništetnim, isti su već ništetni činjenicom da su sastavljeni izvan zakona i propisa RH, pa se dakle ni na koji način ne mogu legalizirati i proglasiti valjanim, jer ono što nije po Zakonu i Ustavu RH, niti ne postoji, i nema pravni učinak. (Ustavni sud RH).

Nadalje, ukoliko Raiffeisen bankarska grupacija Štajerska ustraje na tvrdnji da su Ugovori o kreditu sklopljeni na području Republike Austrije, po zakonima i propisima zemlje u  kojoj su registrirani, tada i takvi Ugovori o kreditu na kojima se temelji+e  javnobilježnički i solemnizirani akti koji je stekao svojstvo ovršnosti podobno za provođenje ovrhe, i koji su javnobilježnički ovjereni u Hrvatskoj  – imaju  veliki pravni nedostatak – a to je legalizacija takvih ugovora.   Sukladno odredbama Haške konvencije od 05. listopada 1961. godine, koju je Konvenciju potpisala i Republika Hrvatska, vrši  se nadovjera potpisa i pečata na ispravi koja se koristi izvan Republike Hrvatske (državljani RH u inozemstvu)  ili se koristi  u Republici Hrvatskoj (strani državljani u Hrvatskoj).

Svi ugovori, punomoći i druge javne isprave koje se koriste na području Republike Hrvatske kao javna isprava,  podliježu Zakonu o legalizaciji stranih javnih isprava radi korištenja u Hrvatskoj (Međunarodna punomoć, legalizacija javnih isprava, ugovora sklopljenih na stranom jeziku ovjerenih kod javnog bilježnika, putovnica i dr.).

U postupku pred sudom, suprotna strana, tj. banke i štedno kreditne zadruge  čije se sjedište nalazi  izvan Republike Hrvatske  sukladno Haškoj konvenciji  od 05. listopada 1961 godine, koju je Konvenciju potpisala i Republika Hrvatska, moraju posjedovati APOSTILLE tj.  dokument s nadovjerom hrvatskog diplomatskog predstavništva iz zemlje u kojoj je njihovo sjedište! U suprotnom takvi ugovori nemaju pravnu snagu i po njima se pred hrvatskim sudovima ne može postupati.

http://www.hazud.hr/ekskluzivno-protiv-stranih-investitora-i-stedno-kreditnih-zadruga-iz-austrije-ima-lijeka/

Punomoćnici i posrednici koji su zastupali ove banke, i koje i danas zastupaju te banke pred hrvatskim institucijama moraju imati međunarodnu punomoć prilikom zastupanja tužitelja i ovrhovoditelja u svim parničnim i ovršnim postupcima, kao i kod provedbe ovrha koje još uvijek u FINI provede odvjetnici, tražeći isplatu na svoj osobni račun, iako za to nisu ovlašteni.

Prema Zakonu o javnom bilježništvu, isprave koje nisu potpisane na propisan način, ne polučuju pravni učinak, a radnje koje su provedene po opunomoćeniku koji nema zakonom propisane isprave, nemaju pravnu valjanost.

FINA OD 19.05.2015. GODINE SREDSTVA ZAPLIJENJENA OVRHOM VIŠE NE ISPLAĆUJE  ODVJETNICIMA NA RAČUN

I na kraju, nakon pisane pritužbe i inicijative Hrvatske odvjetničke komore, Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske dostavilo je FINA-i mišljenje na temelju kojeg je FINA izdala naputak prema kojem su dužne postupati sve podružnice FINA-e, a u kojem se navodi da  od 19.5.2015. Agencija neće postupati temeljem zahtjeva za izravnu naplatu, ako  u zahtjevu za izravnu naplatu kao račun na koji će se izvršiti isplata temeljem osnove za plaćanje, nije  naznačen račun ovrhovoditelja iz osnove za plaćanje dostavljene na izravnu naplatu.

lznimno, uvažavajući mišljenje Ministarstva pravosuđa, Agencija će postupiti i po zahtjevu za izravnu naplatu u kojem je kao račun na koji će se izvršiti isplata temeljem osnove za plaćanje naznačen račun odvjetnika – punomoćnika ovrhovoditelja, samo u slučaju kada se zahtjev odnosi na isplatu troškova postupka i pod uvjetom da je uz zahtjev za izravnu naplatu dostavljena valjana punomoć (punomoć iz koje je razvidno da je ovrhovoditelj u konkretnom predmetu ovlastio punomoćnika da primi na svoj račun novčana sredstva koja se odnose na trošak, uz navođenje poslovnog broja i tijela koje je donijelo osnovu za plaćanje) i to u izvorniku ili ovjerenoj preslici.

http://www.hok-cba.hr/hr/fina-postupak-izravne-naplate-s-osnova-za-placanje-u-svezi-isplate-novcanih-sredstava-na-racun

Dakle, prema zakonima Republike Hrvatske, prema zakonima Republike Austrije,  prema međunarodnim Konvencijama, gospodo iz Raiffeisen bankarske grupacije Štajerske, ugovori  o kreditu sklopljeni između vas i dužnika iz Hrvatske  i javnobilježnički akti, gdje god da su sklopljeni, u Hrvatskoj ili u Austriji, nemaju pravnu snagu propisanu zakonom jer prilikom sklapanja nisu ispunjeni zakonom i Konvencijama propisani uvjeti.

I još na kraju, htjeli bismo znati odgovor, kako su osobe koje ne posjeduju putovnicu, ili oni koji su puno kasnije napravili hrvatsku putovnicu, uopće  doputovali u Austriju, a takav jedan slučaj (Obitelj Dukić iz Zagreba)  upravo je na redu za  deložaciju u rujnu? 

Uz to mene osobno zanima, kako nazivate kreditni odnos, u kojem vaš posrednik, odvjetnik, isplaćuje vašem dužniku novac sa svojeg vlastitog računa u svojem odvjetničkom uredu u Hrvatskoj, o čemu imamo i potvrde, a na isti taj račun i naplaćuje kredit? 

Nada Landeka

ODVJETNICI RATIMIR I MARKO KEZUNOVIĆ, JUDE MODERNOG DOBA

Smijete li vjerovati odvjetniku kojem ste dali punomoć? Odvjetnik Marko Kezunović dokazuje da ne smijete! |



Smijete li vjerovati odvjetniku kojem ste dali punomoć? Odvjetnik Marko Kezunović dokazuje da ne smijete! |

Smijete li vjerovati odvjetniku kojem ste dali punomoć? Odvjetnik Marko Kezunović dokazuje da ne smijete!

Datum objave: 24. srpanj 2015. godine/Piše: Robert Stanek

Juda je od Biblijskog doba pa  sve do današnjeg modernog doba  simbol izdaje. On je bio jedan od dvanaestorice apostola, međutim njegova etika i moral nije bila poput one u  ostalih apostola. Juda je prodao osobu koja mu je vjerovala i to  za šaku srebrenjaka.    Među članovima Hrvatske odvjetničke komore  također ima modernih Juda.

Možete li, i smijete li vjerovati odvjetniku kojem ste dali punomoć?

Priča mnogih klijenata koji su bili prisiljeni obratiti se odvjetnicima radi stručne pravne pomoći ukazuje na to da uvijek morate biti na oprezu. Postoje brojne situacije u kojima se dogodi da odvjetnik previdi  datum sudske rasprave, da ne prati redovno slučaj, dođe na raspravu nespreman, ili vam  načini štetu nekom svojom radnjom, no to su sve sitniji propusti koji se ipak  daju nekako riješiti.

Ali kako postupiti kada je odvjetnik koristoljubiva uš koji sisa jednog po jednog klijenta, sve dok od njega ima financijsku korist, a kad ta financijska korist buda manja od očekivane,  ili kad mu se otkaže punomoć,  tada bez imalo grižnje savjesti zastupa stranke koje  su u sporu s njegovim nekadašnjim klijentom.  To što je takvo postupanje protivno zakonu i protivno Kodeksu odvjetničke etike odvjetniku Marku Kezunoviću   očigledno ne predstavlja zapreku.

Ne zabrinjava  toliko moral ili nemoral pojedinog odvjetnika, ima ih u Hrvatskoj puno,  pa je dovoljno velik izbor, mnogi ni nemaju dovoljno posla, međutim  više zabrinjava prešutno odobravanje Hrvatske odvjetničke komore takvog ponašanju, te  gotovo nikakvo sankcioniranje ponašanja suprotnog zakonu i Kodeksu odvjetničke etike. Čak ni sudovi, koji su upozoreni na protupravno ponašanje odvjetnika, ne mare, iako je Zakonom o odvjetništvu propisano, u kojim situacijama  je odvjetnik  dužan otkazati punomoć.

Odvjetnik Marko Kezunović prijavljen je Hrvatskoj odvjetničkoj komori  sa zahtjevom za provođenje disciplinskog postupka još u travnju 29.04.2015. godine.  Odvjetnik Marko Kezunović i njegov otac Ratimir imaju sjedište na istoj adresi, i u istom odvjetničkom uredu u Utrinama.  Odvjetnik Ratimir Kezunović zastupao je trgovačko društvo L. d.o.o.  u nekoliko sudskih postupaka,  imao kod sebe  kompletnu arhivu dokumentacije, davao je pravne savjete zakonskim zastupnicima, sastavljao ugovore o nekretninama,  zastupao u parnicama radi naknade štete pravnu osobu, ali i u privatnoj parnici zakonskog zastupnika te pravne osobe. Njegov sin Marko Kezunović u to vrijeme bio je vježbenik u odvjetničkom uredu svojeg oca,  i sam je sastavljao ugovore o kupoprodaji za stranku koju sada tuži u ime svoje opunomoćitelja,  radio je ugovore o najmu i davao pravne savjete, i to sve kao pomoć svojem ocu u istom odvjetničkom uredu gdje sjedi i danas, i to sve za  zakonskog zastupnika pravne osobe, koja mu je dala punomoć za zastupanje dviju pravnih osoba i nje osobno.

Stranka koja im je dala punomoć prije nekoliko godina ostala je zatečena prije nekoliko mjeseci kada je u spisu u kojem je  tužena vidjela ugovore i dokumentaciju koju je osobno predala odvjetniku za vrijeme dok je zastupao njenu pravnu osobu. S tim, da je sada odvjetnik istu iskoristio za tužbu protiv svojeg nekadašnjeg klijenta u ime druge stranke. Istu dokumentaciju iskoristio je za podnošenje kaznene prijave koja se temelji na lažima i neistinitim činjenicama, a sve u svrhu lakšeg dobivanja spora za novu stranku – protiv stare stranke.

Odvjetnik Marko Kezunović u ovim je radnjama okupio  nekoliko  višekratno osuđivanih  osoba, za čije interese tuži osobu kojoj je prethodno sastavljao iste te ugovore koja sada pobija, i o čemu je davao pravne savjete.  Veći Juda nije bio ni Juda Iškariotski.

Zakonom o odvjetništvu  čl. 4.  st. 2. propisano je da; „Odvjetnik ne smije obavljati djelatnosti koje su nespojive s ugledom i neovisnošću odvjetnika.

Člankom 5. st. 5.  „Osobe iz stavka 2. ovog članka dužne su se u pružanju pravne pomoći pridržavati odredbama zakona, općih akata Komore i Kodeksa odvjetničke etike.

Odvjetnik je dužan uskratiti pravnu pomoć, na način opisan u čl. 9. Zakona o odvjetništvu;

• Ako je on ili koji drugi odvjetnik koji je radio ili radi u istom uredu u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana zastupao protivnu stranku ili obje stranke, dao im pravni savjet ili od njih primio uputu
• Ako je u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana radio kao odvjetnički vježbenik kod odvjetnika koji je zastupao protivnu stranku.

Člankom 10. st. 1. Zakona o odvjetništvu propisano je da je „odvjetnik dužan otkazati punomoć za zastupanje zbog istih razloga zbog kojih prema članku 9. stavku 1. ovoga Zakona smije uskratiti pružanje pravne pomoći, a dužan je otkazati punomoć za zastupanje ako ustanovi da postoje razlozi zbog kojih je prema članku 9. stavka 1. ovoga Zakona dužan uskratiti pružanje pravne pomoći.

Ista pravila propisana su i Kodeksom odvjetničke etike u točki 26: „Odvjetnik je dužan čuvati kao tajnu sve ono što je prigodom pružanja pravne pomoći, osobito prigodom zastupanja ili obrane, saznao kao povjeriljivo od svoje stranke ili na drugi način.”

Dakle, Marko Kezunović očigledno grubo krši Zakon i Kodeks odvjetničke etike, na štetu bivše stranke.

27. odvjetnik je dužan voditi računa o tome da odvjetničku tajnu čuvaju i druge osobe koje rade u njegovu uredu. Odvjetnička tajna su svi spisi: tonski, računalni, slikovni i slični zapisi te depoziti stranaka koji se nalaze u odvjetničkom uredu. Točkom 29. Kodeksa odvjetničke etike  propisano je da:„Ono što je odvjetnik povjerljivo saznao u pružanju pravne pomoći pravnoj osobi ili kojem javnom tijelu, ne smije ni u kojem slučaju ili postupku uporabiti na njihovu štetu. Takvu spoznaju odvjetnik ne smije iskoristiti ni na štetu jednog ili više zainteresiranih članova te pravne osobe ili tijela, osim u pružanju pravne pomoći toj pravnoj osobi ili tijelu protiv tih članova.

30 . Odvjetničku tajnu odvjetnik je dužan čuvati pod prijetnjom disciplinske odgovornosti za vrijeme pružanja pravne pomoći, ali i nakon toga sve dok bi njezino otkrivanje moglo naškoditi stranci.

31. Radi čuvanja odvjetničke tajne odvjetnik ne smije davati nikakve obavijesti o predmetima koji su mu povjereni kao odvjetniku, pa i nakon prestanka zastupanja stranke. 

32. Pravila o obvezi čuvanja odvjetničke tajne na odgovarajući način se primjenjuju i na druge odvjetnike te zaposlenike u odvjetničkom uredu.
33. Odvjetnik MORA uskratiti pružanje pomoći:  34) ako je on ili koji drugi odvjetnik koji je radio ili radi u istom uredu u istoj stvari ili stvari koja je s njom pravno povezana zastupao protivnu stranku ili obje stranke, dao im je pravni savjet, ili od njih primio uputu:

2.) ako je u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana radio kao odvjetnički vježbenik, kod odvjetnika koji je zastupao protivnu stranku.

47. Odvjetnik koji obavlja neki pravni posao za dvije ili više stranaka treba otkloniti zastupanje bilo koje od tih stranaka dođe li do spora između njih u vezi s tim pravnim poslom.
48. Odvjetnik ne smije zastupati protivnu stranku u drugoj stvari ni nakon završetka postupka u kojemu je zastupao svoju stranku ako bi to prema okolnostima slučaja bilo protivno načelima odvjetničke etike.
49. Ako stranci pravnu pomoć pruža odvjetnik koji je član ili radi u odvjetničkom društvu, ili je član zajedničkoga odvjetničkog ureda, protivnom strankom smatra se svaka stranka koja je u sporu sa strankom bilo kojeg odvjetnika u odvjetničkom društvu ili zajedničkom odvjetničkom uredu.

Prijašnje stranke odvjetnika Ratimira i Marka Kezunovića  šokirane su bile spoznajom da je svu dokumentaciju kojom je raspolagao kao njezin punomoćnik, iskoristio za različite sudske postupke protiv te iste stranke, naročito spoznaju da je koristeći činjenicu da su mu određena saznanja dostupna s obzirom na prijašnje zastupanje protivne strane, zlorabio tu činjenicu i nagovarao svoju stranku na kazneno djelo, uvjeravajući ju da će joj pomoći iskoristiti situaciju radi stjecanja financijske koristi. Ova tvrdnja proizlazi iz ponašanja njegovog klijenta,  komentara i podnesaka u spisu, i nepobitne činjenice da je odvjetnik  Marko Kezunović iskoristio dokumentaciju  koju je njegovom ocu odvjetniku Ratimiru Kezunoviću povjerila stranka koju je zastupao, da bi  vodio s drugom strankom spor protiv nje, koristeći pri tom  saznanja i  činjenice  (ugovore i poslovne informacije) koje je imao iz prethodnih postupaka.

Disciplinska komisija Hrvatske odvjetničke komore još se o ovakvom neetičkom i zabranjenom  ponašanju odvjetnika Marka Kezunovića nije očitovala.

Odvjetnik Kezunović propisno je upozoren i pred sudom, od strane bivše stranke, da  ne poštuje zakon, ali je  stranci  koju je prije pravno savjetovao, i sastavljao joj ugovore samo je bahato odgovorio; „Tužite me Komori!“ očigledno svjestan činjenice da HOK prečesto „mazi“ svoje odvjetnike i da ne poduzima baš  najoštrije mjere za sankcioniranje ponašanja  onih odvjetnika koji postupaju na štetu davatelja punomoći i protivno zakonu.

Iako su odvjetnici osigurani kod Osiguravajućeg društva, od kojeg se može naplatiti šteta koju počini odvjetnik tijekom obavljanja svoje odvjetničke dužnosti, nameće se pitanje: Kako i na koji način, i tko to može namiriti štetu nastalu iz činjenice da je odvjetnik iznevjerio ukazano mu povjerenje, zlorabio položaj bivšeg opunomoćenika, i dokumentacijom koja mu je povjerena radi zaštite  stranke koja je od njega zatražila pomoć – on ustaje protiv nje i zastupa stranu koja tuži njegovog bivšeg klijenta.

Podaci kojima raspolaže, zahvaljujući tome što je imao na čuvanje spis, daje mu bahatost i silu koju prezentira u odnosu na  bivšu stranku, što je protivo i moralu i Ustavu RH.

Hrvatska odvjetnička komora u takvim predmetima morala bi biti korektiv ponašanja odvjetnika, i brinuti da njihovi članovi  poštuju one propise koje je sam HOK usvojio, dakle Statut i Kodeks odvjetničke etike.

Ukoliko je povreda  Kodeksa i Zakona lako dokaziva činjenica (punomoć u spisima čak tri sudska predmeta i zlorabljena dokumetacija koja se nalazi u spisima), tada  postupak pokretanja disciplinskog postupka ne bi smio trajati godinama, već bi se stranke morale promptno zaštititi u svrhu zaštite povjerenja u odvjetnike i u Hrvatsku odvjetničku komoru.

Ukoliko stranke ne mogu i ne smiju vjerovati odvjetnicima koje opunomoćuju, onda cijeli sistem pravne zaštite pada u vodu i služi samo za zaračunjavanje „debelih“ odvjetničkih tarifa.